fbpx

Sead Pašić: “Narod nikako nije nevin, korupcija je dio našeg DNK.”

Ovdje su istorija krvave jame i zarobljavanje ljudi, a ne neka postignuća. Ovdje nema ljudi koji su, kao primjerice u Holandiji, izmislili mikroskop, a istorija se mjeri pozitivnim vrijednostima, šta ste doprinijeli civilizaciji, a ne koliko niste.

Korupcija, izostanak borbe protiv nje,  zašto građani ćute i pristaju na podjele u torove, ima li budućnosti,  ako ne za nas,  onda za buduće generacije, samo su neke od tema kojih smo se dotakli u razgovoru sa Seadom Pašićem, sociologom i dugogodišnjim savjetnikom za psihološku pomoć i podršku.

Korupcija je kod nas, kaže, generacijski uslovljena, prenosi se sa koljena na koljeno, jer je društveno prihvatljiva i uvijek ćemo naći opravdanja za to što se ovdje radi: „Izuzetak je jedino onih 35 godina kada je ovdje bila Austro-Ugarska, oni su uspjeli mnogo toga učiniti za samo 35 godina na suzbijanju korupcije, dali su ljudima prezimena, napravili katastar, zemljišne knjige, doveli su činovnike, u Zenici su napravili veliki zatvor. Odmah poslije Prvog svjetskog rata ponovo je sve vuklo ka korupciji. Prema tome, zaključak je da je korupcija dio našeg DNK i tu se ne može nešto posebno očekivati  ili ispraviti,  a koliko vidim niko se ne buni protiv ovoga stanja, ne vidim da je neko posebno protestovao, da je iko to osudio“.

Koliko ovakvom stanju doprinose i sami političari svojim izjavama. U aktuelnoj aferi Potkivanje mogli smo čuti da je napad na predsjednika VSTS-a Milana Tegeltiju, napad na Srbe, a identičan scenarij je i kod druga dva naroda? S druge strane, tajni snimci su otkrili i aferu Štrahe, gdje je ubrzo pala cijela Vada?

To je klasičan primjer  destrakcije, odvraćanja od goruće sramotne teme osobe koja je uhvaćana “red handed”, dakle, sa rukom u džepu. A oni to govore zato što su eksponenti tog naroda, taj narod glasa za njih. Jer, znate, narod nikako nije nevin. Oni što glasaju svake druge godine drže sve ljude ovdje u zamci, ti ljudi omogućavaju ovo perpertuiranje, skoro tridest godina. Političari, koje imam običaj zvati “banditi sa značkom”, od tog naroda dobijaju  legalitet i legitimitet da rade sve to što rade i opet im narod plješće, kažu „neka nije u pitanju naš kriminalac“ ili ako jeste kažu „ dobar je, naš je“. Kod nas ne važe pravila koja važe u drugim dijelovima svijeta, jer kriminal je svugdje kriminal, ali ovdje kod nas postoji naš kriminal i on je dobar.

Tegeltija je pao na videosnimku, samo par dana pošto je uhvaćen Štrahe, na isti način, pa možemo vidjeti jedno “patent” ponašanje, ali i kako se hvataju korumpirani političari – ja nađem dokaz i dam pravosuđu, a onda je sve do pravosuđa. I dok je u Austriji pala vlada, ovdje ne očekujem takvu reakciju, zato što se kod nas ljudi postavljaju isključivo po političkoj liniji.

Ali isto tako moram reći da živimo u neobičnim vremenima, da izjave koje možemo čuti od političara u BiH, možemo čuti i drugdje.  To je zapravo strategija svih populističkih političara. Isto se dešava i na Filipinima, to radi i zamjenik talijanskog premijera i ministar unutrašnjih poslova,  Salvini, to radi mađarski premijer Orban, to radi i američki predsjednik Donald Tramp, koji svoje priče bazira na očuvanje hrišćanske civilizacije i bijele rase.

Kao što ste i rekli, narod se ne buni protiv ove situacije, kako to objašnjavate?

