fbpx

Treba li država izdavati dozvole za bavljenje nekim zanimanjem

Rušenje srednjovjekovnog cehovskog sistema bio je nužan rani korak u razvoju slobode u zapadnom svijetu. Bio je to znak pobjede liberalnih ideja, i kao takav je bio priznat, te je omogućio sredinom 19. stoljeća u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, a dijelom i u Evropi, ljudima da se bave bilo kojom trgovinom ili zanimanjem kojim su htjeli, a da za to nisu morali tražiti dozvolu države ili kvazidržavne vlasti. U kasnijim decenijama je došlo do nazadovanja, zbog sve jače težnje da se određena zanimanja ograniče na pojedince koji imaju dozvolu od države da se njome bave.

          Ova ograničenja protiv slobode pojedinaca da svoje resurse koriste onako kako žele sama su po sebi vrlo važna. Pored svega, ona stvaraju još jednu različitu  kategoriju problema, na koje možemo primijeniti načela razrađena u prva dva poglavlja.

          Prvo ću razmatrati opći problem, a onda konkretan slučaj ograničenja u medicinskoj struci. Medicinu sam odabrao zato što želim razmotriti ograničenja za koja postoji najjači razlog da se ukinu. Suprotno, nema smisla udarati na ono što niko ne brani. Pretpostavljam da većina ljudi, moguće čak i najveći broj liberala, vjeruju da je poželjno ograničiti bavljenje medicinom na ljude koji imaju dozvolu od države. Slažem se da postoji više opravdanja za izdavanje dozvola bavljenja medicinom nego većine drugih zanimanja. Ali su ipak zaključci do kojih ću doći, da liberalna načela ne opravdavaju davanje dozvola čak ni u medicini, i da su u praksi nepoželjni rezultati izdavanja dozvola od strane države.

Opća prisutnost državnih ograničenja u ekonomskim aktivnostima ljudi

 

          Izdavanje dozvola za obavljanje zanimanja je poseban slučaj jedne opće i jako raširene pojave, dakle odluka da pojedinci ne smiju da se bave određenim ekonomskim aktivnostima, osim prema uslovima koje određuju državne vlasti. Srednjovjekovni cehovi su bili poseban primjer eksplicitnog sistema određivanja kojim pojedincima treba dozvoliti obavljanje pojedinih zanimanja. Drugi je primjer indijski sistem kasta. Kod sistema kasta u većoj mjeri, a kod cehova u manjoj mjeri, ograničenja se provode kroz opće društvene običaje, a ne indirektno uz pomoć države.

          Opće prihvaćeno mišljenje u sistemu kasta je da zanimanje svake osobe potpuno zavisi od kaste u kojoj je rođena. Za ekonomistu je ovakav sistem očigledno nemoguć, s obzirom na to da on propisuje krutu distribuciju osoba u zanimanja koju isključivo određuje stopa rađanja, a ni u kom slučaju uslovi potražnje. Svakako taj sistem nije funkcionisao. Istina je, a u određenoj mjeri to i danas važi, da je ograničen broj zanimanja bio rezervisan za članove određenih kasta, ali se svaki član tih kasta nije bavio tim zanimanjem. Postojala su neka opća zanimanja, kao na primjer poljoprivreda, u kojoj su mogli da rade članovi raznih kasti. Ovo je omogućavalo prilagođavanje ponude ljudi različitih zanimanja i potražnje za njihovim uslugama.

          Primjere sličnih pojava danas nalazimo u carinama, zakonima o poštenoj trgovini, uvoznim i proizvodnim kvotama, sindikalnim ograničenjima zapošljavanja i tako dalje. U svim ovim slučajevima državna vlast određuje uslove pod kojima određeni pojedinci mogu obavljati određene aktivnosti, drugačije rečeno, uslove pod kojima im je dozvoljeno sklapati sporazume sa drugim osobama. Zajednička osobina ovih primjera i izdavanja dozvola je da se zakoni donose u ime proizvodne grupe. Prilikom davanja dozvola proizvodna grupa je obično neki zanat. U drugim primjerima to može biti grupa koja proizvodi specifičan proizvod i koja traži carinu, grupa prodavaca u maloprodaji koji žele da se zaštite od konkurencije udružujući se u lanac prodavnica, ili grupe proizvođača nafte, farmera ili radnika u industriji čelika.

