fbpx

Nasr Abu Zayd: Pitanje Islamske države

Vidjeli smo kako je Šah Reza pokušao da stvori sekularnu državu u Iranu i kako je pitanje hidžaba izazvalo mule da se okrenu protiv njegovog režima. Do 1941. saveznici su prisilili Šah Rezu da podnese ostavku. Njegov sin i nasljednik perzijskog prijestolja pokušao je da nastavi put svog oca. On je, također, bio strastveni sljedbenik Zapada – ili bar njegovog tehnološkog napretka. Međutim, tokom prvih godina njegove vladavine, držanje vlasti Šaha Muhamada Reze Pahlavija u najboljem slučaju je bilo nesigurno. Pravi lider Irana bio je premijer, Muhammad Mossadaq, čovjek čija je politička sudbina oblikovala mišljenje Iranaca o SAD i Zapadu uopće (Siavoshi 1990). U julu 1951. Mossadaq je nacionalizovao iransku naftu. Do tada, Britanci su tražili lavovski dio prihoda od nafte, ostavljajući Irancima sitniš. Uprkos univerzalnoj domaćoj podršci takvom potezu, britanska vlada nije marila za zahtjeve naroda Irana; jedino što je bilo važno su britanski interesi. Žalba Britanije na Međunarodnom sudu u Hagu donijela je presudu u korist Irana. Muhammad Mossadaq se trijumfalno vratio u Teheran, na vrhuncu svoje moći kao miljenik masa.

U međuvremenu, Britanci nisu prihvatili napuštanje tako lahko – što ne čudi jer to nije čisto iransko pitanje. Britanci su kontrolisali 80% naftnih polja oko Perzijskog zaliva i postojao je rizik da će i druge zemlje pratiti Iran. Imajući to u vidu, regrutovali su podršku među vladajućom porodicom i članovima parlamenta. Kada je Mossadaq shvatio da gubi podršku, odstupio je s dužnosti u dramatičnom gestu 16. jula 1952. godine. Strategija je radila: ljudi su divljali ulicama uzvikujući “Smrt ili Mossadaq”. Veliki broj ljudi je ubijen i nastala je anarhija. Šah je bio prinuđen da zatraži od Mossadaqa da se vrati na dužnost. Suočeni s novim porazom, Britanci su započeli ekonomsku blokadu i bojkot svih iranskih naftnih proizvoda, uvjeravajući svoje saveznike – pa čak i Sovjete – da se pridruže. Ideja je bila da Mossadaqa dovedu na koljena ekonomskom krizom. Mossadaq je, međutim, pitao svoje sunarodnjake za novac – i dobio ga je u izobilju. Izdao je javne zajmove i uspješno se usredotočio na razvoj iranske ekonomije smanjenjem ovisnosti o nafti i poticanjem rasta u drugim privrednim sektorima. S poboljšanjem njihovog životnog standarda, Iranci su dobili i na samopoštovanju. Britansko-iranski spor bio je dominantna politička tema širom svijeta između 1951. i 1953. godine; narodna tribina iz zemlje Trećeg svijeta izazivala je globalnu moć. Američki časopis Time 1952. godine proglasio je Mossadaqa svojom “Ličnošću godine”. Njegova sve veća popularnost izvan Irana predstavljala je sve veći problem za Britance. Premijer Winston Churchill otvoreno je izrazio svoju namjeru da se “oslobodi” Mossadaqa i zatražio američku pomoć u toj namjeri. 18. augusta 1953. godine, CIA (američka tajna služba) organizovala je državni udar koji je svrgnuo Mossadaqa, kojem je kasnije suđeno pred vojnim sudom. Nakon toga, Amerika je kontrolisala 40% iranskih naftnih polja, a ostatak se dijelio između Britanije, Francuske, Holandije i Irana.

