fbpx

Mustafa Busuladžić – Islam i socijalizam

Svaka epoha rađa nove ideje i doktrine, nade i težnje, predrasude i laži, S razočaranja i brige. Devetnaesti vijek, vijek velikih izuma i otkrića, velikih napredaka tehnike i industrije, izbacio je na površinu mnoge pokrete i pitanja od kojih je najvažnije takozvano socijalno pitanje ili socijalizam. Upravo naša generacija osjeća svu težinu njegovu. Aktuelnost toga pitanja neprestano raste i pred tim problemom stoji savremeno čovječanstvo. Praktično rješenje socijalnog pitanja izazvalo je postanak brojnih teorija i doktrina među kojima prvo mjesto zauzima marksističko-komunistička. Ona je trebala da na osnovu ekonomskih reformi uspostavi poljuljanu ravnotežu, izvede socijalizaciju dobara i stvori definitivni oblik društva gdje bi sve klase bile porušene i zavladalo opće blagostanje. No praksa je donijela obrnute rezultate. Život je demantovao komunizam kao nesposobna i neostvariva; pokazao njegovu surovost i jednostranost. Komunizam i antipod mu fašizam ne zadovoljavaju. Oni nijesu riješili socijalno pitanje. Ali ne samo to! Kao dinamičke sile komunizam i fašizam rascijepili su svijet u dva protivna pola. Kobne su posljedice mentaliteta koji je komunizam stvorio u svijetu. Ekonomska dobra proglašena su za vrhovni princip života, a idealne vrednote za laži i iluzije.

Komunizam je razbio ideju čovjeka i slobode. Doveo je u pitanje sudbinu kulture, religije kao i svih emanacija duha, bez kojih je nemoguć napredak čovjekov. Brutalnost i sila triumfuju. Pod utiskom krvavih drama koje se odigravaju u Španiji i Rusiji stoji cijeli svijet. Čovječanstvo se našlo na bespuću ideja. Ono je slično mornaru koji bez kompasa plovi i ide u susret sigurnoj smrti. Čovječanstvo je izgubilo svoj kompas, religiju i moral. Zato ono luta od doktrine do doktrine i pada u naručaj sad jedne sad druge krajnosti. Pogibelj je očita ako se ne nađu putevi izlaza. Razumljiva je zabrinutost u misaonom svijetu. Traže se izlazi, orijentacije, nova saznanja. Uzalud. Najveći dio ljudi ne može da upozna pravi uzrok savremene krize čije posljedice mi svi osjećamo i gledamo. Kako li je teško pristupiti liječenju bolesti čiji su nam uzroci nepoznati!

Današnja ekonomska kriza nije ništa drugo nego posljedica jedne dublje krize – duhovne, izvorišta svih kriza.

Isključivo ekonomske reforme ne mogu dovesti do ozdravljenja čovjeka i društva. Kada je govor o stvaranju novog čovjeka, boljih životnih uslova i rješavanju socijalnog pitanja, treba poći novim putevima i metodama. Tako se baš sada hoće prikazati stav islama prema aktualnim pitanjima današnjice, pa i socijalnom. Slijedeći reci govorit će o islamskom shvatanju toga pitanja i odnosu islama prema socijalizmu, a poglavito prema marksističko-komunističkoj doktrini.

Kako je nastalo socijalno pitanje?

Socijalizam i ateizam su čeda Zapada, zapadnih religija. Činjenica paradoksalna, ali tačna. Kroz čitav srednji i dobar dio novog vijeka Europa je bila u socijalnom ropstvu crkve i svemoćne vlastele. Francuska revolucija učinila je kraj tim srednjovjekovnim feudalnim stegama. Proglašen je princip slobode i jednakosti. Od tada čovjek traži garanciju da se poštivaju njegova ljudska i građanska prava kao i slobodnu utakmicu na privrednom polju; traži životnu sferu u kojoj će nesmetano razvijati svoje duhovne i tjelesne sposobnosti i energije, zastupati lične interese i boriti se za njih. Proglašen od francuske revolucije, princip slobode i jednakosti iskoristila je buržoazija, jer joj je bilo osigurano uživanje materijalnog i duhovnog položaja, dok je stalež neimućnih ljudi i radnika koji žive samo od svog rada osjećao nezadovoljstvo, jer nije imao nikakvih dobara da bi mogao iskoristiti slobodu i jednakost. Položaj radničkog staleža, iako je bio u političkoj organizaciji jednak ostalim klasama, u socijalnoj organizaciji je bio podređen. Položaj radničkog staleža bio je još više pogoršan u prošlom stoljeću, kada su grandiozni uspjesi tehnike i napreci prirodnih nauka dali silna zamaha razvitku industrije, osnivanju džinovskih gradova i industrijskih centara u koje hrle radnici i siromašni seljaci da bi održali goli život. Dok milioni radnika svojim radom ubrzavaju napredak industrijskih preduzeća, dotle se na drugoj strani gomila kapital i ogromna bogatstva u rukama relativno malog broja ljudi koji iz slobodne ekonomske utakmice (ekonomski liberalizam) izlaze kao pobjednici.

