fbpx

Kada i kako je Bosna postala islamskom zemljom

Ni u jednoj zemlji koja je došla pod tursku vlast nije se desio slučaj da se pokoreno stanovništvo tako brzo prilagodi nastalim promjenama koje su zahvatile sve vidove njegovog života. Postojali su brojni razlozi koji su doveli do toga. U tome je vjersko pitanje došlo u prvi plan. Ono je, također, u velikoj mjeri bilo razlogom da je sultan, kao ni jednoj drugoj pokorenoj zemlji, Bosni dao niz privilegija već pri susretu s njenim predstavnicima u Jajcu nakon što je osvojio zemlju. Među tim privilegijama od posebne važnosti je bila ta da domaćem plemstvu nije dirao njihove baštine (posjede). I nadalje su ih uživali na način kako je to bilo pod njihovim banovima i kraljevima. Do toga, međutim, nije došlo slučajno. Sultan je bio dobro upoznat s vjerskim i političkim prilikama u Bosni davno prije nego je krenuo na nju. U tom svjetlu treba gledati i susret Bošnjana sa sultanom u Jajcu, kao i njihovu izjavu pred njim da žele postati muslimani. To je, ustvari, bio vid reakcije bogumila na stoljetne progone od strane evropskih križara i inkvizicije, kao i to da su mnogi, bježeći od mača i lomače, našli spas upravo kod Turaka.

Ustvari, mnogi bosanski bogumili upoznali su se sa islamom davno prije nego su Turci zauzeli Bosnu. Zna se da su odmah iza Kosovske bitke 1389. godine Turci počeli provaljivati u Bosnu, a onda su od 1416. godine stalno prisutni sa svojim odredima na ovom prostoru, često na poziv domaće vlastele u međusobnom razračunavanju. Već su tada povremeno zauzimali Nevesinje, Čajniče, Foču i Pljevlja, a od 1428. godine u srednjoj Bosni su zauzeli Hodidjed i Vrhbosnu (nedaleko od današnjeg Sarajeva), prvo nakratko, a onda od 1435. godine za stalno.

U vakufnami Isabega Ishakovića iz 1462. godine, u kojoj se govori o osnivanja grada Sarajeva, spominje se i muslimansko groblje u selu Bulinu u Kasetovićima kod Sarejeva, što upućuje na dugo prusustvo muslimana na ovim prostorima. Turci su već ranije u ovom dijelu Bosne uredili jednu svoju upravnu jedinicu (Bosansko krajište), koje se u najstarijem poznatom popisu iz 1455. godine naziva „Vilayet Hodidjed“ i „Vilayet Saray-ovasi“. Tako su i prije definitivnog turskog osvajanja postojali uvjeti da se mjesno stanovništvo upozna sa islamom i njihovim nosiocima. U tome treba gledati i faktor bosanskog prkosa: stotinama godina proganjani od katoličke Evrope, radije su primili vjeru koja im nije silom nametana, a sadržajno im je bila dosta bliska.

Mnogi stanovnici Bosne su preko turskih vojnika i trgovaca koji su prolazili ili boravili u ovim krajevima, spoznali da su njihove vjere po mnogočemu slične. Uvidjeli su i to da obje koriste iste astralne simbole – polumjesec i zvijezdu. Na bosanskim stećcima, u heraldici, pa čak i na novcu, oni se javljaju stotinama godina prije dolaska Turaka u Bosnu. Spoznali su i da islamska vjera sadrži post koji je kod bogumila trajao čak 40 dana. Dalje, i kod jednih i drugih petak je imao isto značenje. U obje vjere postoje dnevne i noćne molitve. Ni bogumili nisu vjerovali u čuda koja se pripisuju Isusu, odnosno Issa pejgamberu, kao ni u njegovo uskrsnuće. Život u bogumilskim hižama po svemu odgovara onom u derviškim tekijama. Bogumili su prezirali križ i sve druge kršćanske relikvije, sakramente i propise, a za crkvena zvona govorili su da su to đavolje trubr. Osnovna moralna načela koja nalaže njihova vjera bila su slična onima koja propisuje islam, odnosno Kur’an.

Podudarnosti u vjeri i bliskost po toj osnovi uspostavljena između mjesnog stanovništva i prisutnih turskih vojnika i trgovaca davno prije sultanovg pohoda, bila je u tolikoj mjeri da se na to čak žalio kralj Tomaš u razgovoru s papinim izaslanikom Nikolom Barbucijem u jeku progona bogumila koje je poduzeo 1459. godine. Tom prilikom je ovome rekao da „manihejci (bogumili) više vole Turke nego kršćane“, nakon čega je Barbuci o tome izvijestio papu riječima da se „bogumili i Turci u Bosni zajedno bore protiv katolika“.

