Za jednakost, protiv egalitarizma

Politička jednakost

Moralna jednakost je takođe izvor političke jednakosti, u smislu da svako ima pravo glasa osim u slučaju kada postoji valjan i zakonit razlog zašto bi to pravo trebalo biti oduzeto toj osobi. I kao što su interesi svih ljudi vrijedni razmatranja prilikom donošenja zajedničkih odluka, tako i svi ljudi treba da imaju pravo glasa kako bi bili sigurni da su njihovi interesi uzeti u razmatranje od strane izabranih političara. Izuzetak mogu biti djeca, mentalno hendikepirane osobe, i osuđeni kriminalci, koji su ili nesposobni da prepoznaju svoje istinske vlastite interese ili im se to pravo oduzima kao rezultat njihovog nepoštivanja zakona. Na ovaj način stvara se pretpostavka jednakih političkih prava, koju čovjek ne bi trebao olako da iznevjeri.

Jednakost mogućnosti

Jednakost mogućnosti je zasnovana na gledištu da bi pojedinci trebali imati priliku, šansu ili mogućnost da uspiju u životu na način koji oni smatraju uspjehom. Ovo se obično prenosi upotrebom sportskih metafora, kao što su ista startna linija u životu ili isti teren za sve. U životnoj utrci bi trebala postojati jednaka startna linija ali sa nejednakim ciljem. Margaret Thatcher je ovo opisala kao “pravo na nejednakost”. Cilj je da uspjeh u životu i karijeri bude otvoren za talentovane a napredovanje ide prema sposobnostima, a ne prema porodičnim, seksualnim ili političkim vezama. Takvo društvo bi predstavljalo društvo prema zaslugama (“zaslugokratija”), ili vladavinu sposobnih i talentovanih, koji su do svojih položaja došli zaslugama. A zasluga se definiše kao zbir sposobnost i napora. Jednakost mogućnosti podrazumijeva uklanjanje nepravednih prepreka za postizanje uspjeha. Pozicija u društvu bi trebala biti zasnovana na individualnim naporima i sposobnostima. Ovo je, opet, snažno povezano sa idejom obrazovanja za sve, tako da se svakom pruža maksimalna mogućnost razvoja. I zastupnici i protivnici ideje društva prema zaslugama priznaju da bi posljedice mogle biti izuzetno velike razlike (ili nejednakosti) u rezultatima. Ovo gledište se zasniva na ideji jednakih sloboda. Međutim, možda bi bilo bolje ovaj princip opisati kao princip maksimalnih mogućnosti. U praksi, nikada nije moguće postići jednake mogućnosti, i one bi uistinu bile čak i nepoželjne. Jedan od najvećih izvora nejednakih mogućnosti je upravo porodica, gdje postoji razlika između brižnih roditelja punih ljubavi koji mnogo brinu o svojoj djeci, i onih roditelja kojima je mnogo više stalo do njihovih sebičnih prohtjeva. Nemoguće je osigurati da svaki roditelj bude prijatan i pruža ljubav svom djetetu, tako da bi stroga primjena principa jednakih mogućnosti za sve značila odvođenje djece od njihovih roditelja i njihovo kolektivno podizanje. Ovo bi bilo neprihvatljivo za sve one koji vjeruju u vrijednosti porodice. Potpuna posvećenost brisanju bilo kakvih razlika u mogućnostima zahtijevala bi postojanje totalitarnog društva u kojem bi država bila u mogućnosti da kontroliše svaki aspekt života u cilju osiguranja da niko ne obezbijedi sebi ‘nepoštenu’ prednost kakva je na primjer bolji učitelj.

Pozitivna diskriminacija

Ideja jednakih mogućnosti, za razliku od maksimalnih, krije se iza nagona za pozitivnom diskriminacijom, ili nesrazmjernim ali pravednim udjelom grupa kao sredstvom za otklanjanje prošlih i sadašnjih nejednakosti u njihovom tretmanu. Ovo može poprimiti najmanje tri oblika: oblik dosezanja, gdje se manjine podstiču da streme ka dosezanju određenih položaja; oblik preferisanja, u kojem se jedna grupa preferiše više od druge grupe; i oblik kvota, u kojem se kaže da jednake mogućnosti postoje samo onda kada su u nekom tijelu primijenjene ili zastupljene proporcije u istom onom omjeru u kojem su zastupljene u cjelokupnoj populaciji. Prvobitno je ova ideja imala oblik dosezanja, čineći manjine svjesnim mogućnosti koje im stoje na raspolaganju i njihovim podsticanjem da te mogućnosti dostignu. Stoga se ovaj oblik smatra besprijekornim, bez zamjerki. Međutim, ideja je kasnije dobila značenje preferencija i kvota, čemu se već itekako može zamjeriti. Pozitivna diskriminacija bi trebala da bude oprečna, i sama po sebi predstavlja negiranje četiri tipa jednakosti identifikovanih ranije. Kao prvo, određene grupe se favorizuju na irelevantnim osnovama. Korist od diskriminacije se obično usmjerava ka relativno obrazovanim i uspješnim članovima grupa. Kao drugo, nepravedan tretman 24 pojedinaca u prošlosti se ne popravlja boljim tretmanom potpuno drugih pojedinaca danas, koji su se slučajno rodili kao pripadnici iste grupe. Kao treće, bilo kakva diskriminacija za sobom povlači žestoke napade usmjerene prema novim slojem privilegovanih. Umjesto da budu priznati da su do svojih položaja došli na osnovu zasluga, pretpostavka je da su oni na neki način bili favorizovani, što smanjuje pouzdanje i povjerenje kod ostatka populacije. I, kao četvrto, nepravedno je i prema članovima većinskih grupa da budu tretirani nejednako. Najvažnije od svega je zapamtiti da fundamentalno odricanje principa formalne i zakonske jednakosti predstavlja to ukoliko ljudi nisu tretirani na osnovu svojih vrlina i mana, ili kako ih je Martin Luther King nazvao “sadržaj našeg karaktera”, nego ukoliko su oni tretirani na osnovu irelevantnih karakteristika kao što su pol i rasa.