Dobit rada i kapitala pripada samo kapitalu, a ne radu i kapitalu. Radi toga između kapitalista i radnika nastaju sukobi koji se sve više zaoštravaju. Koncentracija kapitala dovodi do strahovite ekonomske i kulturne nejednakosti. Život radničke klase postaje mizeran. Bijeda, siromaštvo, glad, bolest i druge nedaće biju proletarijat. Kako je industrija napredovala, koncentracija kapitala rasla, poslodavci na radničke pobune odgovaraju snižavanjem plaća i otpuštanjem od posla. To u radničkim krugovima izaziva ogorčenje. Jaz mržnje između poslodavaca i radnika postaje sve dublji. Svijest o snazi i vrijednosti rada prožima bespravni radnički stalež, koji sada kao lavina kreće u borbu da izvojuje prava koja mu pripadaju kao ljudima. Organizovani radnički stalež traži političku i socijalnu jednakost, pravedniju podjelu dobara i temeljitu promjenu društva da bi stvorio dostojne životne uslove. Tako nastaje sudbonosno socijalno pitanje i socijalistički pokret, koji ubrzo prekrili mnoge zemlje, naročito industrijske.

Rečeno je da je socijalni pokret u svijetu izazvao postanak i razvitak brojnih teorija i doktrina. Najvažnija je doktrina ekonomskog ili historijskog materijalizma, čiji je osnivač bio Karlo Marks (1818-1883), a popularizovao je njegov partijski saradnik Fridrih Engels. Prije Marksa javili su se brojni teoretici socijalističke misli kao Šarl Furie (1773-1837) i Englez Robert Oven (1775-1858). Oven je bio vlasnik tkaonice pamuka u Menčestru. Svoje teorijske poglede izložio je u dva djela: Novo shvatanje društvac i Novi moralni svijete. On drži da je moguće odgojem razviti kod ljudi dobre osjećaje, koje oni u klici sobom nose. Da bi se razvile te ljudske osobine, dovoljno je stvoriti povoljnu ekonomsku vezu među ljudima. Oven je mnogo učinio za poboljšanje radničkog položaja u svojoj tvornici: skratio radno vrijeme, ukinuo upošljavanje male djece, preuredio fabričke prostorije itd. (V. T. Totomianac: Istorija ekonomskih i socijalnih doktrina, str. 96 i Vels: Istorija svijeta, str. 594-5). Marksova nauka, koju je iznio u svom životnom djelu sKapitaluc, osnovica je modernog socijalizma, koji se još naziva i naučnim za razliku od utopističkog. Marksizam je postao nova religija miliona ljudi i ideologija međunarodnog radničkog pokreta. Sprovođenje u život Marksova programa počeli su ostvarivati u Rusiji boljševici, nazvani još i komunisti, kada su došli na vlast g. 1917.

Zasad i težnje socijalizma

Osnivač naučnog socijalizma ili marksizma, koji je još poznat pod imenom historijski ili ekonomski materijalizam, bio je Karlo Marks. Njegova teorija o historijskom materijalizmu je sinteza filozofije dvaju njemačkih mislilaca: Hegela i Fojerbaha. Po Hegelu ideja i um uvjetuju materijalni napredak. Ali ova ideja ne miruje, ona je u neprestanoj evoluciji (razvitku) pa prema tome i samo društvo koje stoji pod utjecajem te xidejex ne može da miruje, ono je u stalnom razvoju i kretanju. Ta čitava evolucija ili historijski razvoj odvija se u suprotnostima (dijalektika) po šemi: teza, antiteza i sinteza. Protivno Hegelu, po kome ideja i um stvaraju materijalni napredak, filozof Fojerbah uči da materija stvara, vodi ideju. Dakle ovo su učenja potpuno suprotna i Marks ih je spojio tako da je uzeo Hegelovu dijalektiku o evoluciji ili razvitku (u oprečnostima), iz koje je izbacio ideju. Namjesto ideje on uzima Fojerbahov materijalizam, po kome materija uvjetuje i stvara ideju. Svoj materijalizam Marks je sada primijenio i na historijski razvitak društva. Po tom učenju privreda ili ekonomika je glavni uvjet socijalnog razvoja; ona je izvorište svih duhovnih i materijalnih pojava i stvari (religije, prava, filozofije). Prema tome, društvo u raznim vremenima stvara onakovu vjeru (religiju), filozofiju, moral, umjetnost itd. u kakvim se materijal- nim prilikama nalazi. Uslovi materijalne proizvodnje dijele društvo na klase koje jednako ne učestvuju u proizvodnji. Njihovi se interesi sukobljavaju i tako nastaje borba klasa, i to buržoazije ili izrabljivača i proletarijata ili izrabljenih. Borba za prevlast ovih dviju potpuno suprotnih klasa provlači se kroz cijelu historiju. Ta je borba jedini pokretač historije. Da bi buržoazija ili gospodajuća klasa održala svoje pozicije i premoć nad proletarijatom, ona se grčevito drži raznih sredstava i izmišljotina. U te laži izmišljene u svrhu ugnjetavanja nezaštićenog proletera spada prije svega religija (vjera), moral, nacija i država kao i sva duhovna kultura: filozofija, pravo, etika, umjetnost i dr. Sve je to buržoazija stvorila kako bi očuvala svoj položaj i prestiž u društvenom životu. Budući da se društvo dijeli u cigle dvije potpuno oprečne klase: izrabljivače i izrabljene, svaki historijski period ima onakav društveni uređaj (pravo, državu, religiju, etiku) koji pogoduje buržoaziji ili vladajućoj klasi. Tako u starom Rimu sretamo patricije i plebejce (robovi koji su kasnije izvojevali svoja prava) i robove.