Oni su svikli. Ja za ovu situaciju često koristim jednu metaforu – osa potajnica kada uđe u domaćina i položi larvu koja tu raste, dog god ta larva raste u domaćinu, on je imobiliziran i ne može ništa. Tako nešto se dešava i sa ljudima, ponašaju se kao zombiji, kao da nemaju mozga. Takođe, kod nas ljudi kada idu da glasaju kažu „mi ne možemo ništa promijeniti“, pa opet glasaju za iste kao zombiji. I to je nepromjenjivo iznutra, to se jedino može promijeniti ako spolja dođe neka promjena koja bi instalirala drugačiji vrijednosni sistem.

Znači mora biti spoljni faktor?

Da, definitivno. Da dođe i usisa nas Evropska unija, samo da usisa i da se primijeni regulativa na Tegeltiju kao što se primjenjuje u slučaju Štrahe, neko da ispravi sve što nam se dešava i da konačno počnemo da živimo normalno. 

Jer ovdje mnogo toga nije normalno, kao i to da se toliko godina nakon rata budimo sa strahom hoće li ga opet biti.

Kako to da ratna retorika ovdje tako dobro prolazi?

Zato što ta retorika galvanizira bazično izborno tijelo. Ona ga skuplja „to su naši, mi ne damo naše“. Izborna baza ni najveće pollitičke partije nema više od 20 -22 posto biračkog tijela i sve te riječi koje političari govore upućuju njima, a izborna baza zavisi od ljudi koji su na vlasti, jer ih oni hrane, postavljaju ih na ministarska, direktorska mjesta, upravne odbore itd.

A pogledajte Skandinaviju i njihov model pobune, gdje iskoriste svoje građansko pravo, ponište glasove i, ako je njihov broj znatan, istoga trenutka svi oni koji su na vlasti, mogu donositi odluke, ali nijedna nije legitimna. Legalna jeste, jer je Ustav takav. Prema tome, ja i ovdje našim ljudima govorim da pokušamo na takav način, jer drugog izbora nemamo. Ali narod neće ništa da poduzme kako bi se stanje promijenilo. 

Skandinavci su isto tako debelo patili, Norveška je sredinom 19. vijeka imala veću stopu postnatalnog mortaliteta nego Kosovo, a sada je najpoželjnija zemlja svijeta za živjeti, kažu Ujedinjene nacije. 

Međutim, ti ljudi su počeli da se bave razumom, oni se ne bave emocijama. To vam je isto kao kada imate traumu, ako vam je odbrambeni sistem emotivan, vi se nećete detraumatizovati, ali ako ga pokušate staviti u nivo racionalizacije, biće vam svakako bolje. 

Obzirom da napredak ovdje izostaje, racio ne koristimo?

Ovdje ljudi ne misle na nivou racija, oni misle iz nekih dubinskih, mitskih metafora, koje su u načelu dokazane kao lažne, lažni narativi iz 19. vijeka tipa „mi smo najveći, mi smo istorija, mi sve imamo“.

Kada pogledate, otkad su Slaveni ovdje došli, oni ničemu nisu doprinijeli. Ja stalno ljudima govorim da ovaj prostor pati od manjka istorije, a ne od viška istorije. Jer ovdje su istorija krvave jame i zarobljavanje ljudi, a ne neka postignuća.  Kada pitam ima li ovdje ljudi koji su, kao primjerice u Holandiji, izmislili mikroskop, kažu nema. A istorija se mjeri pozitivnim vrijednostima, šta ste doprinijeli civilizaciji, a ne koliko niste.

Problem je, zapravo, u nama samima, u našem mentalnom sklopu?

Ja to tako vidim.  Pa, pogledajte jednu Njemačku, koja je kraj Drugog svjetskog rata dočekala sravnjena infrastrukturno, da ni jedna vodovodna cijev u zemlji nije ostala,  da bi već 1965. godine postala industrijska sila, uprkos svim strahotama, denacifikaciji, lošem ugledu u svijetu. 

