Bošnjaci Mirsad i Sead Pipić bili su najbogatiji Zagrepčani u bivšoj Jugoslaviji (1991)

Februar 1991: Otac ih je školovao, usadio im shvaćanje da su rad i poštenje najvažniji i da se nikad ne miješaju u politiku. A Mirsad i Sead Pipić, inženjeri iz Zagreba, od očeve male radionice uspjeli su stvoriti prave tvornice kompjutera, strojeva i raznih alatki. Dosad su samo za porez dali šest milijuna maraka. No iako zadovoljan onim što je postigao, Mirsad čezne za vraćanjem svojoj najvećoj ljubavi – slikanju.

Poznati su ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj već i u Srbiji, Bosni, Makedoniji pa i van granica Jugoslavije. Braća Mirsad i Sead Pipić važe za uspješne i bogate poslovne ljude. Vlasnici su nekoliko radionica, pravih malih tvornica u kojima proizvode kompjuterske kase, razne strojeve i alate. Posjeduju i računski centar, predstavništva u Hong Kongu, Singapuru, na Tajlandu, u Beču… 

Bave se i uvozom i izvozom, otvaraju svoje prodavnice tekstila u Zagrebu. Godinama su najveće platiše poreza u Jugoslaviji – u deset godina, koliko postoje, za porez su dali oko šest milijuna maraka. A imovina, objedinjena u firme “Elmer S i M Pipić” i “Centrum” procjenjuje se na oko pet milijuna maraka. U našim uvjetima oni su izuzetno bogati ljudi, ali gotovo uglas Mirsad i Sead kažu:

“Bogatstvo je relativna stvar jer sve što smo zaradili, uložili smo u nove pogone i mašine. Nikada nam nije bio cilj samo novac jer naše pravo bogatstvo, a to zaista mislimo, bez lažne skromnosti, su naša porodica, zajedništvo, naše diplome, jezici koje znamo, prijatelji koje imamo širom svijeta…”

Diplome kao ulog

A do prije deset godina nisu ni sanjali da će se baviti svim ovim poslovima, da će se toliko obogatiti. Činilo se prije toga da će im životni putevi ići u sasvim drugom smjeru. Mlađi brat, 44-godišnji Sead, priča:

“Naš otac je bio komunist još prije rata, bio je i u partizanima, ali je zaglavio po IB-u 1948. godine. Tada je odlučio zauvijek napustiti politiku i, budući da je bio električar, u Zagrebu je otvorio elektro-mehaničarsku radionicu. Dobro je radio, omogućio nam je pristojan život, ali mu je bilo najvažnije da školuje sva tri sina.

Najstariji Mirsad diplomirao je elektrotehniku, Sead strojarstvo, a najmlađi Nedim medicinu.

“Kao student, prodavao sam tuđe slike na moru od Makarske do Ulcinja”, priča Mirsad. “I kad me jedan slikar počeo ucjenjivati, odlučio sam početi sam slikati.”

Ne samo da je slikao već je počeo i prodavati svoje slike. Svoj talenat otkrio je slučajno, ali mu to nije ništa smetalo da uspješno organizira izložbe u Rimu, Nici, Njujorku, Moskvi.

“Kad sam završio studije, nisam radio u struci”,  nastavlja Mirsad. “Živio sam od slika. Četiri godine sam živio u Moskvi, napravio slike za Olimpijadu u Moskvi, što je tada bilo nezamislivo da to učini stranac. U tih nekoliko godina od slika sam zaradio oko 250.000 dolara.”

Dok je Mirsad slikao po svijetu, Sead je radio za američku firmu “Westinghouse” na nuklearnim centralama, a najmlađi Nedim je specijalizirao otorinolaringologiju i postao poznati svjetski stručnjak.

“Prije deset godina nam je umro otac”, kaže Sead. “Ostavio nam je radionicu. Obitelj se sastala i tada smo odlučili nas dvojica, Mirsad i ja, da preuzmem posao. Uložili smo sve što smo zaradili u inozemstvu i počeli raditi, iako nismo nikada mislili da ćemo se tim baviti.”

U deset godina razvili su posao, otvorili radionice, osvojili nove proizvode. Mirsad i Sead ulažu svaki po 50 posto, a na isti način i dijele prihode. Imaju čak i zajedničku kancelariju u Preobraženskoj ulici. Ured velik, elegantno namješten s dva istovjetna pisaća stola, telefona, s dvije iste lampe. Sve dijele bratski. Mirsad se malo više bavi trgovinom, uvozom i izvozom.

“Naš ured nazivamo Alcatraz”, kaže Sead. “Jer najviše vremena provodimo u njemu, ovdje se rješavaju svi naši problemi. Ponekad se i posvađamo, ali brzo se pomirimo jer treba dalje raditi. A nama je najvažnije da stalno ulažemo, proširujemo proizvodnju, osvajamo nova tržišta. Naš uspjeh je možda i u tome što se možemo uvijek preorijentirati na nove proizvode i to činimo kad god zatreba. Recimo, naša industrija je sada u vrlo teškom položaju, ne možemo više surađivati s onim tvornicama s kojima smo do sada radili i moramo mijenjati proizvodne programe.

“Mi smo već toliko zaradili da od toga mogu živjeti i naša djeca” kaže Mirsad, čije slike vise i u uredima njihove direkcije u Zagrebu. “Ali nama je važno da radimo, da stalno nešto novo stvaramo. Obojicu nas goni neki kreativni duh koji nam ne da mira.”