Pogrešno je shvaćanje da su na islam isključivo prelazili bogumili, to jest pripadnici Crkve bosanske. Podaci iz sačuvanih osmanskih dokumenata (popisni defteri iz 15. i 16. stoljeća), pokazuju da su na islam također prelazili katolici i pravoslavci. Svakako u daleko manjem broju jer ih je u ukupnom broju stanovnika Bosne bilo daleko manje u odnosu na bogumile.

Bilo je puno razloga da islamizacija u Bosnu uhvati duboke korijene i primi trajni karakter. Kako se odvijala, može se pratiti i na nadgrobnim spomenicima. Do dolaska Turaka uobičajeni oblik grobnog obilježavanja bili su stećci. Oni koji su prelazili na islam prihvaćali su i novi tip nadgrobnih spomenika. Umjesto ranijih stećaka, sada se stavljaju tipični turski nišani. Na onima iz prvih godina, pored što se u natpisu navodi da tu leži, naprimjer, Abdulah sin Radoša, Jusuf sin Radivoja i sl., na pojedine nišane se stavljaju oznake tipične za stećke i druga neislamska obilježja, pa tako: dlan s raširenim prstima – veoma čest motiv na stećcima koji označava stari bosanski pozdrav, pojedine životinje, tarih – natpis, pisan na bosanskom jeziku i domaćem pismu bosančici i sl., što je strano nišanima. Prvi nišani uveliko oponašaju izgled i oblik stećka, što je razumljivo jer su ih klesali majstori koji su do tada klesali stećke. 

Dolazak Bosne pod tursku vlast odrazio se na sve vidove života domaćeg stanovništva. Novi gospodar je bio druge vjere, drugog jezika, običaja, načina života i navika. Iako je sve to bilo u suštoj suprotnosti s onim kako je do tada bilo u Bosni, domaći ljudi su s time počeli živjeti bez puno potresa jer su mnogo prije osvajanja mnogi bili u prilici upoznati se s tim novostima preko turskih vojnika koji su držali nekoliko tvrđava u zemlji, a onda preko trgovaca koji su i ranije dolazili u Bosnu. Tome je doprinio i mirni način osvajanja zemlje pa je sve to utjecalo da se većina stanovništva brzo prilagodila političkim, vjerskim i ekonomskim promjenama koje su uslijedile. Sve se odvijalo takvim intenzitetom da već prvih godina turske prisutnosti u dokumentima i na nadgrobnim spomenicima mnogi domaći ljudi nose tipična muslimanska imena uz koja stoji kršćansko ime njihovih očeva.

Posvuda niču nova naselja tipičnog orijentalnog sadržaja. Neka od njih su nastala i prije sultanovog pohoda na Bosnu, kakav je bio slučaj sa Sarajevom. Brzim i temeljnim promjenama doprinijelo je i to što nova vlast nije ni u čemu rigidno postupala. Građa koja se odnosi na prve godine turske prisutnosti ničim ne pokazuje da su te transformacije pratili incidenti. Uz one koji su primili islam, i nadalje žive i djeluju njihovi sunarodnici koji su zadržali staro ime, vjeru i način života. Čak u istoj porodici neki od članova su primili islam, nose muslimanska imena i žive po reguli novoprimljene vjere, dok su njihovi srodnici, pa i otac ili braća i nadalje ono što su bili od rođenja.

Da je nova vlast u velikoj mjeri poštovala zatečeno javno i privatno pravo, vidi se iz kupoprodajnih ugovora sklopljenih između domaćih ljudi i stranaca. U sporovima se uvažavaju primjedbe i mišljenja domaćih ljudi po pitanju razgraničenja posjeda koje su kupili stranci i sl. Nema nasilnog oduzimanja, nema povreda privatnog vlasništva ili neregularnog odnosa prema onima koji nisu primili islam. Sve je to utjecalo da se dosta brzo učvrstila novouspostavljena vlast i da je slika dotadašnje Bosne u kratkom vremenu dobila izrazito obilježja islamsko-orijentalne sredine.

Uspostavljanjem turske vlasti nije došlo ni do promjene društvenog uređenja, s obzirom da je i Turska bila klasno izdiferencirana. Iako se njena uprava bitno razlikovala od one kakva je do tada bila u Bosni, promjena se odvijala mirnim putem. Naime, dok je do tada u Bosni centralna, odnosno kraljeva vlast, bila slaba i više formalne prirode, u Turskoj je sultan imao apsolutnu i neograničnu vlast nad svim svojim podanicima. Osvajanjem zemlje i bosanski podanici su došli u taj položaj, ali im je učinjen izvjesni ustupak. Naime, zbog načina na koji je sultan osvojio zemlju, uzeto je u obzir zatečeno stanje koje se ticalo odnosa vlastela – kralj. Iz toga je proizišao specifičan status Bosne u odnosu na centralnu vlast u Carigradu i takvo stanje je ostalo skoro za sve vrijeme turske vladavine.

