fbpx

Alija Izetbegović – »Ravnodušnost muslimanskih masa«

Prevrat koji su modernisti izveli u nizu muslimanskih zemalja bio je skoro po pravilu antivjerski orijentiran i vođen je pod parolama laicizacije političkog i društvenog života U ovom pogledu onje podsjećao na borbu izmedu probuđene nacionalne države i Crkve u Evropi na pragu Novog vijeka.

Ali ono što je za Zapad moglo značiti zakonitost i napredak, u islamskom svijetu je predstavljalo neprirodan proces, koji nije mogao ostvariti nikakve konstruktivne promjene. Laicizam i nacionalizam nisu ovdje imali nikakav pozitivan sadržaj i ustvari su bili samo negacija nečeg. Tuđinski po svom porijeklu i sadržaju, oni su bili potpuni izraz duhovne bijede koja je vladala.

Njima je praktično otpočeo posljednji čin drame muslimanskog svijeta. Po situaciji koja je nastala, ovaj čin bismo mogli nazvati dualnim apsurdom”. O čemu se radi?

Svaki preporod nastaje kao rezultat stvaralačkog dodira, simpatije ili unutrašnje suglasnosti između svjesnih, vodećih elemenata jednog društva i širokih slojeva naroda. Vodeća grupa je volja i misao, a narod srce i krv svakog dubinskog pokreta. Bez sudjelovanja ili barem pristanka običnog čovjeka, svaka akcija ostaje na površini i bez prave udarne snage. Tromost masa moguće je svladati ako je ona posljedica samo prirodnog otpora protiv naprezanja, opasnosti i borbe. Ovu tromost nemoguće je pobijediti ako ona predstavlja odbijanje samog ideala borbe zato što je taj ideal suprotan najintimnijoj volji i osjećanjima mase.

Upravo ovaj drugi slučaj, u manje ili više izraženoj formi, vidimo u svim muslimanskim zemljama u kojima modernisti pokušavaju da sprovedu svoje programe. Oni laskaju i prijete, mole i prisiljavaju, organizuju i reorganizuju, mijenjaju nazive i ličnosti, ali nailaze na uporno odbijanje i ravnodušnost običnih ljudi, koji čine najveći dio nacije. Habib Burgiba – a on se ovdje spominje samo kao primjer i reprezentant jedne raširene tendencije – nosi evropsko odijelo, kod kuće govori francuski, izolira Tunis ne samo od islamskog nego i od arapskog svijeta, ograničava vjersku obuku, poziva da se napusti post uz ramazan “jer post smanjuje produktivnost rada”, i sam na javnom mjestu ispija sok od naranče da bi pružio odgovarajući primjer, a zatim nakon svega ovoga čudi se pasivnosti i nedostatku potpore od strane tuniskih masa u njegovim “učenim” reformama. Modernisti ne bi bili ono što jesu kada ne bi pokazivali ovu vrstu sljepila.

Muslimanski narodi neće nikada prihvatiti ništa što je izričito suprotno islamu, jer islam nije ovdje samo ideja i zakon, islam je postao ljubav i osjećanje. Tko se digne protiv islama, neće požnjeti ništa osim mržnje i otpora.

Svojom akcijom modernisti su stvorili stanje unutrašnjeg sukoba i konfuzije u kojem postaje nemoguć svaki program, jednako islamski kao i strani. Mase hoće islamsku akciju, ali bez svoje inteligencije ne mogu je povesti. Otuđena inteligencija nameće svoj program, ali ne nalazi dovoljno onih koji bi bili spremni dati krv, znoj i oduševljenje za taj papirnati ideal. Dolazi do uzajamnog potiranja sila, do svojevrsnog stanja nemoći i paralize.

Postoji jedan, red, jedna dinamika, jedno blagostanje, jedan napredak koji se može graditi na ovom tlu i u ovom podneblju, ali to nije red, progres i blagostanje Evrope i Amerike. Ravnodušnost muslimanskih masa nije ravnodušnost uopće. To je način na koji se narodni islam branio od vanjskih, tuđinskih nasrtaja. Gdje god se pokazala i najmanja perspektiva islamske borbe, običan čovjek je pružio dokaza o svojoj spremnosti da se bori, trpi i strada. To je pokazao primjer Turske u fazi oslobodilačke borbe protiv Grka poslije poraza u Prvom svjetskom ratu, junačkog otpora u Libiji protiv talijanske okupacije i skorašnji primjeri borbe protiv Engleza u zoni Sueca, rata za oslobođenje Alžira. za očuvanje Indonezije i za islamski utjecaj u Pakistanu. Kad god je trebalo pokrenuti mase, korištene su, makar privremeno, i neiskreno, islamske parole. Gdje ima islama nema ravnodušnosti.

Jasnim osjećanjima muslimanskih masa potrebna je misao koja bi ih pokrenula i usmjerila. Ali to ne može biti ma koja misao. To mora biti misao koja odgovara ovim dubokim osjećanjima. To, dakle, može biti samo islamska misao.

Ne postoje nikakvi izgledi da bi se muslimanske mase i njihovo sadašnje intelektualno i političko rukovodstvo mogli sporazumjeti da netko od njih odbaci svoj ideal, bez obzira na to kako bi dugo ovo stanje neodlučnosti i iščekivanja moglo potrajati.

U perspektivi se vidi samo jedan izlaz: stvaranje i okupljanje nove inteligencije koja isamski misli i osjeća. Ova bi inteligencija zatim istaknula zastavu islamskog pokreta i zajedno sa muslimanskim masama krenula u akciju za njegovo ostvarenje.

Odlomak iz djela: Alija Izetbegović, Islamska deklaracija, str. 16-18.

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Naručite na facebook stranici DIALOGOS.ba

Close