fbpx

Francuska zabrana burkinija je brkanje sekularizma i vjerskih sloboda

28. jula (2016) općina Kan, jedna od najzanimljivijih turističkih destinacija na francuskoj rivijeri, zabranila je nošenje burkinija na javnim plažama. Odluka o kojoj je odlučio konzervativni gradonačelnik navodi da bi kupaći kostimi “trebali poštovati principe zajedničkih običaja, higijene, sigurnosti i sekularizma”.

13. augusta općina Vilenev-Lube pridružila se Kanu u svojoj zabrani. Gradonačelnik je odluku objasnio sljedećim riječima: “Biti u republici znači da ne dolazite na plažu da pokažete svoju religijsku pripadnost, pogotovo zato što su to lažna uvjerenja: religija ne traži takvo ponašanje [pokrivanje].”

Također, optužio je žene koje nose burkinije da se izoluju u getima. U svjetlu nedavnih terorističkih napada u Francuskoj, ne pretvarajmo se da je ova mjera bez konteksta. Međutim, čak i da ta dva gradonačelnika nisu imala namjeru da posebno ciljaju islam, mediji i javni diskurs otvorili su raspravu o religiji.

UVRNUTO POIMANJE SEKULARIZMA

U Francuskoj, čuveni zakon iz 1905. (bilo je to vrijeme kada se zakoni nisu pravili na dnevnoj bazi i mogli ste ih pamtiti po njihovoj godini) sproveli su odvajanje Crkve i države. Ovaj zakon proglasio je Francusku republiku neutralnom prema religiji. Vjerske zajednice su sada morale same osigurati finansije. Ovo je razbilo prethodnu vezu između religije i vlade tako što se oslobodilo Napoleonovog konkordata iz 1801. godine. Bivši car je pomirio rimokatoličku crkvu sa sekularnim bijesom koji se pojavio nakon Francuske revolucije time što su se sveštenici i biskupi zavjetovali na vjernost Francuskom carstvu, a zauzvrat su dobijali plate. Ko bi pomislio da bi velika finansijska pomoć umirila Rim i okončala građanski rat.

1905. Rupublika je prestala da bude katolička zemlja. Zakon je bio proizvod dugih zakonodavnih napora i bio je strogo primjenjivan. Na primjer, nošenje krsta kao ogrlice dok radite u blagajni državne kompanije SNCF, bilo bi neprihvatljivo, jer državno osoblje mora pokazati apsolutnu religioznu neutralnost.

Izvan zakonskog pojma, ostaje problematično da postoji osnovni nesporazum u široj javnosti i među političarima o tome na koga se sekularizam odnosi. Dok sekularizam upravlja (ne)odnosom između Crkve i države, često je zbunjujuće ograničenje vjerske slobode. Kada je gradonačelnik Kana svoju zabranu nazvao “poštivanjem principa sekularizma”, on je zapravo mislio da sekularizam treba da vlada nad iskazivanjem religijskih uvjerenja od strane individue.

RELIGIJSKA IDENTITETSKA POLITIKA

Francuski politički mainstream promoviše koncept racionalizacije religijske kohezije kroz nacionalni identitet. U praksi, to znači da političari i vjerski lideri trebaju oslovljavati islamsku zajednicu u Francuskoj kao “francuski islam”. Ono što semantički ne može biti tako snažno na engleskom (bosanskom) jeziku, prevodi se kao francuski islam (Islam de France) koji drži do republikanskih vrijednosti i zajedničkog nacionalnog identiteta.

Mnoge općine su zaobišle zakon iz 1905. godine i subvencionirale lokalne muslimanske zajednice (uz podršku do milion eura) ‘kao način za rješavanje i poticanje integracije imigranata iz Alžira’. Bivši francuski predsjednik Nikola Sarkozi učinio je to pitanje političkim tokom svog predsjedničkog mandata, masovnim povećanjem izgradnje džamija posredstvom centralne vlade, što je bilo jedno od njegovih izbornih obećanja iz 2007. godine. On je to nazvao činom ‘nadoknade’, smanjujući finansijski jaz koji postoji između islama i kršćanstva.