Upravo je taj status pri kraju turske vladavine bio uzrokom nesporazuma i zategnutih odnosa koji su vladali između Bosne i Carigrada. Domaće plemstvo predvođeno begovima i agama, mahom potomcima nekadašnje osiljene i samostalne vlastele iz doba samostalnosti Bosne, pod turskom vlašću nije nikada iskazivalo onaj stupanj poštovanja i lojalnosti prema sultanu kako se zahtijevalo i kako se sprovodilo na području čitavog Carstva. Uporište takvog ponašanja bile su i beneficije koje je Bosna dobila od sultana Mehmeda el Fatiha II prilikom osvajanje zemlje. Koliko se do toga držalo u Bosni, govori slučaj čak iz 1826. godine kad se bosanski prvaci, skoro 400 godina, kasnije, na to pozivaju povodom neprihvaćanja reformi koje su se ticale ukidanja janjičarskog reda na području čitavog Carstva. Iako je Carigrad po pitanju lojalnosti pokorenih bio bez kompromisa, u ovom slučaju je, htio – ne htio, morao voditi računa jer je riječ o pravnom aktu koji je svojevremeno izdao veliki Mehmed II el Fatih.

Carigrad je imao izvjesna ograničenja čak i u odnosima prema ovdašnjim kršćanima, odnosno franjevcima. Kada su ovi smatrali da su na ma koji način ugrožena njihova prava, pozivali su se na Ahdnamu koju im je 1463. godine na Milodraž polju kod Kiseljaka također izdao sultan Mehmed II prilikom osvajanja Bosne. To su kasnije uvažavale sve instance na koje su se franjevci obraćali. 

S obzirom da je Tursko carstvo također bilo feudalno uređeno društvo kao i Bosna, po njenom osvajanju i nadalje su postojali privilegirani viši, i niži slojevi društva. Kako je dotadašnje plemstvo od osvajača dobilo određene povlastice od kojih su najvažnije bile one da su zadržali svoje posjede (baštine), nastavili su živjeti na način kako su i do tada živjeli. Obaveze koje su im nametnute da se odazivaju na vojne pohode nisu predstavljale novost jer je tako bilo i pod njihovim banovima i kraljevima. Na taj način je domaće plemstvo i nadalje zadržalo vodeću političku i ekonomsku ulogu u zemlji.

Promjene koje su po osvajanju uslijedile ticale su se manje važnih stvari. Primivši islam, počeli su se ponašati po normama te vjere. S time se postepeno mijenjao ukupan način njihovog života, u što spada i način odijevanja. Nisu svi slojevi društva bili podjednako izloženi novim utjecajima. Pripadnici gornjeg sloja, s obzirom da su bili društveno eksponirani, predstavljali su okosnicu tih promjena Niži, radni slojevi, kmetovi, sada zvani raja, nastavili su živjeti starim načinom života, po selima, daleko od gradskih naselja u kojima se najviše osjetio novi ritam života. Novouspostavljene norme nametnule su izgradnju brojnih gradskih naselja koja su se sadržajem znatno razlikovala od dotadašnjih, koja su opsegom i sadržajem zaostajala iza novopodignutih. Nova su postala središta ekonomskog, kulturnog i političkog života stanovništva.

Dok je u prethodnom razdoblju vlastela živjela u svojim raštrkanim tvrdim gradovima po brdima, u novim uvjetima novonastale gradove naseljava šaroliko stanovništvo raznog društvenog statusa i zanimanja. Među njima su najbrojniji bili trgovci i zanatlije, zatim vojni zvaničnici, ulema i dr. Pripadnici plemstva u njima podižu palače. Propisi nove vjere koja se sada slijedi ljude čini komunikativnijim. Vjerske obaveze ih zbližavaju na čestim zajedničkim molitvama. Druženja u novom ambijentu utjecala su da, prije svega, pripadnici dotadašnjeg plemstva mijenjaju običaje i navike. U svemu im je uzor metropola Carstva Carigrad, koji raznim povodima posjećuju, u njemu duže ili kraće žive, borave ili se tamo školuju.

Važan faktor u životu bosanskog plemstva bila je i beneficija dobijena od sultana Mehmeda II da se njihova djeca, obrezana ili neobrezana, uzimaju u carski podmladak (adžami oglan), to jest da se o državnom trošku školuju u carskim školama. Iz tog rasadnika znanja izlazile su brojne znamenite ličnosti: vojskovođe (paše i veziri), ulema državnici, pravnici, filozofi, književnici, pjesnici i dr. Takvih je evidentirano 700, koji su postali znameniti i priznati u čitavom Carstvu. 

Odlomak iz djela: Enver Imamović, Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, Sarajevo, 2018.

Related Articles

Naručite na facebook stranici DIALOGOS.ba

Close