fbpx

Šta Bošnjaci misle o sebi

Prijeku narav Bošnjaka, prije svega pripadnika gornjeg društvenog sloja, najbolje su upoznali Turci s kojima su u zajedništvu živjeli preko četiri stotine godina. U njihovim se zvaničnim izvještajima, raznim povodima, s puno ljutnje i prijekora osvrću na ponašanje Bošnjaka i njihovih vođa. U jednom izvještaju iz 1826. godine doslovno stoji ovo: „Bošnjaci misle da su oni izuzetak i da su iznad svih muslimana u Carstvu, te uvijek za sebe traže neke pogodnosti što su gotovo uvijek dobijali“.

Zbog takvog ponašanja, bilo je situacija da ih je čak šejhulislam, vrhovni vjerski poglavar svih muslimana u Carstvu, proglašavao otpadnicima islamske vjere, a to je značilo da se stavljaju izvan zaštite šerijata i kanuna. Na to se Bošnjaci nisu osvrtali, i zato što su sebe smatrali boljim muslimanima čak od onih koji su ih nekoć upoznali s islamom.

U situacijama kad bi Bošnjaci ocijenili da carigradska politika ide protiv interesa njihove Bosne, otkazivali su poslušnost, što je tamošnje vlasti stavljalo na stotinu muka. To je izazivalo negativne reakcije u svim turskim vladajućim krugovima, i iz razloga što su Bošnjaci često sami sebi određivali prava koja njima odgovaraju. U slučajevima kada je to prelazilo granice tolerancije, Carigrad je njihovo ponašanje nazivao krajnjom drskošću i prijetilo im se kaznenim mjerama

Razloga za međusobne nesporazume, pobune pa i sukobe, bilo je napretek. Na svaku mjeru od strane Carigrada koju bi Bošnjaci ocijenili da je protivna njihovim interesima i da se njome krnje njihova prava, pozivali su se na zasluge svoje zemlje i djedova koje su učinili za Carevinu. Tako u jednom dopisu upućenom Carigradu 1826. godine, između ostaloga stoji: „Porti se šalje odgovor da će se Bosna pridržavati, kao i do sada, starog zakona i nada se da će se Bosni, kao u svim ranijim slučajevima, posvetiti posebna pažnja i da će njene molbe biti uvažene, pa i ova kojom se traži izuzeće od ukidanja janjičara. Kad sultan to sazna, kao i to da su naši djedovi, ima trista godina, kao veliki veziri bili naša gospoda, nadamo se da će se izvoliti smilovati“. 

Štiteći svoje interese, Carigrad u krajnje kriznim situacijama međusobnih odnosa nije mnogo mario za objašnjenja koja su stizala iz Bosne. Tada im se prijetilo svim i svačim. U jednom izvještaju Porte, u vrijeme pokreta za autonomiju pod Husein-kapetanom Gradaščevićem, stoji: „Državni savjet jednoglasno smatra da su Bošnjaci proklet narod, jer su se usudili povesti oružanu borbu protiv sultana i podnijeti raskolničke zahtjeve. Bošnjaci do sada nisu gotovi ništa plaćali državi. To su uspjeli ostvariti zato što su muslimani i što se nalaze na granici. Ali od Bošnjaka nije bilo ni do sada, a neće ni od sada biti velike koristi državi, pa ih treba dobro kazniti nametima i novčanim kaznama i namiriti sve troškove rata od njih, posebno od Sarajlija. To što oni traže je đavolji posao…“

Ni Bošnjaci, međutim, nisu popuštali. U težim slučajevima pozivali su se na prava koja su dobili još od osvajača Bosne sultana Mehmeda II el Fatiha, što je priječilo njegove nasljednike da Bosnom vladaju na način kako su to činili u drugim pokorenim zemljama.

Kako su se Bošnjaci iz navedenih razloga u odnosu na centralnu vlast donekle izdvajali od ostalih turskih podložnika, isti slučaj je bio po pitanju vjere. Iako su ih u islam uveli Turci, od kad žive po svim regulama te vjere, nije prošlo puno vremena kod njih se stvorio osjećaj i uvjerenje da su odaniji toj vjeri od svih drugih muslimana, pa i od Turaka. To je posebno došlo do izražaja u vrijeme krvavih obračuna s Omer-pašom Latasom kojeg je sultan poslao u Bosnu da skrši moć bosanskog plemstva i da sprovede reforme koje su Bošnjaci godinama odbijali prihvatiti. Bili su posebno ozlojeđeni na Carigrad jer je Latas bio nekadašnji pravoslavac i Srbin iz Like, a reforme su odbacivali i zato što su ih smatrali evropskim kršćanskim utjecajem uperenim protiv domaćih običaja i islama.

Naprijed je naveden slučaj koji se s time u vezi veže za Krajišnike. Da bi saznali kakvo je stanje u Carigradu tamo su poslali vrnogračkog bajraktara Omera Redžića. Po povratku ovaj je svojim Krajišnicima pričao kako od Kladuše i Mitrovice dalje nije nigdje vidio naše prave vjere, te kako je nema čak ni u Carigradu. Tamo nit se uči niti se klanja. I ustvrdio je da prave vjere ima samo u njihovoj Krajini, pa ih je upozorio, da im je bolje svima izginuti nego se vlahu Omer-paši predati.

