Kako je Švicarska od zemlje iseljenika postala zemlja useljenika

Brzi rast ponude bar nominalno dobro plaćenih radnih mjesta utjecao je na ubrzana migraciona kretanja. Pored istaknutih stranaca kakvi su bili Carls Braun, Valter Boveri, Anri Nestle, Karl Franc Bali ili Franc Zaurer, koji su se istakli kao osnivači velikih kompanija, u Švicarsku stiže na hiljade obične radne snage. Bilateralni sporazumi izmedu ostalog sa susjednim zemljama učinili su da posljednja četvrtina XIX stoljeća postane historijski jedinstvena faza u slobodnom kretanju Ijudi. Sloboda naseljavanja koja za Švicarske građane još nije bila nešto što se samo po sebi razumije, sada je bez ikakvih problema bila strancima zagarantovana.

Pri općem porastu broja stanovnika, udio doseljenih stranaca od 2.6% u 1837. porastao je na 14.7% u 1910., što je značilo da je Švicarska zauzela sam vrh u Evropi. Godina 1888. bila je u tom pogledu epohalna: prvi put više se ljudi u Švicarsku doselilo nego što je iz nje emigriralo. Većinom su to bili čak u 40% slučajeva Nijemci i, od izgradnje Gotardskog tunela, sve više Italijani. Poslije njih su, sa dosta zaostatka, slijedili sa 12% Francuzi koji su do 1880. bili na prvom mjestu. U gradskim industrijskim centrima udio stranog stanovništva često je bio i 40%. Brige zbog “pretjeranog udjela stranaca” u stanovništvu postajale su sve glasnije; posebno u oblasti obrazovanja (univerziteta) nekima je izgledalo da je “Švicarski način mišljenja” u opasnosti.

Devedesetih godina XIX stoljeća dolazi u Bernu do pobune u takozvanoj kuli poput kaveza, i u Cirihu do takozvane italijanske pobune, u stvari do istupanja domaćeg stanovništva protiv stranih radnika. Broj stanovnika porastao je ukupno uzevši od 2.4 miliona sredinom stoljeća na 3.3 miliona oko 1900. i 3.9 miliona 1914. Uslovi su bili isti kao i u ostalim dijelovima Zapadne Evrope: splašnjavanje i stišavanje epidemija, poboljšana higijena, povećana primanja uz još relativno dug period reprodukcije u eri predmoderne — dakle, porodice bogate djecom uz smanjenje smrtnosti. Ipak, regionalne razlike su ostale i dalje znatne. Ako se ostavi po strani Tesin, iz koga je četvrtina stanovništva iseljena prije svega u Italiju, stanovnici u oblasti Alpa su i dalje bili veoma odani domaćem ognjištu. Iz seoskih oblasti u blizini gradova u Mitelandu i visoravni Jura u XIX stoljeću iselilo se čak dvije trećine stanovništva. Do toga je došlo u prvom redu zbog promjena u načinu obrade zemljišta: cijene žitarica su drastično opale, izgradnja željeznice i slobodna trgovina omogućili su povoljan uvoz iz Istočne Evrope i prekomorskih zemalja, filoksera je uništila samu osnovu vinogradarstva, poljoprivreda se u ovim oblastima sve više orijentiše na stočarstvo u kojem je bilo potrebno manje radnih mjesta; postepeno se sve više uvodi rad mašina, što je također utjecalo na smanjenje potrebne radne snage. Razlike su se pojačavale u tom smislu što se stanovništvo pomijeralo sve bliže gradovima, gde su stvarana nova radna mjesta u industriji. Tako je općina Trub u Ementalu, u oblasti Berna, 1910. imala još samo 2.615 stanovnika, dok je skoro 20.000 bilo izvan mjesta rođenja: sedam puta je bilo više izvan sela nego u njemu. Iseljavanje preko granica odvijalo se prije svega u susjedne zemlje i Istočnu Evropu, ali u prvom redu u prekomorske zemlje: oko 1900. u Sjevernu Ameriku je otišlo 90% emigranata, često su cijela sela ili manje oblasti odlazile zajedno, naročito u kriznim periodima kakve su bile godine gladi 1816/17. i 1846/47. U deceniji od 1851. do 1860. iselilo se 50.000 osoba u prekomorske zemlje, a poslije toga broj je bio nešto manji; međutim, u kriznim godinama od 1881. do 1890. iseljeno je preko 90.000 ljudi, u prvom redu seljaka. Narednih decenija u inostranstvo se iseljavalo 40.000 do 50.000 ljudi.