U srednjem vijeku društvo se je dijelilo na plemiće, svećenike i kmetove. U kapitalističko-industriskoj epohi podjela društva se svodi na buržoaziju i proletarijat. Marks drži da su ljudi u prvim fazama historijskog razvitka živjeli kolektivnim načinom života (dobra i sredstva proizvodnje bila su zajednička svojina). Po zakonu Hegelove dialektike taj kolektivni život izazvao je svoju santitezux, tj. ljudi su počeli živjeti individualnim načinom života. Sada se javlja privatna svojina i onakav društveni uređaj koji odgovara vladajućoj klasi. Ekonomski liberalizam propovijedan u prošlom stoljeću od mnogih teoretičara političke ekonomije, a koji je dozvoljavao slobodnu utakmicu na privrednom polju, dovodi do ogromnih nejednakosti u društvu. Nastaje klasna borba između ograničenog broja buržuja i proletera čiji broj neprestano raste. Borba se svršava pobjedom brojno najjače klase – proletarijata. Društvo prelazi u novi i definitivni oblik uređenja – komunizam /sinteza/. Osim teorije rad je izvor vrijednosti. Radnik za vrijeme svoga rada u tvornici više proizvede nego što mu iznosi nadnica. Tako nastaje višak vrijednostix koji ide u korist poslodavca, a ne radnika. s Višak vrijednostie koji stvara radnik omogućava gomilanje kapitala u rukama poslodavaca – kapitalista. Ali ovaj kapital raste do izvjesne granice kada mora doći do katastrofe, jer je sami kapital prouzrokovao klasnu mržnju kod izvlašćenih proletera koji na koncu izvode socijalnu revoluciju. Tada će proletarijat silom preuzeti u svoje ruke političku vlast i društvo će proći kroz njegovu diktaturu. Socijalisti hoće da na osnovu ekonomskih reforama riješe socijalno pitanje, izgrade novog socijalnog čovjeka i stvore definitivni oblik društva gdje će sve klase biti porušene, gdje više neće postojati bijeda i izrabljivanje. Ukratko, marksisti hoće da na zemlji stvore raj u kome će se svi ljudi sretnim osjećati. Da bi se stvorio taj novi poredak, potrebno je srušiti sve one stubove na kojima je počivao društveni poredak koji je stvorila buržoazija i koji je štitio njihove privilegije. Zato marksisti traže:

1) ukidanje religije i borbu protiv nje do istrage. Oni smatraju da je religija laž izmišljena u svrhu ugnjetavanja nezaštićenog proletera. Isto tako i država služi vladajućoj klasi za očuvanje svojih privilegija i ona će iščeznuti stvaranjem besklasnog društva;

2) ukidanje privatne svojine i inicijative kao i slobode rada. Marksisti drže da su privatna svojina i sredstva proizvodnje u rukama pojedinaca glavni uzroci društvenih nedaća koje neminovno izazivaju oštre sukobe između ekonomski jačih (buržoazije) i nezaštićenih (proletarijata). Da bi se uklonili uzroci koji dovode do neprestanih borba i da bi vječni mir bio stvarnost, potrebno je ukinuti:

a) privatnu svojinu i inicijativu,

b) slobodu rada i

c) prenijeti sredstva proizvodnje (tvornice, kapital, zemlje, sirovine, oruđe za rad itd.) iz ruku pojedinaca na društvo – da ta sredstva proizvodnje postanu zajednička svojina (kolektivizam). Tada će se stvoriti besklasno društvo kome će i država biti nepotrebna.

3) Socijalisti hoće da izvedu reforme u porodično-bračnom životu: da ženi dadu ista građanska prava kao i muškarcima te da mjesto braka, koji je isključivo spadao u domen crkve, zavedu građanski ili civilni brak. Ovo su uglavnom težnje savremenog socijalizma koji propovijedaju mnogi socijalistički pisci.