Događaji od 1951. do 1953. bili bi u skladu sa iranskim načinom razmišljanja, ne samo zbog poniženja ili zbog toga što je narodni tribun Mossadaq bio nemoćan, već i zbog njegovih direktnih posljedica: Šaha, koji je otišao u Rim kako bi pobjegao od Mossadaqa, Amerika je vratila pikokov tron. Muhammad Reza Pahlavi – “naš policajac u Zaljevu”, kako ga je američki predsjednik Jimmy Carter nazvao sedamdesetih godina – vratio je vlast brutalnom silom, potiskujući svu opoziciju. Činjenicu da je Amerika podržala ovog čovjeka, da mu je bilo dozvoljeno da radi kako mu je drago, da je kršio ljudska prava, ugnjetavao i eksploatisao svoj narod, nije lahko oprostiti. Udar protiv Mossadaqa i njegov ishod, kritiku Amerike učinili su ugaonim kamenom Islamske revolucije. Postala je ujedinjena sila za sve opozicione grupe, bilo srednje klase, ljevičare ili islamiste. Kada su ljudi izašli na ulice u revoluciji 1978., oni su, također, protestovali protiv američke politike. Revolucija, a samim tim i teokratija, možda nikada ne bi došla da su Amerikanci slijedili drugačiju politiku u Iranu. Kao što je i bilo, revolucija je zauzela izrazito antiameričku liniju kojom su Iranci pokušavali okončati nepravedno upravljanje koje nije marilo za ljudska prava ili pravdu – ali je uživalo podršku. Najpopularnija pjesma o revoluciji bila je zasnovana na izreci Poslanika Muhameda: “Uzvišeni Poslaniče Muhammede, kazao si da zemlja ne može opstojati bez pravde”. Jednostavna rečenica, jedna od pet šiitskih dogmi i tako poznata svakome šiitu. Ovo može objasniti zašto je kler bio u stanju da preuzme vođstvo u revolucionarnom pokretu. “Šah je Yazid našeg vremena, nepravedni vladar”, rekao je Ajatollah Khomeini (1902-1989). Svaki šiit je znao i shvatio da je Yazid uklonio s prijestolja trećeg šiitskog imama Husaina i ubio ga. Shah bayad beravad (Šah mora da ide), bio je jedan od Khomeinijevih beskompromisnih zahtjeva.

U početku, Khomeini je bio jedan od najstrožijih kritičara Muhammada Reze Pahlavija, prije svega osuđujući njegove nove “neislamske” zakone i vesternizaciju – i po Khominijevu gledištu, raskalašan – stil života (Falaturi 1980: 51-75). Ali, iznad svega, zemljišna reforma započeta od strane šahovske vlade, planovi da se dopusti ženama pravo glasa i američka prijateljska vanjska politika – koja vodi, između ostalog, do zbližavanja diplomatskih veza s Izraelom – bile su anatema za Khomeniija (Lambton 1969:112ff; Keddie 1981:160; Riesebrodt 1990:142; Digard 1996:126). Godine 1963., nakon brojnih upozorenja, Khomeini je napravio još jedan oštar kritičan govor kojim je napadao Šaha. To je izazvalo glasne javne proteste, pa je poslan u izgnanstvo (Botschaft Islamischen Republik Iran 1980:5).

Čovek koji bi vjerovatno postao najpoznatiji kritičar zavisnosti Irana od Zapada bio je jedan od mnogih koji su bili duboko impresionirani Khomeinijem. U svom temeljnom eseju Gharbzadegi, Jalal Al-e Ahmad (1923-1969) opisao je osjećaje mnogih iranskih intelektualaca kada je napisao da je iransko društvo „premlaćeno od Zapada“, gharbzade. Za iranske intelektualce, kao što je pokazao Mehrzad Boroujerdi, vesternizacija je bila ključno pitanje (Boroujerdi 1996). Naslov Jalal Al-e Ahmadovog eseja Gharbzadegi (preveden na engleski jezik kao “Westoxication”, “weststruckness” ili “occidentosis”) bio je vodeći slogan u Iranu tokom 1960-ih (Boroujerdi 1992: 30-56; 53). Slogan “premlaćeni od Zapada” potiče od filozofa Ahmada Fardida (1912-1994), sljedbenika radikalne antizapadne škole mišljenja, čije je ideje popularizirao Al-e Ahmad. Za razliku od Fardida, vesternizaciju je smatrao više političkim nego filozofskim problemom. Njegova kritika Zapada zasnovana je na njegovom protivljenju šahu i njegovim pristalicama na Zapadu. Kao i drugi intelektualci koji su ga pratili, Al-e Ahmad je došao iz religiozne porodice, ali se okrenuo od islama kao mladić. Kasnije, tokom života, on se uvjerio da je islam jedini protuotrov zapadnoj hegemoniji, jer je bio sastavni dio Iranaca – za razliku od zapadnog identiteta.

