fbpx

Staljin i socijalizam uništili su više života nego fašizam

Prosto je nemoguće riječima opisati punu mjeru pojedinačnih i kolektivnih ljudskih patnji koje je Staljin izazvao. U ime socijalizma, nekoliko miliona seoskih porodica je bilo deportovano pod najprimitivnijim uslovima, čiji su preživjeli članovi raseljeni po dalekom Sibiru. Staljin je takođe bio odgovoran za masovno izgladnjivanje do smrti više miliona ukrajinskih seljaka za vrijeme Velike gladi početkom tridesetih godina – gladi namjerno iskorišćene da se ubrza proces kolektivizacije, koja je u dobroj mjeri izazvana samom brutalnom kolektivizacijom. Za vrijeme čistki, sama partija je bila desetkovana, mnoge vrhovne vođe likvidirane a njihove porodice nemilosrdno prognane. Hapšenja i likvidacije su obuhvatili čitavo sovjetsko društvo i pogađali su milione ljudi. Prema sovjetskim podacima, samo u vojnom sektoru je strijeljano više od 37.000 armijskih oficira i 3.000 pomorskih oficira tokom 1937. i 1938. godine, više nego što ih je zapravo stradalo tokom prve dvije godine nacističko-sovjetskog rata.

Gulag je bujao pod Staljinom. Pojedinačna i grupna hapšenja su se masovno i kontinuirano događ ala. Čak su i cijele etničke grupe bile meta genocidnog uništenja. Pred samo izbijanje rata 1939. godine, cjelokupno poljsko stanovništvo koje je živjelo na sovjetskoj strani tada sovjetsko-poljske granice, brojeći nekoliko stotina hiljada ljudi, iznenada je iščezlo. Jedino su žene i djeca bili raseljeni u Kazahstan. Ljudi su prosto nestajali. U poslednjoj fazi rata, Tatari sa Krima i Čečeni-Ingušeti sa sjevernog Kavkaza, kojih je takođe bilo na stotine hiljada, bili su iskorijenjeni i deportovani u Sibir. Nakon rata i uprkos objelodanjenja nacističkog Holokausta nad Jevrejima, jevrejske zajednice u Moskvi i Lenjingradu iznenada su postale meta čistki, a njihovo vođstvo desetkovano. Godine 1949, stotine hiljada Balta su bile izložene masovnim deportacijama u Sibir. Prema najsavjesnije izvršenoj sovjetskoj procjeni, citiranoj na Radio Viljnusu 22. septembra 1988, samo u Litvaniji je bilo 108.362 žrtve. Uoči Staljinove smrti, pripreme su bile već odmakle za nove montirane procese “jevrejskoj doktorskoj zavjeri” čije su žrtve optužene za kovanje zavjere za likvidaciju vrhovnog kremaljskog rukovodstva.

Doslovno milioni života su pri tom bili uništeni. Patnjama su bili izloženi kako obični tako i društveno vrlo istaknuti ljudi. Kada su otkrića o staljinizmu konačno dobila zamah 1987. godine, sovjetska štampa je bila preplavljena ličnim uspomenama i procjenama. Ovo koje slijedi objavljeno je u Literaturnoj gazeti od 23. decembra 1987. godine – časopis je zabilježio da je primio blizu 10.000 sličnih pisama – a napisala ga je jedna obična žena. Bilo je posebno snažno zato što je bilo tako suvoparno. Ono je tipično za iskustva miliona drugih ljudi:

Ja sam vaš pažljivi čitalac. Čitam vaš časopis sa zanimanjem već dugo vremena. Nedavno je mnogo pisano o stvarima koje su bile zaboravljene; čitam neke članke a srce mi krvari. Prisjećam se svog života i života svoga muža. Naša generacija je proživjela mučne tridesete, zatim ratne godine, a onda isto tako teške poslijeratne godine. Sada se o smrti Kirova, Tuhačevskog, Jakira i drugih nevinih žrtava piše otvoreno. To je razumljivo. Sudbina velikih ljudi je javna stvar. Ali kad ni veliki ljudi nisu preživjeli, šta se može reći o običnim ljudima?

Moj muž, A. I. Bogomolov, bio je baš takva obična osoba. Uhapšen je po završetku Finskog rata, osu đen na smrt strijeljanjem, što mu je zamijenjeno sa 10 godina robije, plus 5 godina lišavanja građanskih prava. Proveo je 4 godine u logoru na sjeveru u nesnosnim uslovima. Onda je došlo drugo hapšenje, druga optužba, 15 mjeseci tridsatke (aluzija nejasna), u podzemnoj ćeliji. U oba slučaja on nije potpisao optužnicu. Robijao je sve vrijeme tamo na sjeveru, ukupno 12 godina.

Njegovo zdravlje je trajno uništeno a pluća su mu promrzla. Nakon logora živio je u Siktivkaru.

Srela sam se sa mužem poslije 42 godine odvojenog života, posljednji put sam ga videla 1940. godine kada sam mu dovela tek rođenog sina u posjetu u lenjingradskom tranzitnom zatvoru. Sreli smo se… Moji utisci su bili strašni, ali smo odlučili da se ne razdvajamo. Njegova žena je umrla, moj muž je umro, a djeca su nam bila odrasla. Tako sam 5 godina bila doktor, sestra, njegovateljica i prijatelj. Zdravlje moga muža je potpuno uništeno, radio je do svoje 74. godine. Živimo u mojoj sobi u zajednič kom stanu, do nas živi mentalno oboljela osoba. Svađe su stalne, glasne prepirke, a žena do nas nasrće na nas pesnicama. Naš zahtjev za odvojenim stanom je odbijen – imamo više od 6 kvadratnih metara po osobi.

