fbpx

Milton Friedman: Uloga države je da služi čovjeku, a ne da joj se robuje

U jednom često citiranom odlomku iz obraćanja naciji prilikom inauguracije, predsjednik Kenedi je rekao: „Ne pitajte šta vaša zemlja može uraditi za vas – pitajte šta vi možete uraditi za svoju zemlju.“ Upečatljivo je obilježje našeg vremena to što se rasprava vodi o porijeklu, a ne sadržaju odlomka. Ni prva, ni druga polovina ove izjave ne izražava odnos građana i vlasti vrijedan ideala slobodnog čovjeka u slobodnom društvu. Paternalistički dio „šta vaša zemlja može uraditi za vas“ podrazumijeva da je država staratelj, a građanin štićenik, što je suprotno vjerovanju slobodnog čovjeka u vlastitu odgovornost za svoju sudbinu. Onaj dio „šta vi možete uraditi za svoju zemlju“ podrazumijeva da je država gospodar ili božanstvo, a građanin sluga ili glasač. Za slobodnog čovjeka njegova zemlja je zbir pojedinaca koji je čine, a ne nešto iznad njih. Slobodan čovjek se ponosi zajedničkim naslijeđem i vjeran je zajedničkoj tradiciji. On smatra da je država sredstvo, instrument, a ne davalac usluga ili darova, niti gospodar ili bog kojeg se slijepo poštuje i služi. On ne priznaje nikakav nacionalni cilj, osim ako nije opći cilj kojem građani pojedinačno teže.

Slobodan čovjek neće pitati ni šta njegova zemlja može uraditi za njega, niti šta on može uraditi za nju. On će se prije pitati šta ja i moji sugrađani možemo uraditi preko vlasti za ispunjavanje individualnih odgovornosti, za ostvarivanje pojedinačnih ciljeva i namjera, a iznad svega kako da zaštitimo našu slobodu? Slobodan čovjek će ovome dodati još jedno pitanje: kako onemogućiti državi koju stvaramo da ne postane Frankenštajn koji će uništiti samu slobodu koju treba da štiti? Sloboda je rijetka i osjetljiva biljka. Naš razum nam govori, a historija nam potvrđuje da je koncentracija moći velika prijetnja slobodi. Država je neophodna za očuvanje naše slobode, ona je instrument preko kojeg ostvarujemo slobodu, ali koncentracija moći u političkim rukama postaje prijetnja slobodi. Iako ljudi koji imaju vlast u početku imaju dobre namjere i nisu njome korumpirani, vlast će privlačiti i oblikovati ljude drugačijeg kova.

Kako možemo iskoristiti obećanje države, a da istovremeno izbjegnemo smetnju slobodi? Dva jasna principa našeg Ustava daju odgovor koji je do sada sačuvao našu slobodu, iako su često kršeni u praksi, dok se u isto vrijeme prikazuju kao propis.

Prvo, ovlasti države moraju da se ograniče. Njena glavna funkcija mora da bude zaštita naše slobode od neprijatelja izvan naših granica kao i od naših sugrađana: da čuva zakon i poredak, da osnažuje privatne ugovore i jača konkurentnost tržišta. Pored te osnovne funkcije država nam može povremeno omogućiti da zajedno postignemo ono što bismo teže ili skuplje postigli svako za sebe. Međutim, svaka ova funkcija države krije u sebi opasnosti. Ne možemo i ne trebamo izbjegavati korištenje države na ovaj način. Ali prije toga treba postojati jasna ravnoteža prednosti. Oslanjajući se prije svega na dobrovoljnu saradnju i privatno preduzetništvo u ekonomskim i drugim aktivnostima, možemo osigurati da privatni sektor koči moći državnog sektora i da bude učinkovita zaštita slobode govora, religije i mišljenja.

Drugi temeljni princip je da moć države mora biti decentralizovana. Ako država mora ispoljavati moć, bolje je da to bude na nivou općine, nego savezne države, bolje na nivou savezne države nego u Vašingtonu. Ako mi se ne sviđa ono što radi lokalna zajednica, bilo da je riječ o odvozu smeća, određivanju posebnih zona ili školstvu, mogu se preseliti u drugu lokalnu zajednicu. Iako se to rijetko radi, sama mogućnost djeluje kao ograničenje moći. Ako mi se ne sviđa ono što radi moja savezna država, mogu da se preselim u neku drugu saveznu državu. Ali ako mi se ne sviđa ono što nameće Vašington imam slab izbor u ovom svijetu međusobno zavidnih nacija.

Najveća poteškoća izbjegavanja zakonskih odredbi savezne vlade naravno ima veliku privlačnu moć u očima mnogih pristalica centralizacije. Oni smatraju da će pomoću zakona učinkovitije donijeti programe koji su u interesu javnosti, bez obzira da li je riječ o prebacivanju dohotka od bogatih siromašnima ili od privatnih do vladinih ciljeva. Na neki način su u pravu. Ali postoji i druga strana medalje. Moć da se čini dobro ujedno je i moć da se čini zlo, oni koji imaju moć danas, možda će je sutra izgubiti, i što je još važnije, ono što jedan čovjek smatra dobrim, drugi može da smatra lošim. Velika tragedija puta prema centralizaciji, kao i puta prema većim ovlaštenjima vlade uopće, jeste to što je uglavnom predvode ljudi dobre volje koji će prvi požaliti zbog posljedica.