Filozofska podloga marksističko-komunističke ideologije

Marksizam nije samo političko-ekonomska teorija, on hoće da bude i filozofija koja treba da da odgovor na sve probleme koji se odnose na čovjeka i život, njihove praizvore. Slijedeći Fojarbaha Marks je uzeo materiju kao jedinu realnost, osnovni elemenat i počelo svega. Osnivajući svoju nauku na materijalističkom shvatanju svijeta dosljedno tome Marks je izveo na temelju tog učenja da je materija vječna i izvor života, da je ona jedini bitak te da je čitava evolucija čovječanstva samo samostalni razvitak socijalne materije, tj. proizvodnja (produkcija) materijalnih dobara. Marksizam, čija je filozofska podloga materijalistička, negira (poriče) Boga i vjeru, ideju čovjeka i slobode kao i duhovne kulture uopće. Duhovna realnost ne postoji. Sve što je van dohvata naših osjetila je fikcija i laž. Za religiju Marks veli da je ona opijum za narode kojima je potrebna iluzija. Poričući Boga marksizam ne priznaje moralno-etičkih zakona zasnovanih na religiji, a dosljedno tome ni nikakve više, nadzemaljske ciljeve. Postoje samo klasni ciljevi. Čovjek je proizvođač materijalnih dobara i ništa više. Ostvariti punu mjeru materijalnog blagostanja čovjekov je ideal, a ekonomska dobra su jedini cilj komu je vrijedno stremiti. Tako uči marksističko-komunistička doktrina.

Islamska koncepcija socijalizma

Kao svemirska religija islam pokazuje odnos čovjekov prema Vječnom, Univerzalnom, te kao takav odnosi se i na sve manifestacije čovjekove u zaemnom životu. Islam teži da na zemlji stvori univerzalno bratstvo ljudi, izgradi potpuna čovjeka i osposobi ga za više, nazdemaljske ciljeve. Zato islam u principu nema ništa protiv onog socijalizma koji se bori za jednu višu istinu i socijalnu pravdu, koji ljudima nosi pomoć, a ne vlast, bratstvo, a ne klasnu mržnju, čovjekoljublje, a ne brutalnost, slobodu, a ne diktaturu, jednakost, a ne nasilje – socijalizma koji propovijeda izgradnju čovjeka na osnovu moralno-etičkih kvaliteta, a ne na osnovu isključivo ekonomskih reforama i klasne mržnje. Zapravo, takav socijalizam je uključen u islamsku socijalnu koncepciju, jer je islam u svojoj bitnosti socijalan. Velika je zabluda suprostavljati marksističko-komunističkoj ideologiji zajednički kapitalizam i religiju, zabluda bar kada se govori o islamu, jer u dvoboju koji se danas bije između komunizma i kapitalizma islam ne može da se stavi na stranu ni jednog ni drugog. Islamski socijalizam zabacuje i komunizam i kapitalizam. Islam se bori protiv komunizma ne u ime ekonomskih interesa kao zapadni kapitalisti, nego u ime života, čovjeka i kutlure, slobode, savjesti i dostojanstva. Duh islamskog socijalizma potpuno je oprečan savremenom socijalizmu, koji je pravo čedo kršćanske Evrope. Oni se razilaze, a da ne rečemo da jedan drugog isključuju.

Mi ne možemo zatvoriti oči pred stvarnošću koja uvjerljivo govori o postojanju socijalnog pitanja, nepravdi, o milionima nezaposlenih i gladnih, o brutalnom izrabljivanju radničkog staleža. Socijalno pitanje postoji u svoj svojoj strahoti; baš pravedno rješenje toga pitanja bio bi prvi uvjet za mir i napredak u svijetu. Islam nikada ne može osuditi pokret jedne ugrožene društvene klase koja traži svoja ugrožena prava. Glavni je zadatak naše generacije, sadašnjice, kako veli Masarik, da nađe ispravno rješenje socijalnog pitanja. I svaka ona ideologija koja bi mogla pravedno i pošteno riješiti socijalno pitanje, stvoriti bolje životne uslove nego što su naši današnji, imala bi izgleda na uspjeh i pravo da postane univerzalno učenje ljudi. Njoj bi pripadala budućnost. Upravo islam za tim teži!

Način? Metoda? Put koji će dovesti do tog rješenja? To je ono gdje se islam razilazi, dijametralno razilazi od savremenog socijalizma. Islamsko shvatanje socijalnog pitanja je široko, univerzalno. Socijalno pitanje je i općečovječansko, a ne samo radničko, moralno-vjersko, a ne samo ekonomsko pitanje. Islam ima u vidu interese svih ljudi, a ne samo jedne društvene klase, npr. radničke. On obuhvata cijelog čovjeka, njegovu moralno-etičku i socijalno-ekonomsku, spoznajnu i emocionalnu stranu duše. Ove su napomene važne za koncepciju islamskog socijalizma.