U unutrašnjosti zemlje proces doseljavanja dovodi u ciljnim mjestima do brze urbanizacije. Cirih je porastao od 17.000 stanovnika 1850. na 190.000 uoči Prvog svjetskog rata; dvije trećine doseljenih stanovalo je u predgrađima. U Ženevi, Lozani, Sen Galenu, Bilu i Lucernu 1910. čak 80% stanovništva činili su novodoseljeni, često iz obližnje Njemačke i Francuske. Prve destinacije na početku turističke ere također su veoma doprinijele doseljavanju, na primjer u Montre, Davos ili Oberengaden. Manje idilične bile su stambene prilike u industrijskim centrima u kojima su radničke porodice morale da stanuju i žive na uskom prostoru u jeftinim, vlažnim kućama bez sanitarnih uređaja i opreme. Radnička naselja koja su podizali preduzetnici poput onog u Vinterturu (1865) predstavljala su izuzetke. lako ne u istoj mjeri kao u milionskim gradovima u inostranstvu, ipak je i u Švicarskoj nastao proletarijat koji je preživljavao sa malim dohotkom kojim su prehranjivane porodice uvijek u strahu da će u kriznim periodima doći do otpuštanja zaposlenih. Radilo se i po šest dana sedmično, a 1848. radno vreme u predionicama ograničeno je na najviše 15 sati (sa pauzom za ručak), što je bilo pionirsko dostignuće u naporima za zaštitu radnika. U takvim industrijalizovanim kantonima nastao je demokratski pokret koji je težio unapređenju socijalnog zakonodavstva. Sa novim ustavom do toga je došlo i na nacionalnom nivou, na primjer, fabrički zakon iz 1877. na nivou konfederacije. Utvrđeno je maksimalno dnevno radno vrijeme na 11 časova, nedeljno na 65; rad djece ispod 14 godina bio je zabranjen isto kao i noćni rad i rad nedeljom žena i maloljetnika. Obavezno socijalno osiguranje, kakvo je Bizmark uveo u Njemačkoj 1881. i za kakvo su se zalagali demokrate i radikali, na primjer budući predsjednik Bundesrata Ludvig Forer, uvedeno je tek 1914. poslije niza neuspjeha na referendumu (bolesničko osiguranje) i 1918. (osiguranje za slučaj nesreće, SUVA).

Industrijalizacija je promijenila prilike i uslove života mnogih ljudi, prije svega u sada gradskim sredinama. Rad u domaćoj radinosti još je imao znatne slobodne prostore ali je trajno promijenjen, kako kad je riječ o brzini, tako i kad je reč o pauzama za vrijeme posla, u prvom redu zbog sveprisutnih časovnika. Uz sve to, postepeno dolazi do povećanja “slobodnog vremena” i svečanih večeri koje nastaju u jasnom razgraničenju od radnog mjesta — ali često i od samog domaćinstva pošto su društvenost i druželjubivost dobijali na zamahu kako u gostionicama, tako u raznim udruženjima. Tačnost se vrednovala isto kao i pouzdanost, čistoća, urednost, poslušnost i poštovanje običaja kao osobina koju su radnici uvažavali ne samo u pogonu već i izvan njega. Naslijeđena, ponekad crkvena, socijalna kontrola na malom prostoru podržavala je i potpomagala ove napore, mada su nerijetko buktale dugotrajne rasprave o reformi upravo zbog teškoća i problema na koje su siromašni radnici nailazili u gradovima: tu su bile u prvom redu pojave alkoholizma (jeftina rakija koja se dobijala od krompira, takozvana krompiruša), nasilno ponašanje (u porodici i izvan nje), razne bolesti (turbekuloza), zapuštenost.