Jednakost krajnjeg ishoda

Ovo je najčešće spominjani tip jednakosti, najbolje opisan kao egalitarizam, koji podrazumijeva postojanje jednakog dijela za sve. Umjesto da se bavi uslovima u kojima ljudi sudjeluju u društvu, ovaj tip jednakosti se bavi rezultatima, što na kraju utrke predstavlja pomak od mogućnosti ka nagradama. Naime, prema ovom modelu svi trkači završavaju utrku i svi oni primaju jednake nagrade bilo da su prvi ili zadnji. Jednakost krajnjeg ishoda se odnosi na materijalnu jednakost ili jednakost životnih uslova. Ovo podrazumijeva redistribuciju materijalnih dobara od imućnijih ka siromašnijima, a primarni cilj je eliminacija razlika. Zastupnici egalitarizma često izazivaju nedoumice u pogledu pitanja na kakvu jednakost oni zapravo misle, jednakost prihoda ili jednakost bogatstva. Jer, čak i ako dva čovjeka imaju iste prihode, ubrzo će doći do nejednakosti u bogatstvu usljed toga što će jedan čovjek pažljivo čuvati dio svojih prihoda ili će ih upotrebljavati za ostvarivanje dugoročnije koristi, na primjer poboljšanjem kuće u kojoj živi, dok će drugi potrošiti sav svoj novac na kupovinu dobara koja imaju kratkoročne efekte, kao što su cigarete, i neće sačuvati ništa. Uskoro, prva osoba će biti mnogo bogatija od druge iako su obe te osobe primile iste plate. Stoga bi se, na kraju, čovjek trebao složiti sa većinom zagovornika moralne jednakosti i odbaciti jednakost krajnjeg ishoda kao nepoželjan tip jednakosti. Jer, kao prvo, ovaj tip jednakosti je neprirodan. Prirodno je, naime, da među ljudima postoji nejednakost u materijalnom bogatstvu. Promjena tog stanja zahtijevala bi upotrebu neprirodnih i prinudnih sredstava. Ovo iz razloga što će ljudi, čak i ostavljeni da se koriste samo sa svoje dvije ruke i sposobnostima koje im je majka priroda podarila, ubrzo ostvariti različite prihode, bogatstvo i životni standard. Kao drugo, ovaj tip jednakosti bi zahtijevao masovno odricanje individualnih sloboda i snažno uplitanje države u živote ljudi. Kao treće, podsticanje ovakve jednakosti bilo bi krajnje neefikasno, jer bi uticalo na smanjenje inicijative kod ljudi da rade i proizvode. Jer, zašto raditi i truditi se ako znaš da ćeš na kraju primiti istu naknadu za svoj trud i rad bez obzira kako se ponašao? Kao četvrto, ovakav vid jednakosti je i nepravedan jer ljudi imaju pravo da budu adekvatno nagrađeni za svoj trud i rad ako to zaslužuju. Kao peto, bogatstvo se mora proizvesti. Zastupnici egalitarizma su u tolikoj mjeri zaokupljeni razmišljanjima o preraspodjeli bogatstva da rijetko razmišljaju o vezi koja postoji između proizvodnje i distribucije. Jer, šta biva kada čovjek koji proizvodi više od drugih otkrije da bez njegovog odobrenja dio njegove proizvodnje, a samim tim i bogatstva, biva preraspodijeljen i dat drugima? On smanjuje proizvodnju! Što znači, odgovara na taj impuls koji mu šalje država. Posljedica toga je smanjenje bogatstva države kao cjeline. Iluzorno je i pomišljati da se može vršiti preraspodjela dobara bez uticaja na proizvodnju bogatstva. Naposljetku, ‘ko će izjednačiti izjednačitelje’? Naime, jedno tijelo ili jedan čovjek odlučuju o tome ko dobiva šta. Samim tim, članovi državnog vrha ili elite se nalaze u znatno povoljnijem položaju od bilo koga drugog i iskoristiće taj položaj da odluče u svoju korist. I dok su članovi komunističke nomenklature imali plate slične sa drugim članovima društva, oni su ipak bili u mogućnosti da koriste svoju političku moć kako bi popravili vlastite uslove života. Da bi se ostvarila jednakost rezultata neophodno bi bilo ostvariti ogromnu nejednakost političke moći.

Za jednakost, protiv egalitarizma

Pravedan politički sistem bi stoga trebao pokazati poštovanje prema: jednakosti svih ljudi pred zakonom; razvijanju takvog pravnog sistema koji će jednako tretirati sve koji se nađu pred njim; jednakim političkim pravima, gdje svi imaju pravo glasa i slobodu izražavanja; pružanju jednakih mogućnosti svima, u smislu mogućnosti napredovanja talentovanih. U svakom slučaju, slobodno i pravedno društvo bi trebalo da odbaci pozitivnu diskriminaciju, preraspodjelu dobara i egalitarizam.

Odlomak iz djela: Nigel Ashford, Principi za slobodno društvo, str. 21-24.

Close