Islam prema marksističko-komunističkoj doktrini

Najosjetljivija tačka u kojoj se islam razilazi sa marksizmom je shvatanje bitka i praizvora života. Razilaženje je, dakle, na čisto filozofskom terenu, na kome se lome koplja između spiritualista i materijalista od najstarijih vremena do danas. Rekli smo da je Marks na osnovu materijalističkog shvatanja svijeta i života izveo zaključke o primatu ekonomije u društvenom razvitku, o proizvodnji materijalnih dobara i klasnoj borbi. Sada nastaje sudbonosno pitanje za čitavu doktrinu: šta je s marksizmom ako materija nije jedini i isključivi bitak,

ako ona nije osnovni elemenat i počelo svega. Šta je s marksizmom, onda, ako osim materijalne postoji i duhovna realnost, ako postoji Bog, kao što i postoji, ne kao apstrakcija, nego kao najveća duhovna realnost? Onda bez sumnje marksizam kao filozofija o životu i svijetu pada, dosljedno tome i svi zaključci izvedeni na osnovu materijalističkog shvatanja svijeta i života. Ima pravo savremeni filozof Nikola Berdjajev kada u djelu Hrišćanstvo i klasna borba kaže: Marksizmu treba postaviti biće, samo dublje i jače biće nego što je ono na koje se on oslanja. “Marksizam je naposljetku laž zato što postoji Bog, tj. viša snaga i izvor svake snage, zato pošto postoji ne samo ekonomska nego i duhovna snaga. Viša snaga nije ekonomija ni klasna borba. Viša snaga je u duhu. Materija je bez snage, inertna i pasivna. Samo je duh aktivan i samo je duh pokretna snaga. On pokreće i materijaliste koji ga ne priznaju.”

Filozofska podloga marksizma je materijalizam (koji poriče Boga), a islamskog socijalizma je vjera, tj. idealistički aktivizam koji crpi snagu iz Kur’ana. Marksizam i komunizam nose bezvjerstvo, a polazna tačka islamskog socijalizma je vjera u jednoga Boga i neumrlu dušu. Zato je islamski socijalizam prožet moralnim idealom, osjećanjem ljudskog dostojanstva, duhom ljubavi, slobode, pomoći, pravde, bratstva i solidarnosti. Druga tačka u kojoj se ova dva socijalizma razilaze je u pitanju smisla života, u pitanju ličnosti i slobode, etike i morala.

Islam uči da čovjek nije samo proizvođač materijalnih dobara (homo ekonomikus), nego da je i homo humanuss kod koga pored potreba želuca postoje i potrebe duše. Duh islamskog socijalizma je oprečan duhu marksizma kada je govor o njihovim ciljevima. Ono što je komunizmu cilj islam smatra sredstvom. To su ekonomska dobra. Islam uzdiže moral i teži za kulturom srca i duše za razliku od komunizma, koji siromaši ljudske duše, dovodi do animalnosti i poriče ideju morala.

Dok marksizam poriče ideju slobode i čovjeka smatra šarafom u društvenom mehanizmu, uvažavajući mu samo materijalnu stranu života, islam ne pada u naručaj krajnosti. On ide kolosijekom zlatne sredine i čovjeka tretira isto toliko duhovnim bićem. Ideal života ne mogu biti samo zemaljska dobra, jer su prolazna. Život dobiva pravi smisao ako je prožet čežnjom koja neodoljivo vodi spoznaji Boga, moralno-etičkom usavršavanju i radu za zajednicu i čovječanstvo. Ako islam čovjeku postavlja za ideal nadzemaljske ciljeve, znači li to da je islam pesimistički raspoložen prema životu. Naprotiv. Za razliku od kršćanstva i židovstva, koji padaju u naručaj krajnosti (prvo bježi u askezu, a drugo samo u zemni život), islam s optimističkom vedrinom gleda na život, u nj neposredno zadire, podiže ga. Islamska socijalna doktrina ne poriče ulogu ekonomije u životu, ali joj ne daje isključivi primat kao marksizam. Ekonomski momenat uz saradnju drugih faktora (vjera, moral, etika, filozofija, odgoj i dr.) reguliše životne odnose. Kur’an i Muhammed, a.s., iznad svega cijene i veličaju rad. Muhammedove, a.s., riječi: “Siromaštvo je blizu nevjerstva” ne trebaju komentar. Kur’an je odredio čovjeku visoki zadatak u zemnom životu. On u život unosi duh aktivnosti, borbenosti, rada i stvaralaštva. Slijedeće istine imaju dubok smisao:

“Ne zaboravi svoju ulogu na ovom svijetu!” (Kur’an). “Nije najbolji od vas onaj koji napusti ovaj svijet radi budućeg i obratno. Najbolji je između vas onaj koji radi za ovaj i budući svijet” (hadis).

Treća tačka u kojoj se islam razilazi s marksističko-komunističkom ideologijom jest pitanje privatne svojine i slobode rada.

Kao religija i filozofija islam ima slobodarski karakter jer dozvoljava nesmetan razvoj čovjekovih vrijednosti koje komunizam potpuno poriče. Cijeni ličnost i slobodu i dozvoljava čovjeku da uživa plodove svoga rada. Islam čovjeku ostavlja slobodnu sferu u kojoj će razvijati svoju aktivnost, duševne i tjelesne sposobnosti u korist ličnu i socijalnu. Potpuna ekonomska jednakost koju komunisti propovijedaju je utopija i neprirodna, jer se ljudi razlikuju tjelesno i duševno, mišlju i osjećajem. Temeljna dogma socijalista je ukinuće privatne svojine, koju islam kao prirodnu potrebu priznaje, jer ne samo da svaki čovjek ima izvjesnu individualističku svijest, nagone i nazore, težnju za samostalnim radom i otpor protiv prisilnog podloženja tuđoj volji nego se jasno i kod djeteta pa i kod životinja (pasa) očituje naravska i nagonska volja za posjede. Iako islam priznaje privatnu svojinu, on strogo osuđuje grubi individualizam onih koji su se uvukli u ljusku svoga sjac. Kur’an prijeti paklenom vatrom onima koji gomilaju zlato i srebro i ne troše ih na Božjem putu. Pravi musliman ne može biti sebičnjak i skrajnji individualist.