Očuvanje slobode je razlog za ograničavanje i decentralizaciju državne vlasti. Ali postoji i jedan konstruktivan razlog. Veliki civilizacijski napredak u arhitekturi ili slikarstvu, nauci ili književnosti, industriji ili poljoprivredi, nikada nije bio rezultat centralizovane vlasti. Kolumbo nije krenuo u potragu za novim putem u Kinu zbog većinske odluke parlamenta, iako ga je djelomično finansirao apsolutni monarh. Njutn i Lajbnic; Ajnštajn i Bor; Šekspir, Milton i Pasternak; Vitni, Mekormik, Edison i Ford; Džejn Adams, Florens Najtingejl i Albert Švajcer; niko od njih nije otvorio nove granice znanja i razumijevanja u književnosti, tehničkim mogućnostima ili u ublažavanju ljudske patnje pokoravajući se vladinim naredbama. Njihova dostignuća su rezultat individualnog genija, čvrstih uvjerenja manjine i društvene klime koja omogućava raznovrsnost i raznolikost.

Vlast nikada neće biti u stanju imitirati raznovrsnost i raznolikost pojedinačne akcije. U bilo kojem momentu nametanje uniformnih standarda stambene izgradnje, ishrane ili oblačenja, vlada bi mogla bez sumnje, podići nivo življenja mnogih pojedinaca; nametanjem standarda u školstvu, izgradnji puteva ili zdravstvu, centralna vlast bi bez sumnje mogla poboljšati uspjeh u mnogim oblastima, a možda u prosjeku i u svim zajednicama. Ali bi vlada na taj način napredak zamijenila stagnacijom, zamijenila suštinsku raznolikost za eksperimentisanje jednoličnom prosječnošću koja sutra može staviti u prvi plan one koji su danas prosječni.

(…) Svaki dan donosi nove probleme i nove situacije. Zato se uloga države ne može potpuno razjasniti jednom zauvijek pomoću specifičnih funkcija. Zbog toga povremeno moramo preispitati odnos, navodno nepromjenjivih principa, prema tekućoj problematici. Usputni proizvod je neizbježno preispitivanje principa i njihovo bolje razumijevanje.

(…) Intelektualni pokret pod nazivom liberalizam, koji se razvio krajem 18. i početkom 19. stoljeća, naglašavao je slobodu kao krajnji cilj, a pojedinca kao primarni društveni entitet. On je podržavao unutrašnji laissez-fair kao sredstvo reduciranja uloge države u ekonomskim poslovima i time proširio ulogu pojedinca; podržavao je slobodnu vanjsku trgovinu kao oblik povezivanja nacija demokratskim i mirnim putem. U politici je podržavao razvoj predstavničke vlade i parlamentarnih institucija, smanjenje samovoljne državne moći i zaštitu građanskih sloboda pojedinaca.

Krajem 19. stoljeća, a posebno nakon 1930. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, termin liberalizam se povezuje, naročito u ekonomskoj politici, sa spremnošću da se oslanja prvenstveno na državu, a ne na privatne dobrovoljne sporazume za postizanje poželjnih ciljeva. Blagostanje i jednakost postaju krilatice umjesto slobode. Liberal 19. stoljeća je smatrao da je povećanje slobode najefikasniji način da se unaprijede blagostanje i jednakost. Liberal 20. stoljeća smatra blagostanje i jednakost ili kao preduslov ili kao alternativu slobodi. U ime blagostanja i jednakosti liberal 20. stoljeća je počeo davati prednost oživljavanju politike državne intervencije i paternalizma protiv kojih se klasični liberalizam borio. Tim činom vraćanja na merkantilizam 17. stoljeća, liberal 20. stoljeća sklon je da osudi liberale kao reakcionare!

Promjena značenja pojma liberalizam primjetnija je u ekonomskoj nego u političkoj sferi. Liberal 20. stoljeća, kao i liberal 19. stoljeća, podržava parlamentarne institucije, predstavničku vlast, građanska prava i tako dalje. Ali ipak, i u političkim pitanjima postoji upadljiva razlika. Ljubomoran na slobodu, u strahu od centralizovane moći bilo u vladinim ili privatnim rukama, liberal 19. stoljeća je favorizirao političku decentralizaciju. Posvećen djelovanju i uvjeren u dobronamjernost moći sve dok je u rukama vlade koju prividno nadgleda biračko tijelo, liberal 20. stoljeća favorizira centralizovanu vladu. On nema nikakvu dilemu o tome kome treba dati moć, državi umjesto gradu, federalnoj vladi umjesto saveznoj državi i svjetskoj organizaciji umjesto nacionalnoj vladi.

Zbog pogrešne upotrebe termina liberalizam, stavovi koji su ranije tako nazivani, sada se često smatraju konzervativnim. Ali to nije zadovoljavajuća alternativa. Liberal 19. stoljeća bio je radikalan u etimološkom smislu riječi, zato što zadire u srž stvari, i u političkom smislu, zato što je bio za radikalne promjene u društvenim institucijama. Takav mora biti i njegov moderni nasljednik. Ne želimo sačuvati državne intervencije koje su tako snažno zadirale u našu slobodu, iako naravno, želimo sačuvati one koje su je unapređivale. U praksi termin, konzervatizam je počeo pokrivati tako širok obim stavova, često međusobno isključivih, da ćemo imati sve više polusloženica kao što su libertarijanac-konzervativac i aristokrata-konzervativac.

Odlomak iz djela: Milton Friedman, Sloboda i kapitalizam

Related Articles

Naručite na facebook stranici DIALOGOS.ba

Close