S time u vezi, zanimljiv je slučaj iz 1831. godine, također u vrijeme ratnih sukoba sa Carigradom. Nakon što je bosanska vojska odnijela pobjedu nad carskom vojskom na Kosovu polju, dio domaće vojske je bio upućen na Stolac da kazni izdajnika Ali-pašu Rizvanbegovića koji je stao na stranu sultana. Među njegovim braniocima bilo je i kršćana, što je posebno ljutilo Bošnjake, pa su ispod bedema grada paši dovikivali: „Luka, Panto, Vidače, poturči se i predaj se“.

Koliko su Bošnjaci bili prožeti vjerom i odani islamu govori slučaj iz tog vremena kada je reformom o vojnom ustrojstvu bila predviđena nova uniforma za regularnu vojsku. Po uzoru na evropsku, preko grudi je imala dva prekrižena remena. Bošnjaci je nisu htjeli prihvatiti jer im je to ličilo na križ.

Ono što je posebno bolo u oči tursku administraciju bila je oholost bosanskog plemstva i njihov ponos. O tome je već pisao Evlija Čelebija u 17. stoljeću. To su zabilježili i neki evropski putopisci koji su posjećivali onovremenu Bosnu. Neki od njih s time u vezi ističu da, ustvari, time pokazuju svoje aristokratske vrline koje su naslijedili od svojih srednjovjekovnih aristokratskih predaka. 

Iz tih odnosa rano je nastalo nepodnošenje, kao odraz bošnjačkog nepriznavanje nikoga iznad sebe, ili kako bi se reklo, nisu nikome skidali kapu. S time u vezi su nastali pogrdni nazivi koje su dali jedni drugima. Bošnjaci su Turke pogrdno nazivali „Turkuše“, ovi njih „Balije“. Tim nazivom su im htjeli dati na znanje da ih ne smatraju pravim muslimanima jer su sadržali mnogo toga iz svoje ranije, bogumulske vjere. S time u vezi je i slučaj kad su članovi bosanske delegacije koji su došli u Carigrad na pregovore, odbili pred sultanom skinuti kapu kao znak poštovanja i pokornosti.

U situaciji kad su bili krajnje zategnuti odnosi sa Carigradom, ovaj im je namjerno slao nepočudne, pa i krvoločne vezire. Bilo je slučajeva da je među takvim bilo i nekadašnjih odmetnika, vođa razbojnika i sličnih, da se i na taj način ponize prkosni i ponosni Bošnjaci. Godine 1602. takav im je došao Dželali-paša koji je prije toga dugo vremena bio vođa odmetnika u Anadoliji. Bošnjacima nije puno trebalo da ga se riješe. Spasio se bijegom preko Drine, a njegovog ćehaju Kurd-agu su uspjeli uhvatitit i ubiti. Godine 1628. Carigrad im je opet poslao takvog vezira. Bio je to Abaz Mehmed-paša. I njega su se brzo riješili. Bilo je slučajeva da je Carigrad slao njemu nepočudne vezire kako bi ih se riješio jer je bio uvjeren da se neće živi vratititi iz Bosne.

Nepriznavanje i nipodaštavanje predstavnika turske vlasti nastavilo se i kasnije. Kada je 1809. godine za vezira došao Ibrahim-paša, predstavnici domaćeg plemstva u Sarajevu nisu ga dočekali na način kako su inače dočekivali predstavnika turske vlasti tog ranga – daleko ispred grada, niti su mu poslije došli na poklonstvo. Ovaj je bio toliko uvrijeđen da je izdao proglas (bujrutliju) kojim im je zaprijetio da, ako za pet dana ne dođu da mu se poklone, skinut će im sve vođe s položaja i oduzeti im posjede.

Takav odnos prema vezirima vremenom je postajao sve izraženiji. Što je domaće plemstvo više jačalo, manje se poštivao, kako sultan tako i njegov namjesnik u Bosni. Došlo je dotle da im nije bio po mjeri nijedan vezir kojeg im je Carigrad slao. Nemoć i nespremnost carigradskih vlasti da dovedu u red Bosnu i njeno osiljeno plemstvo, odnosno narod, sasvim su srozali ugled njegovog predstavnika u Bosni. Šta su za Bošnjake tog vremena oni značili i koliko su držali do njega, govori pogrdna pjesma koja se u to vrijeme rado pjevala u Bosni o sultanovom namjesniku „O Bojčiću bojiš li se boga, boga malo cara nimalo, a vezira ko dorata moga“.

Bošnjaci se nisu tako odnosili samo prema sultanovom namjesniku nego prema svim Turcima koji su po razim dužnostima živjeli i djelovali u Bosni. Ovdašnji begovi i age nisu im ni u čemu „skidali kapu“, pa ako se radilo i o onima koji su po statusu bili iznad njih. Pogrdno su ih nazivali Turkušama. Potomak Husein-kapetana, Muhamed Bego Gradaščević, koji živi na svojoj djedovini u Gradačcu, prisjeća se porodičnog kazivanja kako je njihov predak Osman-paša, brat Husein-kapetana, bio oženjen Turkinjom visokog roda, prema kojoj se sva porodica, osobito njena jetrva, Husein-kapetanova žena, s visine odnosila, i u svemu joj suprotstavljala bosansku kulturu i bosanske (domaće) adete (običaje).

O prgavoj naravi i ponosu Bošnjaka pisali su i stranci. Francuski konzul u Travniku s početka 19. stoljeća zapisao je: „Oni su uvjereni da valja prolijevati krv, ako se hoće nad njima vladati“. S time u vezi je nastala i stara, dobro poznata izreka: „Bosna ponosna“, što nije bez razloga.


Odlomak iz djela: Enver Imamović, Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, Sarajevo, 2018.

Related Articles

Close