Ovi faktori, suprotnost terorističkim napadima, ilegalnim molitvama na ulicama (koje su na kraju morale biti zabranjene, ali se i dalje često odvijaju bez obzira na to) ili #DanHidžaba u francuskim školama, na kraju su doveli do uspona tvrdokornih nacionalističkih stranaka kao što je Nacionalni front Le Pen. Zabrana burkinija je samo jedan od simptoma, a ne uzroka.

POSTOJI IZLAZ

Rješenje bi čini se bilo lahko: vratite se na 1905. godinu i budite strožiji u pogledu sekularizma. Ali, suviše je jednostavno da bi bilo istinito.

Francuska se ne može pretvarati da će povratak na 1905. godinu riješiti problem, jer to zanemaruje način na koji je islam promijenio percepciju religije i javnog diskursa. Sadržaj Kur’ana i hadisa nije pomirljiv s francuskim društvenim laissez-faire stavom, ne glumimo suprotno. 2008. godine, kada je Sarkozi počeo masovno subvencionirati džamije, samo 14% muslimana smatralo se najprije Francuzima, pa tek onda muslimana, a solidnih 17% smatralo je da bi šerijatski zakon trebao biti implementiran u Francuskoj bez izuzetka (37% ih je bilo za “djelimičnu implementaciju). U novoj anketi koja je objavljena u nedjelju, ovaj trend je potvrđen: 28% ispitanih muslimana je kategorizirano da imaju sistem vrijednosti koji je jasno izvan vrijednosti republikanaca [izraz koji se koristi za opisivanje vrijednosti francuske liberalne demokratije], kao i jasno i odbacivanje bilo kojeg oblik sekularizma. “25% je kategorizirano kao niti za niti protiv ovih vrijednosti. Bez reforme vjere, praktikanti muslimani nikada neće moći da tvrde da su usklađeni s francuskim vrijednostima“.

U Francuskoj nije dovoljno biti slobodan od ugnjetavanja, već i pokazati tu slobodu. Francuskinje su to pokazale kršeći klasičnu konzervativnu evropsku percepciju onoga što je prihvatljivo u otkrivanju odjeće i golotinje: moderni bikini nam je došao kao francuska poslijeratna moda (i proizvod nedostatka tekstila, ali se ne žalimo, zar ne?). Francuske novine Figaro su tada pisale: “Ljudi su žudili za jednostavnim užicima mora i sunca. Za žene, nošenje bikinija, signaliziralo je neku drugu vrstu oslobođenja. U tome nije bilo ništa seksualno. Umjesto toga, to je bila proslava slobode i povratak užitka u životu.

Nigdje nudističke plaže nisu tako istaknute kao u Francuskoj. Nisam siguran da smo spremni da vidimo ženu koja nosi burkini, puši cigaretu i pije kafu i ima smjelosti da to nazove francuskim. Za razliku od naših američkih kolega, nacionalnost je vezana za određeni (stereotipni) način razmišljanja.”

Ono što Francuska treba da uradi je da oživi princip iz 1905. godine, odvajajući institucije od religije, uzdržavajući se od finansiranja vjerskih objekata, shvatajući da sekularizam znači neutralnost čak i ako religija dolazi u sukob s nacionalnim identitetom. Upravo je historijska tačka sekularizma bila da su se druga i treća religija razlikovale od onoga što se smatralo prihvatljivim društvenim ponašanjem, ali je ipak bilo dopušteno praktikovati.

Šta ovo znači? Svakako ne bi trebalo zabraniti nošenje burkinija ili burke. Isto tako, ne bi trebalo biti političke težnje da se vjerska ubjeđenja usklade sa nacionalnim identitetom. To je “zajednički život” koji se suprotstavlja “životu jedinke”. Vlada bi trebala sprovoditi zakon, a ne miješati se u psihologiju zemlje.

Ako Francuska ne prihvati koncept države noćnog čuvara*, onda je tvrdnja da će se društvene napetosti u zemlji samo pogoršati, neizbiježno predviđanje i loša vijest.

Piše: Bill Wirtz (FEE)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Bilješke:

*Država noćnog čuvara – U libertarijanskoj političkoj filozofiji, država noćnog čuvara je model države čije su jedine funkcije da svojim građanima obezbijede vojsku, policiju i sudove, štiteći ih od agresije, krađe, kršenja ugovora i prevare i primjene imovinskih zakona. (op. prev.)

Related Articles

Naručite na facebook stranici DIALOGOS.ba

Close