Oni su uspjeli da se organizuju zato što, jednostavno, imaju drugačiji mentalitet, oni smatraju da je država dobra i rade za nju, a mi smatramo da država ne valja, jer ona radi samo za nekoga  i hajdemo  onda da krademo od države.  Ali čitav je Balkan takav, Bosna i Hercegovina nije izuzetak, čak i zemlje koje su ušle u EU, izuzev Slovenije, čije stanovništvo ima jedan potpuno drugačiji mentalni sklop, ja sam tamo studirao, tako da to dobro znam.  Ali Hrvatska se ništa ne razlikuje od BiH, pogledajte naslove njihovih novina, pogledajte njihove televizijske emisije, to je isto kao i kod nas. Ja ne znam na koji su oni način ušli u EU, ali eto ušli su, ispunili su uslove na isti način kao Bugarska i Rumunija. Ja sam uvjeren, dok god je ovakvo stanje,  BiH neće moći ni da priđe  kandidatskom stausu.

Vidite li još negdje izlaz, pošto je BiH daleko od EU, pa i od „usisavanja“?

Ovakve situacije mogu da traju 100-200 godina. Vi imate dvije države u kojima je takva situacija. Jedna je Bolivija, druga Paragvaj.

U Paragvaju postoji partija koja se zove Kolorado. Ona vlada već 95 godina i prije par godina su napravili jednu opozicionu partiju, koja ima dva poslanika, koji opet ne mogu ništa.

Identičnu situaciju imate u Boliviji, gdje  imate socijalističkog predsjednika Evu Moralesa, a njegov rudar u rudniku kalaja ima istu nadnicu i satnicu kao i 70-ih godina 19. vijeka, a on je socijalista.

Društveni procesi kao ovakvi mogu da traju jako dugo, kroz generacije, osim ako ne bude nekih ogromih tektonskih političkih promjena, primjerice kao što je bio pad Berlinskog zida ili kao što je kod nas bio rat. Ne vjerujem da ga opet može biti, jer je rat skup hobi. 

Ja sam prije par dana sjedio sa prijateljima, pa oni pitaju „hoće li ikada ovdje biti bolje, šta da radimo“,  a ja im u šali kažem – hajde da se proglasimo da smo Portoriko, pa da tražimo prekomorski status od SAD. Isto je tražila Sicilija 1950. godine. A oni se slože, jer svi mi znamo da nam, u ovakvoj BiH, nema opstanka. To je razlog zašto ljudi odavde odlaze. I moje dvije koleginice s posla odlaze u Njemačku i Austriju. To su ljudi koji imaju stabilan posao. Kada sam vidio da odlaze bankarske porodice, onda ne možete, a da se ne  počnete pitati šta vi radite ovdje. 

To je doslovna traumatizacija, jer ovdje nemate nikakav koncept budućnosti. 

Vidim to i iz razgovora sa mladima, koji mi kada ih pitam kako sebe vide za 1000 dana, a to su tri godine, kažu „pusti, ne znam ni šta će biti za 15 minuta“.  Ali u jednoj Švicarskoj znaju šta će i kuda će za 20 godina, kažu vam ime učiteljice, profesora, ime studentskog doma gdje će stanovati u Bazelu za vrijeme studiranja. 

I dok naši  mladi ne mogu da projektuju budućnost za 15 minuta, dotle politička vlast, društvena struktura i intelektualna kuga koja se doslovno povukla i preživljava,  potpuno zaboravivši  da je posao intelektualca da se buni, da uradi nešto bolje ili barem da urade “copy paste”, jer sve je već izmišljeno, pa da uzmemo društveni i zdravstveni sistem iz Azije ili Danske, sindikalni sistem iz Italije, pravosudni sistem iz Norveške….  Ne, oni to neće, zato što svima njima odgovara baš ovakvo stanje, jer  oni su vlast.

A moć vlasti  je gora od heroina. Ta vrsta ovisnosti je potpuno sumanuta, od toga se nikako ne može otresti, pokazuju nam to svaki dan.

Izvor: 6yka

Related Articles

Naručite na facebook stranici DIALOGOS.ba

Close