U pitanju demokracije islam se razilazi s narksizmom. Dok komunizam teži za diktaturom proletarijata, islam je demokratski i jednako gleda sve ljude i isključuje svaku klasnu i rasnu razliku. U pitanju univerzalnosti dodiruju se, jer islam kao i marksizam zabacuje fašističko-rasistička shvatanja i nacionalni šovinizam. Nasuprot klasnoj mržnji koju marksisti ističu islam univerzalnim bratstvom obuhvata sve ljude. Socijalisti su se dosta približili islamskom shvatanju braka.

Socijalni duh islama

Pun socijalnih propisa koji nukaju na pomaganje, uzajamnost i solidarnost, islam je najveći zaštitnik siromašnih, bijednika, beskućnika, postradalih, zaduženih i putnika. Njegov socijalni duh izražen je u Muhammedovim, a.s, riječima: “Nije pravi vjernik onaj koji prenoći sit, a njegov susjed gladan. Nije pravi vjernik onaj koji ne želi svome bratu ono što želi sebi. U srcu vjernika ne može se sastati pravo vjerovanje i škrtost.” Ove su istine temelj islamske etičke filozofije. Kada bi se svi ljudi držali gornjih Pejgamberovih riječi, nastalo bi sretno doba u povijesti čovječanstva. Ali da do tog dođe, treba prije svega da nastane revolucija u dušama ljudskim. Muhammed, a.s., je bio duboko socijalan. On samim djelom kao najistinitijjm dokazom riječi pomaže bijednike i nevoljnike. Umirući, halifa Omer u oporuci svome nasljedniku između ostalog veli yda uzima od bogatih muslimana određeni dio imetka i dijeli ga sirotinjis.

Temelji islamskog socijalizma

Nije dovoljno apelovati na srca i razum ljudi da pomažu bijednike i proletere. Šta vrijedi dijagnoza bez lijeka? Potrebno je uspostaviti ravnotežu u društvu, stvoriti bolje životne uslove i omogućiti svakom da razvija duhovne i tjelesne sposobnosti. Islam pruža sretno i zadovoljavajuće rješenje socijalnog pitanja ustanovom zekata i zabranom kamate. Zekat je prinudna osnovna obaveza (fard) onim muslimanima koji posjeduju određeni imetak. Zekat je apsolutno pravo siromašnih koje se i prinudom može ostvariti. Kur’an izričito veli: “Uzmi od njihovih imetaka milostinju (zekat). S tim ćeš ih očistiti od grijeha.”

Kada su se nakon Muhammedove, a.s., smrti neka arapska plemena pobunila i otkazala davanje zekata, Ebu Bekr šalje protiv pobunjenih plemena vojnu ekspediciju da ih primora na izvršenje te obaveze. Zekat se daje jedanput u godini, i to za zlato, srebro, trgovačku robu, na stoku i od zemaljskih plodova i voća. Od novaca, ukupne vrijednosti trgovačke robe daje se procenat 22%, od zemaljskih plodova i voća daje se 1/10 (ušr). Za ovce, koze i dr. daje se prema broju. Islamski socijalizam koji počiva na zekatu zabranjuje kamatu i lihvarstvo. Kamata je kao neprirodno, nečovječno i bezdušno sredstvo eksploatisanja glavna poluga koja podiže kapital. Ustanovom zekata osiguran je život miliona proletera i beskućnika. Zabrana kamate oslobodila je ljude bezdušnog eksploatisanja i onemogućila koncentraciju kapitala u rukama malog broja ljudi. Islamski socijalizam omogućuje nesmetan napredak društva, podiže životni standard ljudi, miri rad i kapital, ništi klasnu mržnju i, što je najznačajnije, u društvu isključuje paradokse, tj. skrajnje bogatstvo na jednoj, a veliku bijedu na drugoj strani. U idealnom islamskom društvu nema mjesta skrajnjem kapitalizmu. On je i nemoguć ustanovom zekata i zabranom kamate. Islam osuđuje zvjersku eksploataciju čovjeka nad čovjekom. Čovjek čovjeku nikada ne smije biti sredstvo, nego samo cilj. Tako uči islam! Da se ocijeni uloga i životna sposobnost ovog sistema, potrebno je prelistati islamsku povjesnicu. Dok su se zekat i zapovijed o zabrani kamate izvodili u praksi, islamske zemlje cvatu, muslimani nose trijumf pobjede i slave, a islam, gdje se širi, stvara carstvo zadovoljstva, ljubavi i socijalne pravde. I ne samo to! Socijalne revolucije, komunistički i nihilistički pokreti islamskoj historiji savršeno su nepoznati. Građanski ratovi i bune u muslimanskim zemljama bile su političke prirode, a nikada posljedice socijalne bijede i siromaštva.