Bogatašica bez bunde

Kako žive braća Pipić, sigurno u vrhu najbogatijih Jugoslavena? Ponekada ih uspoređuju s Carringtonovima iz Dinastije, ali se oni ne slažu s tim jer, kažu, žive od svog rada.

“Imamo visok standard života koji smo zaista zaslužili svojim radom, ali nikada ne pretjerujemo, ne razbacujemo se”, kaže Sead.

Sead živi u kući od 500 do 600 kvadrata. Supruga, koja je magistrirala farmaciju, radi i, naravno, ima pomoć u kući. Jedna žena se brine o kući i kuhanju, a druga o djeci.

“Moja supruga i ja odijevamo se kod poznatih talijanskih kreatora, ja kod Versacea, ona kod Ferréa. Ne činimo to iz snobizma, već jer smatramo da je imidž sastavni dio poslovnog čovjeka. Sastajemo se sa svjetskim poslovnim ljudima i važno je i kako smo odjeveni, moramo biti na njihovom nivou. U tom svijetu je važno sve, od toga koju pastu za zube koristiš, do čarapa koje nosiš.”

Sead ima dva automobila Mercedes 560 (jedan od najboljih i najskupljih modela ovog automobila), a njegova supruga Peugeot 205 gtx. Ljetuju uglavnom na moru u kući Seadove punice. On priča:

“Ne znam kada sam posljednji put išao na ljetovanje, odem samo na par dana da obiđem porodicu. Često, međutim, idem na skijanje u Švicarsku ili na Bled, gdje preko vikenda igram golf. Mogu sve sebi priuštiti u životu, ali nemam vremena. To ne znači da mi ne znamo i uživati u životu. Istina, radimo i danju i noću, a ponekad i lagodnije živimo jer jednom se živi. Često se događa da večeram u Münchenu, sutradan ručam u New Yorku, ali ne činim to iz bijesa, već je to uvijek povezano s poslom. U stvari, vrlo često znam spojiti korisno s ugodnim. No to nije ipak rijetko. Ne sjećam se, recimo, kada sam išao s djecom u šetnju, a na koncerte i u kazalište idem uglavnom kada sam negdje vani.”

Sead je odlučio da iduće jeseni pošalje 15-godišnju kćerku na školovanje u Švicarsku, tako će je češće viđati jer zbog posla u prosjeku pola godine nije u Zagrebu. A njegov stariji brat Mirsad, u duši umjetnik, tvrdi da za svoje mogućnosti živi veoma skromno.

“Imam nekoliko stanova u Zagrebu, ali živim u jednom na Gornjem gradu koji ima preko 100 kvadrata, a gornji kat, koji sad preuređujem, imat će oko 250 kvadrata. Stan je lijepo opremljen s, naravno, puno slika, najviše mojih koje nikada neću prodati.”

U stanu Mirsad živi sa svojom drugom suprugom i sinom od dvije i pol godine. I njegovoj supruzi, koja ne radi, pomaže jedna žena oko čišćenja i peglanja.

“Moja žena kuha, ja najviše volim kada ona pripremi hranu. Ona još studira i završit će fakultet, ali neće raditi, tako smo se dogovorili. Kada dođem kući, volim da me čeka svježe jelo, a ne podgrijano. Naravno, da imam malu plaću, radila bi i ona kao većina naših žena.”

Izbjegava reći kolika su mu mjesečna primanja, ali ne krije da ima veliku plaću koja ovisi o uspjehu na poslu. Čim nastanu problemi, i on i njegov brat sami sebi smanje plaće. I on se odijeva kod poznatih kreatora, ali rijetko nosi odijela i kravate. Voli ležernu, boemsku odjeću, nosi kožna odijela, svilene košulje. Nema automobil, ne voli voziti, a koristi dva vozača i automobile firme. Kaže:

“Imamo pomoć u kući da bi moja supruga bila više s djetetom, a i tako smo omogućili toj ženi koja dolazi da nešto zaradi. Ali bez ikakvog licemjerstva, mislim da skromno živimo. Eto, moja žena nema nijedne bunde. Voli sportsku odjeću, traperice i tenisice…”

Istina je da na poklon Mirsadova supruga dobiva dijamante, da se događa da Mirsad dođe kući i kaže joj: “Nismo se dugo vidjeli zbog posla, vodim te u petak u Singapur”.

Odmor koriste najčešće u Dubrovniku, u apartmanu hotela Belvedere koji je Mirsad dobio na korištenje jer hotel nije imao novaca da mu plati sliku, ali planira sagraditi ladanjsku kuću na Tajlandu.

Mirsad će još koju godinu raditi pa će se povući i posvetiti svojim najvećim ljubavima, slikanju i pisanju, a Sead je opsjednut novim strojevima i poslovima. Na kraju Sead Pipić kaže:

“Postigli smo mnogo i ponosni smo. Zadovoljni smo što dobro žive i naši radnici, što u prosjeku imaju plaću tri tisuće maraka, što im poklanjamo automobile i što cijenimo njihovo znanje i rad.”

A Mirsad dodaje:

“Nikada ne zaboravimo siromašne, poplavljene, uvijek pomognemo. Ali pored bogatstva, ni brat ni ja ne bismo bili sretni da nemamo ono najosnovnije, toplinu obiteljskog života.”

Piše: Jelena Marinčić (Nada, 1991)

Related Articles

Naručite na facebook stranici DIALOGOS.ba

Close