Sve u svemu, treba prihvatiti stav Said Amir Arjomanda da je sveštenstvo bilo daleko manje opsjednuto pitanjem Zapada i/ili zapadnjaštva nego iranski intelektualci. Kako kaže, „treba naglasiti da klerikalne ideologe nije posebno mučila ambivalentnost prema Zapadu i da su bili mnogo fokusiraniji na šiitsku tradiciju koju su željeli sačuvati“ (Arjomand 2002: 719-731; 721) ). Zapad je zainteresovan samo za sopstveni profit i pokušava da pokori islamski svijet uvođenjem marionetskih vladara. To je ujedno i centralno pitanje za sociologa Ali Shariatija (1933-1977), koji će postati ideološki majstor revolucije. Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća studirao je u Francuskoj, gdje je upoznao Frantza Fanona i preveo njegovu slavnu knjigu Les Damnes de la terre na perzijski. Kao i Fanon, Shariati, bio je pod snažnim utjecajem francuskog filozofa Jean-Paul Sartra. On je podržao alžirski pokret za nezavisnost i objavljivao časopis na perzijskom pod nazivom Free Iran, koji je iranskim studentima poslužio kao platforma za protest. Podigao je glas protiv francuskog kolonijalizma u Alžiru i razvio sopstvene ideje o tome da li zapadne ideologije poput marksizma mogu biti korisne za Treći svijet (Arjomand 2002:719-731; Keddie 1981:215ff; Dabashi 1993:102; Rahnema 1998). Njegova kritika Zapada i pokušaji da se pronađe sopstveni, treći put, učinili su Shariatija vodećim ideologom revolucije (Abrahamian 1982:24-28; Bayat-Philipp 1980:155-168). Dok su se intelektualci u mnogim zemljama arapskog svijeta okretali socijalizmu, Shariati je smatrao da su socijalisti i kapitalisti jednako loši.

U suštini, Shariatijevo tumačenje je da savremena muslimanska društva moraju da obnove svoj islamski identitet u svojoj borbi za oslobođenje od unutrašnje korupcije i stagnacije, zapadne ekonomske dominacije i kulturnog utjecaja. Ovo ponovno potvrđivanje identiteta je bitno u toj ideološkoj zavisnosti jer produžava materijalnu zavisnost. Islam sadrži sve teorijske kvalifikacije potrebne za radikalnu doktrinu, dok u isto vrijeme nudi osjećaj duhovnog spasenja koji ne postoji u modernim materijalističkim ideologijama. Shariati je želio da se islamske zemlje “vrate svojim korijenima” (Shariati 1980a i 1980b). On je to nazvao Treći put, put između komunizma i kapitalizma. Tvrdio je da bi to bilo moguće, islam bi morao da povrati svoju originalnu, revolucionarnu snagu. Iznad svega, optužio je sveštenstvo da su šiizam pretvorili u religiju starica. Iako, on sam nikada nije dočekao islamsku revoluciju, njegova ideološka interpretacija islama sigurno je postavila temelje za revolucionarnu avangardu islamskog pokreta.