Radništvo se organizuje

Državne socijalne mjere su u Švicarskoj nailazile na teškoće. Za liberale pojedinac je sam bio odgovoran za svoju dobrobit; u republikanskoj tradiciji pak to su bili porodica, općina ili crkva, dakle, kolektivi u kojima je pojedinac mogao da računa na podršku. Tu su od XVIII stoljeća bila i sve brojnija dobrotvorna udruženja i sve češće radnička društva za samopomoć. Udruženje Gritli (Griutliverein) koje je osnovano još 1838. bilo je neka vrsta zamjene za cehovsko udruženje, jer je nosilo jako obilježje druželjubivosti zanatlija. U drugoj polovini stoljeća udruženje je djelovalo po devizi “obrazovanjem do slobođe”, što je važilo kako za radništvo, tako i za društveni život uopće, pošto je ono kao udruženje za pružanje pomoći imalo i vlastitu bolesničku kasu. Socijalistička učenja na početku nisu igrala nikakvu značajniju ulogu među radnicima koji u to vrijeme još nisu formirali vlastitu partiju. Radikali i šezdesetih godina demokrate zastupali su najprije vlastite interese, nisu željeli da ih shvate i doživljavaju kao predstavnike određene društvene grupe. I samo radništvo sebe nije osećalo kao jedinstvenu grupu: konfesionalne i kantonalne razlike i dalje su predstavljale glavno obilježje i karakterisale svijet vrijednosti isto kao i biografska iskustva koja su, na primjer, kod uspješnih zanatlija bila sasvim drukčija nego kod sitnih seljaka, koji su se doseljavali u gradove. Osim toga, realni prihodi su se udvostručili u periodu od 1850. do 1900. i izdaci za osnovne potrebe kao što su ishrana i kirija vidno su opali, pa zadovoljstvo postojećim prilikama nije u takvim uslovima bilo nikakva rijetkost među ljudima vaspitavanim i odnjegovanim da budu poslušni za vrijeme vojne službe, ali i za vrijeme propovijedi.

U takvim uslovima štrajkovi su sve do 1870. bili izuzetna pojava. Zatim su prije svega u Ženevi i u Bazelu uslijedili brojni i često dugi štrajkovi u kojima su radikalni radnici iz Njemačke i Italije igrali vodeću ulogu, isto kao sekcije osnovane 1864. pod imenom Međunarodno radničko udruženje, Prva internacionala. Sve veći broj sindikata, čak općešvicarskih, koji su se prvi put pojavili 1858. u redovima tipografa, mogao se bolje angažovati posebno u vrijeme smanjenja zarada štrajkačima. Međutim, depresija poznih sedamdesetih godina ugrozila je mnoga radna mjesta i u takvoj atmosferi izbijaju prvi talasi štrajkova. U decenijama pred Prvi svjetski rat sklonost ka štrajkovanju ponovo je visoka u poređenju sa situacijom na međunarodnom planu (2.416 štrajkova bilo je u periodu od 1880. do 1914). Jer, radništvo je imalo samo ograničenu korist od konjunkture: realna nadnica rasla je sporije nego u drugim industrijskim nacijama, kao i bruto društveni proizvod po stanovniku. Isključivanja štrajkbrehera bila su posebno česta i doprinosila su zaoštravanju sukoba. Redovno je intervenisala policija, a vojska je angažovana čak četrdesetak puta. Ne samo poslodavci već i mnogi predstavnici vlasti nisu u sindikatima vidjeli legitimne zastupnike interesa štrajkača. Štrajkovi su im izgledali kao prekršaji ekonomskog uma, iako su mnogim radnicima — posebno strancima — pravili prepreke na (direktno) demokratskom reformatorskom putu. Iz tog razloga su štrajkovi manje bili pojava u industriji nego u građevinarstvu, u zanatskim radionicama, u kojima su bili zaposleni mnogi Italijani. Radnička borba je za njih često bila bez alternative. Preduzetništvo je pak u tome vidjelo revolucionarnu klasnu borbu, uvezenu iz inostranstva, klin zabijen u nacionalno jedinstvo.

Odlomak iz djela: Tomas Maisen, Istorija Švajcarske, Albatros, Beograd, 2014., str. 201-205.

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Naručite na facebook stranici DIALOGOS.ba

Close