          Izdavanje dozvola za zanimanje je danas jako rasprostranjeno. Prema Valteru Gelhornu, koji je napravio najbolji kratki prikaz za koji znam: „Do 1952. godine više od 80 različitih zanimanja osim ‘ličnog biznisa’, poput restorana i taksi preduzeća, dobile su dozvole državnim zakonom, a pored tih zakona postoji i obilje općinskih propisa, da ne spominjem federalne zakone koji zahtijevaju dozvole za tako različita zanimanja kao što su radio-operateri i agenti za rad na pijacama. Davne 1938. godine jedna savezna država, Sjeverna Karolina je proširila svoje dozvole na 60 zanimanja. Ne treba se čuditi što su državni zakoni došli i do apotekara, knjigovođa i zubara, kao i do zdravstvenih radnika i psihologa, stručnjaka za isprobavanje raznih stvari i arhitekata, veterinara i bibliotekara. S kojom radošću tek otkrivamo i dozvole za radnike na vršilicama i trgovcima duhanskim otpadom. Šta da se kaže za one koji klasificiraju jaja i trenere pasa vodiča, kontrolore za poljoprivredne štetočine, prodavače jahti, obrezivače drveća, kopače bunara, keramičare i uzgajivače krompira? A šta je sa hipertriholozima koji imaju dozvolu u Konektiketu, gdje uklanjaju suvišnu i ružnu dlakavost sa dostojanstvom koje odgovara njihovoj zvučnoj tituli?“ U argumentima kojima se treba uvjeriti zakonodavstvo u donošenje propisa za obavljanje zanimanja uvijek postoji opravdanje o navodnoj potrebi zaštite javnog interesa. Međutim, pritisak na zakonodavstvo da izda dozvole za neka zanimanja rijetko dolazi od građanstva koje je prevareno ili na druge načine zloupotrijebljeno od  strane predstavnika tog zanimanja. Naprotiv, pritisak dolazi od pripadnika samog zanimanja. Oni su svakako svjesniji nego drugi o stepenu iskorištavanja mušterija, pa bi se za njihova znanja moglo reći da su visoko stučna.

          Slično tome, poslovi izdavanja dozvola skoro uvijek podrazumijevaju kontrolu od strane pripadnika zanimanja za koje se dozvola izdaje. Na neki način je to sasvim prirodno. Ako vodoinstalaterski posao treba da se ograniči na one koji imaju potrebne kvalifikacije i vještine da pruže kvalitetnu uslugu svojim mušterijama, jasno je da su samo vodoinstalateri sposobni da prosude ko treba da dobije dozvolu. Prema tome, odbor ili neko drugo tijelo koje daje dozvole čine uglavnom vodoinstalateri, apotekari i doktori ili već bilo koje zanimanje za koje treba dozvola. Gelhorn ističe da se: „Sedamdeset pet posto odbora za profesionalne dozvole koji djeluju danas u ovoj zemlji se isključivo sastoji od licenciranih profesionalaca koji obavljaju svoj stručni posao. Ovi muškarci i žene, od kojih većina radi skraćeno radno vrijeme, u profesionalnim udruženjima mogu imati direktan ekonomski interes prilikom mnogih odluka koje donesu u vezi sa uslovima za pristup i definisanje standarda, koje trebaju poštovati oni koji dobiju dozvole. Još je važnije da oni po pravilu zastupaju organizovane grupe u sklopu određene profesije. Te grupe ih obično imenuju kao korak prema guvernerskim ili drugim imenovanjima, što je često puka formalnost. Često se i ta formalnost potpuno izostavi, a naimenovanje obavi direktno profesionalno udruženje – kao što je slučaj na primjer, sa stručnjacima za balzamovanje u Sjevernoj Karolini, sa zubarima u Alabami, psiholozima u Virdžiniji, doktorima u Merilendu i advokatima u Vašingtonu.“