Kao i u Iranu, Zapad je imao značajno prisustvo u Pakistanu, koji je stekao nezavisnost 14. avgusta 1947. kao dom indijskih muslimana. Još 1928. godine filozof i pjesnik Muhamad Iqbal (1876-1938) održao je seriju od šest predavanja na indijskim univerzitetima, koja se bavila obnovom vjerske misli u islamu. Ovo je bio veoma lični pokušaj pomirenja muslimanske teologije s evropskom filozofijom i naukom. Otprilike tada, Iqbal je počeo da sarađuje sa Muslimanskom ligom, koja je formirana 1906. godine. Svoju čuvenu izjavu o potrebi da se formira posebna muslimanska država na sjeverozapadu Indije, predstavio je na njihovoj godišnjoj sjednici u Allahabadu 1930. godine. logičan ishod tzv. teorije dviju nacija, koja je tvrdila da su indijski muslimani (samo oko jedne petine ukupnog stanovništva Indije) formirali posebnu naciju i imali pravo na posebnu nezavisnu državu. Međutim, porijeklo Pakistana generalno se povezuje s utjecajem britanskih Raja (vladara u Indiji) i odnosu između različitih zajednica koje čine stanovništvo potkontinenta.

Uprkos obično saradničkim odnosima između Muslimanske lige i Indijskog nacionalnog kongresa, izbijanje Drugog svjetskog rata donijelo je prekretnicu. Vođa lige, Muhammad Ali Jinah (1876-1948) napravio učinio je velike napore da Britanci prepoznaju njegovu organizaciju kao predstavnike muslimanskih težnji. Štaviše, suočavajući se s protivljenjem Kongresne ‘Stranke’ na način na koji je Indija bila uvučena u rat, Muslimanska liga je pod Jinaom postala alternativna organizacija kroz koju se legitimiziraju ratni napori. U tom kontekstu, sa sve većim brojem ljudi koji su slušali njegovu poruku, Liga je izdala svoj zahtjev za posebnom muslimanskom državom ili državama u Lahoreu marta 1940. godine. Glavni zadatak stranke bio je da ubijedi svoju sabraću u pokrajinama s muslimanskom većinom da ako Kongres održi centralnu vlast, pokrajinska autonomija neće štititi njihovu poziciju. Postepeno je pridobila lokalne zemljoposjednike i vjerske elite, koje su, također, imale značajan politički utjecaj. Ovaj uspjeh se odrazio na upečatljive pobjede na izborima 1946. godine, kada je Liga osvojila ogromnu većinu muslimanskih mjesta. Zastoj u pregovorima s kongresom, dodan rastućoj napetosti u zajednici, rezultirao je britanskim planom podjele Indije. To je uključivalo razdvajanje Pendžaba i Bengala, koje je Liga očekivala da dobije u potpunosti. Iako nezadovoljni “okrenjenom” i “izjedenom” državom koja je bila ponuđena, Jinahova alternativa bi bila da se sva vlast potpuno prepusti Kongresu. Muslimanska liga je na kraju prihvatila formulu podjele u ljeto 1947. (Ansari:241ff).

U Indoneziji su organizacije Muhammedija i NU naglasile ulogu obrazovanja i znanja. Oni su tako odigrali važnu ulogu u uvođenju kulturološkog islama, zasnovanog na bogatoj baštini principa islamske civilizacije. Ovo je u suprotnosti sa ritualnim islamom koji je u Indoneziji ograničen na šerijat i pitanja halala (što je dozvoljeno) i harama (što je zabranjeno). U ranom postnezavisnom periodu nakon 1945. godine, naučnici obiju organizacija postigli su “rješenje” o raspravi i tome da li Indonezija treba ili ne treba biti islamska država. To je uključivalo Pancasilu ili pet “stubova” državne ideologije, koji su zauzvrat uspjeli da integrišu umjereni islam u Indoneziju. Drugim riječima, Muhamedija i NU su uspjeli odigrati ključnu ulogu u očuvanju kulturnih islamskih vrijednosti, ističući da je Pancasila konačni oblik državne ideologije za Indoneziju. Obje organizacije su, također, doprinijele islamskom diskursu u Indoneziji o aktuelnim pitanjima kao što su ljudska prava, položaj žena i demokratizacija.