Ali evo što sam htjela da ispričam. Godine 1955. moj muž je bio rehabilitovan po pitanju njegove druge presude, dok smo rehabilitaciju za prvu presudu dočekali tek 1985, kad sam ja sama počela da tjeram stvar, pa je Vojni sud Lenjingradske vojne oblasti ponovo razmotrio njegov slučaj iz 1940. i poništio i tu presudu “zbog nedostatka dokaza”. Mom mužu je dato samo 270 rubalja poslije njegove rehabilitacije – dvomjesečna plata za posao koji je obavljao prije Finskog rata. Za punih 12 godina provedenih po sjevernim logorima, za istrage, za iscrpljujući rad u rudnicima i na sječi šuma – ukupno 270 rubalja! Svaki put kad sam se o tome raspitivala rečeno mi je da je takav zakon i upućivali su me na propise iz 1955. godine.

Ratne zasluge su mom mužu ponovo priznate tek poslije posljednje rehabilitacije. On je danas invalid prve kategorije, slijep je, čitam mu članke a on plače. Prima 113 rubalja na ime penzije – uz 15 rubalja koje prima kao invalid prve kategorije “za njegu”. Ali pisala sam i nastavić u da pišem svim zvaničnim tijelima jer mislim da je sve to nepravda. Dokle god on živi a mene drži snaga pisaću o tome kako ljudima poput moga muža nije data odšteta, ma koliko mala, za sve što su pretrpjeli. Oni se nisu ogriješili o svoju zemlju, ali su njihovi životi razoreni, njihove porodice uništene, srušen im je društveni ugled, a nije im č ak pružena ni prilika da se bore, da postanu časni invalidi ili ratni veterani pa da primaju praznične čestitke!

Ne tražim ja od vas da mi pomognete da dobijem stan. Mi smo stari ljudi, pa čak i kad biste nam pomogli da dobijemo zaseban stan, bilo bi prekasno za nas. Mom mužu su 82 godine. Nedavno je doživio moždani udar. Ali vas molim da pomognete svima onima koji su takođe nedužni stradali a nisu bili u stanju da se brane pošto “nisu imali pravo žalbe na presudu”.

Danas su na radiju emitovali pjesmu Tvardovskog “Pravo na sjećanje”. Zadrhtala sam, a iz slijepih očiju moga muža su potekle suze. Oduvijek je bio radnik, član Komsomola, radio je na Kuznjeck-stroju, u Balhašu, a ruke su mu uvijek bile žuljevite. Sada ništa ne može da radi, naravno, ali osjeć a novo vrijeme i vjeruje da je ono stvarno revolucionarno. Danas se mnogo toga promijenio, pa bi bilo nepravedno ako bi se ljudi koji su tako strašno propatili izgubili iz vida sada kada se tako mnogo pažnje poklanja ratnim i radničkim veteranima. Zašto da se ne izmijene zakonske odredbe iz 1955? Zašto ne bi ljudi koji su doživjeli poniženja i uvrede dobili nadoknade bilo materijalne ili moralne? Hoće li oni snositi krivicu zato što nisu bili u stanju da ih steknu? Molim Vas da pomognete meni i da pomognete onima kojima se još uvijek može pomoći.

Čak i danas se ponekad čuju ljudi kako govore za određenu osobu da je bila narodni neprijatelj i da nije ni zbog čega bila iza rešetaka. Nisu pare u pitanju – suština je u tome da bi društvo trebalo da bude svjesno svoje obaveze prema tim ljudima.

Valentina Zinovjevna Gromova, Lenjingrad.

Mada ukupan broj Staljinovih žrtava nikada neće biti poznat, apsolutno je pouzdana procjena da on nije manji od dvadeset miliona, a možda dostiže i cifru od četrdeset miliona. U svojoj knjizi Veliki Teror (1968), engleski istori čar Robert Konkvest je prikupio najbolje i najpotpunije procjene, a njegovi pažljivi proračuni podupiru gornju granicu ove procjene. Sve u svemu, Staljin je bio vjerovatno najveći masovni ubica u ljudskoj istoriji, koji je statistički gledano zasjenio čak i Hitlera.

Ova masovna ubistva su bila bitan dio izgradnje sovjetskog sistema. Taj sistem je izbio na vidjelo, poprimio institucionalni oblik, birokratski očvrsao i razvio vlastiti osjecaj društvenog položaja kad su se dogodila ta masovna ubistva. Ali je značajan aspekt ovog procesa bila činjenica da je, usprkos tim okrutnostima, Staljin uspio da stvori istinski osjećaj savršenstva unutar sovjetske elite i u velikom dijelu nove sovjetske urbane populacije. On je to postigao poistovjećujući svoju politiku, i samog sebe, s obnovom sovjetskog društva koja je obuhvatala golemu industrijalizaciju i urbanizaciju, što je sve označeno kao izgradnja socijalizma. Tako je, za mnoge sovjetske građane, era staljinizma bila era silnog društvenog napretka, velikog istorijskog skoka naprijed, pa čak i iskrenog ponosa zbog osjećaja patriotskog postignuća.

Odlomak iz djela: Zbigniew Brzezinski, Veliki promašaj, str. 25-27.

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Naručite na facebook stranici DIALOGOS.ba

Close