          Izdavanje dozvola često uspostavlja u biti srednjovjekovno cehovsko regulisanje u kojem država daje moć članovima određene profesije. Razmatranja koja se uzimaju u obzir u praksi prilikom određivanja ko će dobiti dozvolu često uključuje stvari koje, laički gledano, nemaju nikakve veze sa profesionalnom sposobnošću. Ovo uopće ne iznenađuje. Kad nekoliko pojedinaca odlučuje da li drugi pojedinci smiju da se bave nekim zanimanjem, vjerovatno će doći do raznih nevažnih momenata. O kakvim momentima je riječ, zavisit će od onoga što je trenutno moderno. Gelhorn navodi zanimljiv primjer kolika je odanost tražena od različitih zanimanja kada je strah od komunističke subverzije zavladao zemljom. On piše: „Zakon savezne države Teksas iz 1952. godine zahtijeva od svakog kandidata za apotekarsku dozvolu da se ‘zakune da nije član komunističke partije, niti neke druge stranke njoj bliske, da nije član bilo kakve grupe ili organizacije koja se sprema na rušenje vlade Sjedinjenih Američkih Država silom ili drugim nezakonitim i neustavnim putem’. Odnos između ove zakletve i narodnog zdravlja prilično je nejasan. Ništa jasnije nije zašto se od boksera profesionalca i hrvača u Indiji traži da se zakunu da nisu subverzivni… neki nastavnik muzike, pošto je bio prinuđen da podnese ostavku kad su ga svrstali u komuniste, imao je problem da postane štimač klavira u Vašingtonu u Distriktu Kolumbija jer se smatralo da je bio ‘pod komunističkom disciplinom’. Veterinari u državi Vašington ne mogu liječiti bolesnu kravu ili mačku ako prije toga nisu potpisali zakletvu da nisu komunisti.“ Bez obzira na stavove koje možemo imati o komunizmu, svaki odnos između nametnutih zahtjeva i kvaliteta koju dozvola ima prilično je nategnut. Mjera do koje takvi zahtjevi idu je jednostavno smiješan. Još neki citat iz Gelhorna bi ovoj tematici dao komičan predah.

         Jedna od najzabavnijih zbirki pravila je ona koja se odnosi na brijače, zanat za koji se izdaju dozvole u mnogim mjestima. Evo primjera iz jednog zakona koji je poništio sud u Merilendu, iako se sličan jezik može naći u zakonima drugih saveznih država koji su proglašeni zakonitim. „Sud je bio potresen više nego impresioniran zakonskom naredbom da brijači početnici moraju imati formalno obrazovanje iz ‘naučnih osnova brijanja’, higijene, bakteriologije, histologije kose, kože, noktiju, mišića i nerava, strukture glave, lica i vrata, osnovne hemije u smislu sterilizacije i antiseptika, bolesti kose, kože, žlijezda i noktiju, šišanja, brijanja, njegovanja, farbanja, blajhanja i uvijanja kose“.“ Još jedan citat u vezi sa brijačima: „Od osamnaest predstavnika saveznih država uključenih u studiju o frizerskim propisima iz 1929. niti jedan nije tražio da kandidat diplomira na ‘brijačkom koledžu’, iako je praksa bila obavezna svima. Danas sve države insistiraju na završavanju frizerske škole koja daje ništa manje (a često mnogo više) od hiljadu sati nastave u ‘teorijskim predmetima’, kao što je sterilizacija instrumenata, a uz to obavezno slijedi i praksa.“

          Vjerujem da ovi citati jasno pokazuju kako je problem dozvola za zanimanja puno više nego trivijalna ilustracija problema državne intervencije, da je to u ovoj zemlji već ozbiljno kršenje slobode pojedinca da se bavi aktivnostima po ličnom izboru, i da prijeti da postane još ozbiljnije jer se stalno vrši pritisak na zakonodavstvo da se još više proširi.