Paradoksi u svijetu

Zapad je izgubio religiju i moral. On je zaboravio na Boga, i zato se tamo odigravaju socijalni paradoksi koji daju žig našoj epohi. U doba kada je um pobijedio vrijeme i prostor i izgleda da je čovjek najsilniji, on je baš tada najslabiji, jer nije mogao da pobijedi sama sebe, svoje strasti. U doba grandioznih uspjeha tehnike i džinovskih napredaka industrije, kada jedni umiru od presitosti, u svijetu vlada strahovita bijeda i nezaposlenost, milioni umiru od gladi. Europa se našla pred pogibeljnim posrtajima. Mislioci, a u prvom redu nedavno preminuli njemački filozof Osvald Spengler, u svijet su izbacili krilaticu — propast Zapada. Da bi se izbjegle katastrofe i stvorio novi poredak, države su pribjegle raznim ekstremnim ideologijama kao što su komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam. Klasna borba, rasna superiornost i država proglašeni su novim religijama. Mislilo se da će se isključivo privredno-ekonomskim reformama stvoriti novi poredak. Tu i leži zabluda, neuspjeh svih tih ideologija. One su imale sve u vidu, samo ne čovjeka, potrebe njegove duše. Mjesto socijalne pravde komunizam je donio socijalnu nepravdu, socijalni nered. Da tragika bude veća, komunizam je osiromašio ljudsku dušu, lišio čovjeka vrlina srca i karaktera i naučio ga da znade samo za mržnju. Fašizmi, da bi opčarali gomile i prikrili nutarnje vrenje i nezadovoljstvo, bacili su se u ratne pustolovine i avanture. Dakle, treba poći novim putevima. Kada čovječanstvo dođe do saznanja da ne može biti socijalne pravde bez morala na čemu bi se osnivala i na koji bi se pozivala, tek će se onda otvoriti novi vidici i ukazati putevi kojima treba poći.

A gdje je izvor morala? Svakako u vjeri. Zato je po islamu socijalno pitanje prije svega religiozno-moralno pitanje. Islam prije svega traži preporođaj ljudskih duša, on hoće da kroz preporođenu ličnost stvori novo društvo, novog čovjeka koji će pravedno riješiti sva pitanja, pa i socijalno. Samo tada, kada se kroz vjeru stvori novi čovjek, prije svega izvede revolucija u ljudskim dušama i kada ljudi postanu ljudi, nastat će sretna vremena, ostvarit će se univerzalno bratstvo ljudi i bit će moguća Velsova svjetska federativna država u kojoj će ljudi živjeti dostojnim životom, govoriti jednim jezikom i osjećati se kao braća, država u kojoj će vladati blagostanje i mir! Da li smo blizu tim vremenima, ne znamo. Znamo samo to: dok se čovječanstvo ne oslobodi predrasuda, ono će se sve dotle nalaziti na bespućima i lutati od krajnosti do krajnosti.

Treba imati na umu da samo vječne istine, kao što je islam, mogu podizati život, a laži, kao što je komunizam, nikada! Zadatak je naše generacije da se bori za pobjedu istine islama, a to će reći za pobjedu socijalne pravde, jednog novog, boljeg poretka, za pobjedu čovjeka. Mislimo da će budućnost dati pravo islamu!

Budućnost islamskih socijalnih doktrina

Sociolozi traže izlaze iz ovih teških kriza. Jedan od najvećih Bernard Shaw (Šo) uvjerava da islamski socijalizam (tj. zavođenje zekata i zabrana kamata) može dovesti bolesnu Europu ne samo do ekonomskog nego i religiozno-moralnog ozdravljenja. Zar se ne bi izmijenio društveni položaj bijednih i osigurao dostojan Život milionima proletera i nezaposlenih kada bi svi Europejci i Amerikanci, naročito njihovi milioneri i multimilioneri, davali propisani zekat?

Zar se ne bi izmijenile prilike i premostio jaz mržnje između rada i kapitala kada bi kapitalisti i magnati, razni kraljevi željeza, petroleja i dr. davali zekat i napustili tešku kamatu?

Zar se ne bi izbjegli svakodnevni štrajkovi, revolucije i potresi kada bi rokfeleri i fordovi svih zemalja davali propisani zekat za svoja ogromna bogatstva? Ima pravo Emir Šekib Arslan kada u jednom svom djelu kaže da ne bi bilo ni jednog siromašnog muslimana na svijetu kada bi svi zaduženi muslimani davali zekat. Tada bi se stvorilo visoko islamsko društvo lišeno nemira i bijede.