Tema religijske države nije samo nastala osnivanjem Pakistana, već i stvaranjem države Izrael 1948. godine. Kao jevrejska država ili država za Jevreje, njeno postojanje moglo bi se smatrati živućim modelom države – barem od strane Arapa. O njihovoj dugoj žalopojci poraza 1948., 1956., 1976., 1982. (koja je nadmašila pobjedu nad Izraelom 1973. godine), gorućem, neriješenom sukobu oko statusa Palestine nakon sporazuma u ​​Oslu i arapskom priznanju države Izrael, ovdje se nećediskutovati. Međutim, vrijedno je zapamtiti da postojanje Izraela kao religijske države i dalje legitimira diskurs radikalnih islamista; oni mogu manipulisati popularnom imaginacijom tražeći podršku za uspostavu Islamske države. Ono što je vrijedno spomenuti je da, mnogim muslimanima je veoma zagonetno da, sekularna Evropa podupire osnivanje dviju vjerskih država u jednoj te istoj godini, jedne za muslimane i druge za Jevreje. Ovo bi moglo objasniti zašto je Muslimansko bratstvo postalo politički orijentisano nakon Drugog svjetskog rata.

Odlomak iz djela: Nasr Abu Zayd, Reformation of Islamic Thought, str. 47-52.

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Bilješke:

1) Siavoshi, S. (1990) Liberal Nationalism in Iran: The Failure of a Movement, San Francisco: Westview Press

2) Lambton, A.K. (1969) The Persian Land Reform 1962-1966, Oxford: Clarendon Press
3) Keddie, N. (1981) Roots of Revolution, an Interpretative History of Modern Iran, Yale: Yale University Press
4) Riesebrodt, M. (1990) Fundamentalismus als patriarchalische Protestbewegung. Amerikanische Protestanten (1910-25) und iranische Schiiten (1961-1979) im Vergleich , Tübingen: Mohr
5) Digard, J.P., B. Hourcade and Y. Richard (1996) L’Iran au XXe siècle, Paris: Fayard
6) Boroujerdi, M. (1992) ‘Gharbzadegi: The Dominant Intellectual Discourse of Pre- and Post- Revolutionary Iran’ in: S. K. Farsoun, M. Mashayekhi (eds.) Iran: Political Culture in the Islamic Republic, London: Routledge
7) Boroujerdi, M. (1996) Iranian Intellectuals and the West: The Tormented Triumph of Nativism, New York: Syracuse University Press
8) Arjomand, S.A. (2002) ‘The Reform Movement and the Debate on Modernity and Tradition in Contemporary Iran’ in; International Journal of Middle East Studies vol. 34, 719-731
9) Dabashi, H. (1993) Theology of Discontent. The Ideological Foundation of the Islamic Revolution in Iran, New York: New York University Press
10) Keddie, N. (1981) Roots of Revolution, an Interpretative History of Modern Iran, Yale: Yale University Press
11) Rahnema, A. (1998) An Islamic Utopian: A Political Biography of Ali Shariati, London: I.B. Tauris
12) Abrahamian, E. (1982) ‘Ali Shariati: The Ideologue of the Iranian Revolution’ in: Merip Reports, no. 102 (January), 24-28
13) Bayat-Philipp, M. (1980) ‘Shi’ism in Contemporary Iranian Politics: The Case of Ali Shari’ati’ in: E. Kedourie, S.G. Haim (eds.) Towards a Modern Iran: Studies in Thought, Politics and Society, London: Cass
14) Shariati, A. (1980a) Exploitation und Raffinierung der kulturellen Quellen, Bonn: Botschaft der Islamischen Republik Iran (Embassy of the Islamic Republic of Iran)
15) Shariati, A. (1980b) Zivilisation und Modernismus, Bonn: Botschaft der Islamischen Republik Iran (Embassy of the Islamic Republic of Iran)
16) Ansari, S. ‘Pakistân’ in: P.J. Bearman et al. (eds.) The Encyclopaedia of Islam, New edition, Edited by P.J. Bearman, Th. Bianquis, C.E. Bosworth, E. van Donzel and W.P. Heinrichs, vii volumes, (1998-204) Leiden: Brill

Related Articles

 

Close