          Prije nego prijeđemo na raspravu o prednostima i nedostacima davanja dozvola, treba spomenuti zašto ga imamo i koji opći politički problem otkriva težnju prema ovakvom specijalnom zakonodavstvu. Objava velikog broja državnih zakonodavstava da brijače mora odobriti komitet drugih brijača teško da je uvjerljiv dokaz da postoji realni javni interes za takvo zakonodavstvo. Objašnjenje je sigurno drugačije, grupa proizvođača nastoji ostvariti jaču političku koncentraciju nego grupa potrošača. To je očigledna tvrdnja koja se često ističe, ali značaj joj je takav da se ne može nikako previše naglasiti. Svako od nas je proizvođač i potrošač. Ali smo mi puno više specijalizirani i posvećeni svojoj aktivnosti kao proizvođača nego potrošača. Doslovno trošimo hiljade, ako ne i milione artikala. Posljedica toga je da ljudi istog zanimanja, kao brijači ili doktori, pokazuju veliko interesovanje za specifične probleme svog zanata i voljni su da tome posvete dosta energije kako bi to unaprijedili. S druge strane, oni koji idu brijačima to rade rijetko i samo mali dio svog prihoda troše na to. Naše interesovanje je usputno. Skoro niko od nas ne želi posvetiti dosta vremena idući na sud da bi svjedočio protiv neopravdanosti ograničavanja prakse brijača. Ista stvar važi i za carine. Grupe koje smatraju da imaju poseban interes za određene carine su koncentrisane grupe kojima to pitanje puno znači. Javni interes je uveliko rasut. Prema tome, u odsustvu bilo kakvih aranžmana koji neutrališu pritisak posebnih interesa, grupe proizvođača će sigurno imati puno veći utjecaj na zakonodavne radnje nego različiti, ali široko rasprostranjeni interesi potrošača. Sa ovog stanovišta, nije zagonetka zašto imamo tako mnogo glupih zakona o dozvolama, nego zašto ih nemamo puno više. Zagonetka je kako smo uopće uspjeli da dobijemo relativnu slobodu od državne kontrole nad proizvodnim aktivnostima pojedinaca koje smo imali i još uvijek imamo u ovoj zemlji, a koje su i druge zemlje isto tako imale.

          Jedini mogući način da se neutrališu specijalne grupe proizvođača je uspostavljanje opće pretpostavke protiv izvjesnih postupaka države. Ako dođe do općeg priznavanja da državne aktivnosti treba oštro ograničiti u odnosu na neku skupinu, teret dokaza može se staviti pred one koji bi odstupali od ove opće pretpostavke. To daje neku nadu da će se ograničiti specijalne mjere kako bi se unaprijedili specijalni interesi. Ovo pitanje, kojem smo se često vraćali, u skladu je sa argumentima Zakona o ljudskim pravima kao i pravima za regulisanje monetarne i fiskalne politike.

Politička pitanja koja pokreću izdavanje dozvola

 

         Važno je razlikovati tri različita nivoa kontrolisanja: prvo, registracija; drugo, ovjera (certifikacija) i treće, izdavanje dozvola.

          Pod registracijom se podrazumijeva postupak u kojem pojedinci moraju upisati svoja imena u službeni registar, ukoliko se žele uključiti u određenu aktivnost. Nema odredbi koje onemogućavaju pravo bavljenja nekom aktivnošću bilo kome ko želi da objavi svoje ime. Kandidat plaća članarinu, u obliku registracijske upisnine ili kao poreski trošak.