Nažalost, muslimani su se materijalizovali, napustili davanje zekata kao i mnoge obaveze i vjerske dužnosti. Zato je u zemljama gdje žive muslimani socijalna bijeda tako jaka i pogodan teren za širenje rušilačkih učenja. Treba tražiti lijeka socijalnoj bijedi da kasnija nastojanja ne budu bezuspješna. Ali kako?

Dužnosti islamskih naroda

Uslijed političko-diplomatskih i kulturno-privrednih veza sa Zapadom u novije doba ideološki sukobi iz Europe prenose se i u islamske zemlje. Dok Italija teži da se islamski narodi orijentiraju prema fašizmu i tako ih iskoristi u borbi protiv moćnog rivala Velike Britanije, s druge strane osjeća se komunističko-marksistička propaganda Treće internacionale, koja je razaslala svoje brojne agente u islamske zemlje. Da ne bi došlo do ideoloških cijepanja u islamskom svijetu, koja bi bila pogibeljna i razbila duhovno jedinstvo muslimana, islamski narodi stoje pred teškim zadacima. Mi smo u gornjim izlaganjima istakli da je islam prirodni protivnik i komunizma i fašističko-rasističkih shvatanja. Da bi se uklonila svaka propaganda, dolazila ona slijeva ili zdesna, muslimani prije svega treba da se orijentiraju isključivo prema islamu i jačaju svoje duhovne veze. Prvi sveislamski kongres koji bude zasjedao trebao bi da se pozabavi pitanjem strane propagande u islamskim zemljama i iznađe metode kako da se spriječi svaki komunističko-fašistički utjecaj među muslimanima, a naročito među omladinom i radničkim staležom. Između ostalih trebao bi osnovati jedan odbor koji bi pripremio teren za saziv jednog kongresa svih islamskih radnika, odnosno omladine iz svih islamskih zemalja. Na tom kongresu bi se osnovao sveislamski radnički savez. On bi okupio sve islamske radnike koji bi bili nadahnuti idejama islamskog socijalizma i borili se protiv ateizma i drugih rušilačkih učenja. Taj bi savez bio sličan kršćansko-socijalnom pokretu kome je temelje udario papa Leon XIII svojom enciklikom “Rerum novarum” od 1891. Katolička radnička internacionala broji preko 2 miliona članova. Dalje bi trebalo u svim islamskim zemljama stvoriti pokret duhovne i svjetovne inteligencije koja bi putem predavanja, konferencija, zborova, kongresa, knjiga, brošura, novina, časopisa, radija i dr. budila svijest kod muslimana i upozoravala ih na korist od vršenja islamskih propisa, naročito socijalnih (davanje zekata, sadakai-fitra, klanje kurbana, uvakufljivanje, pomaganje sirotinje itd.). Osim toga trebalo bi početi s osnivanjem posebnih društava i odbora koji bi sabirli zekat j dijelili ga po islamskim propisima. U isključivo islamskim zemljama za osnivanje

nje tih društava država i vjerske vlasti dali bi inicijativu. Svaki grad, veće i manje selo osnovalo bi posebni odbor. Veći gradovi imali bi svoje kvartovske sekcije. Odbori bi spadali u nadležnost centrale čije bi sjedište npr. za Egipat bilo u Kairu. Šef centrale bio bi ministar vjera ili vakufa, odnosno za to podesno lice koje bi imenovao nadležni ministar. Odbori bi u određenim danima u godini (npr. prilikom Bajrama i mevluda) proveli sabirnu akciju u zemlji. Od sakupljenih priloga podizali bi se prosvjetni domovi, čitaonice, biblioteke, radionice, uboški domovi, bolnice, sirotišta, skloništa za nahočad, ratne invalide, starce, bolesnike i dr. Centrala bi imala svoja glasila i štampu. U zemljama gdje muslimani nijesu u većini inicijativu za osnivanje društava i odbora dala bi vjerska vlast. I u tim zemljama svi gradovi, veća i manja sela imali bi odbore za sabiranje zekata. Centrala bi se nalazila u Sarajevu za Jugoslaviju.

U ovim strašnim i nenormalnim vremenima, kada čovjek živi u jednoj lažnoj životnoj orijentaciji, ne smijemo zaboraviti zadatke našeg zemnog života, praviti skretnje ulijevo i desno, nego je prije svega potrebno da se povratimo vjeri te ujedinjenim i stvaralačkim snagama stremimo našem duhovnom i ekonomskom preporodu.

Samo duhovno preporođeni i ekonomski jaki možemo se probijati kroz teški put koji se zove život težeći višim stremljenjima i izgrađivanju svoje ličnosti koja treba da bude spremna za žrtve u korist zajednice i čovječanstva. Istom onda će biti moguć normalan razvoj ljudske zajednice, tada će se moći ostvariti maksimum duhovnih vrijednosti koje će razblažiti čemer života i ukazati puteve koji vode čovjeka u carstvo vječnosti, gdje ne vladaju zakoni vremena i prostora. Eto, u tome i leži smisao života, njegov ideal. I baš nastojanja za ostvarenje toga ideala treba da nam budu i konačni cilj.

Piše: Mustafa Busuladžić (Muslimani u Evropi, str. 31-46)

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Close