Da bi priuštili primjerak Kur’ana, brazilski robovi su radili i po godinu dana

22. septembra 1869. godine, grof de Gobineau, tadašnji ministar Francuske u Brazilu, napisao je u političkom izvještaju Quai d’Orsai da su francuski prodavači knjiga Fauchon i Dupont svake godine prodavali u svojoj radnji u Rio de Žaneiru skoro 100 primjeraka Kur’ana. Iako veoma skup (36 do 50 francuskih franaka), knjigu su isključivo kupovali robovi i bivši robovi, koji su se žrtvovali kako bi ga priuštili. Neki od njih kupovali su knjigu u ratama i trebalo im je godinu dana da je plate. Kako su Kur’ani pisani na arapskom, Fauchon i Dupont su, također, uvozili arapske gramatike s objašnjenjima na francuskom, jer su ti robovi i bivši robovi željeli da nauče jezik kako bi čitali i razumjeli Svetu knjigu.

Gobineau je raspolagao pouzdanim informacijama i nije imao nikakvog razloga da uveća broj kopija Kur’ana koje su prodavane u Rio de Žaneiru: 100 primjeraka i svi na arapskom – dva značajna pokazatelja, prvi, broj muslimanskih Afrikanaca ili potomaka Afrikanaca u glavnom gradu tadašnjeg Brazilskog carstva bio je u to vrijeme mnogo veći nego što se pretpostavljalo, i drugi, u nekim aspektima bili su veoma dosljedni muslimani, jer su mnogi od njih željeli da priušte Svetu knjigu napisanu na jeziku na kojem je Bog spustio objavu Muhammedu ﷺ.

Možda mnogi od kupaca primjeraka Kur’ana uopće nisu bili u stanju da čitaju, ali su htjeli da posjeduju Kur’an kao čuvanu Božiju Riječ, prestižni predmet, kao izvor nadnaravne moći ili kao materijalni simbol vjere.

Prema riječima dva oduševljena posmatrača (Nina Rodriguesea, krajem 19. stoljeća u Salvadoru, Bahiji i Joao do Ria, s početka 20. stoljeća u Rio de Žaneiru), religijske knjige na pultu bile su prve stvari koje su privlačile pažnju svakoga ko je posjetio muslimansku kuću. Većina mussulmisa, mussurumis ili malesa (kako su tadašnje muslimane nazivali) mogli su da čitaju Kur’an ili su željeli da nauče da ga čitaju. Knjige iz gramatike koje su uvozili Fauchon i Dupont kupili su oni koji su željeli da nauče arapski da bi imali direktan pristup Kur’anu, a posebno mladi ljudi koji su učili o vjerovanju i obredima vjere.

Joao do Rio bio je veoma dobar izvještač, ali nije poštovao ili volio religioznu praksu Afrikanaca i njihovih potomaka u Rio de Žaneiru (u stvari, nije iskazivao poštovanje ili ljubav prema bilo kojoj religiji; bio je ironičan i kritičan spram svih njih). Ova činjenica daje njegovim spisima o islamu u Rio de Žaneiru poseban dodir istinitosti. Ne možemo sumnjati u njegove riječi kad kaže da su mladi ljudi morali učiti naporno da bi postali sveštenici, ili alufa, i da u gradu postoje ljudi koji su u stanju da podučavaju i ispituju učenike o znanju o Kur’anu. Jedan od njegovih doušnika mu je kazao da nakon što kandidat uspješno položi ispit, sjedne na konja i jaše ulicama predgrađa, dok ga prate vjernici, na taj način ukazujući mu čast.

Također, Joao do Rio i Nina Rodrigues navode da su mussulmi u Rio de Žaneiru dobro organizovani, imali su džamiju i mogli su čak javno obavljati neke svečanosti i ceremonije. Kasnije je Joao do Rio dobio dodatne informacije da je džamiju koju su crnci posjećivali, održavala arapska zajednica. Međutim, ova informacija je netačna, jer je do kraja 19. stoljeća, broj imigranata iz Osmanskog carstva, koje je Brazil primio, bio beznačajan. U periodu od 1846. do 1889. u Brazil je doselilo svega 3.000 arapskih imigranata iz Sirije i Libana, i to većinom kršćana. Drugi razlog koji obara ovu tvrdnju činjenica je da, tadašnji zakoni Brazilskog carstva (posebno Kazneni zakon iz 1830. godine) zabranjivao je obrede bilo koje religije osim katolicizma u bilo kojoj “zgradi koja je imala bilo kakav spoljašnji oblik hrama”. Tek 1870., kao odgovor na zahtjev njemačkih imigranata, protestantski kultovi bili su prihvaćeni kao zakoniti od strane države. Do tog datuma u ​​Brazilu nije bilo javnih protestantskih crkava, niti otvorenih i javnih sinagoga, iako su se njihovi kultovi mogli tolerisati iza zatvorenih vrata. Moguće da su ljudi imamovu kuću koju su brazilski robovi posjećivali petkom nazivali džamija, što je navelo Joao do Ria na pomisao da je riječ o džamiji.

Detaljan rad na ovu temu napisao je Alberto da Costa e Silva pod nazivom Buying and Selling Korans in Nineteenth-Century Rio de Janeiro.

Piše: Resul Mehmedović

Related Articles

Naručite na facebook stranici DIALOGOS.ba

Close