          Drugi nivo je ovjera. Vladina agencija može ovjeriti da pojedinac posjeduje određene vještine, ali ne može spriječiti bavljenje nekim zanimanjem gdje ljudi koriste ove vještine bez takve potvrde. Jedan primjer je računovodstvo. U većini američkih saveznih država svako može biti računovođa bez obzira da li ima potvrdu o položenom državnom ispitu ili ne, ali samo ljudi koji su položili određeni ispit mogu nositi titulu ‘kvalifikovanog računovođe’ (CPA) iza imena ili oznaku u svojoj kancelariji da su kvalifikovane računovođe. Ovjera je često samo prelazna faza. U mnogim saveznim državama postoji težnja da se ograniči sve veći broj aktivnosti koje rade kvalifikovane računovođe. S obzirom na takve aktivnosti ovjeravanje zamjenjuje davanje dozvola. Titulu arhitekte u nekim saveznim državama mogu koristiti samo oni koji su položili poseban ispit. To je certifikacija. Ona ne sprječava bilo koga da honorarno savjetuje ljude kako da grade kuće.

          Treća faza je davanje dozvole. To je postupak po kojem neko dobija dozvolu za obavljanje određenog posla. Dozvola je obična formalnost. Ona zahtijeva pokazivanje stručnosti ili polaganje testova smišljenih da osiguraju tu provjeru, a svako ko nema dozvolu nije ovlašten da se bavi tim poslom i podložan je novčanoj ili zatvorskoj kazni ukoliko to radi.

          Želim razmotriti pitanje koje glasi: u kojim okolnostima, ako uopće postoje, možemo opravdati jednu od ovih faza? Postoje tri različite osnove prema kojima se čini da se registracija može opravdati u skladu sa liberalnim principima.

          Kao prvo, registracija može biti od pomoći u potrazi za drugim ciljevima. Da predstavim ovo. Policija je često suočena sa činovima nasilja. Nakon takvog čina poželjno je ustanoviti kome je bio omogućen pristup vatrenom oružju. Prije incidenta je poželjno onemogućiti da vatreno oružje dođe u ruke onih koji bi ga mogli koristiti u kriminalne svrhe. Registrovanjem trgovina koje se bave prodajom oružja može da pomogne u ostvarivanju ovog cilja. Naravno, ako se mogu vratiti na tvrdnju koju sam spominjao nekoliko puta u prethodnim poglavljima, nikad nije dovoljno reći da bi moglo postojati opravdanje u ovom smislu, da bi se zaključilo da postoji opravdanje. Potrebno je napraviti spisak prednosti i nedostataka u svijetu liberalnih principa. Ono što želim reći jeste da bi ovo razmatranje u nekim slučajevima moglo da obori opću pretpostavku protiv zahtijeva da se ljudi registruju.

          Drugo, registracija je samo način olakšavanja oporezivanja i ništa više. Glavno pitanje onda postaje da li je određeni porez odgovarajući metod za skupljanje sredstava za finansiranje državnih usluga koje se smatraju nužnim, i da li registracija olakšava naplaćivanje poreza. Vjerovatno je tako zato što se porez nameće osobama koje se registruju ili zato što osoba koja se registruje služi kao poreznik. Na primjer, prilikom skupljanja poreza na promet za različite potrošne robe neophodno je imati registar ili spisak svih prodavnica koje prodaju robu koja se oporezuje.

          Treće i jedno od mogućih opravdanja registracije koje je blisko našem ključnom interesovanju – registrovanje može da bude sredstvo za zaštitu potrošača od prevare. Uopćeno govoreći, liberalni principi državi pripisuju moć da sprovodi ugovore, a prevara podrazumijeva kršenje ugovora. Sumnjivo je ići unaprijed tako daleko i štititi se od prevara jer je takav čin u suprotnosti s dobrovoljnim ugovorima. Ali ne smatram da se na osnovu principa može isključiti mogućnost da postoje neke aktivnosti koje će vrlo vjerovatno uzrokovati prevaru tako da je poželjno unaprijed imati spisak ljudi za koje se zna da će se baviti tim aktivnostima. Jedan primjer u ovom smislu može biti taksista. Vozač taksija koji obavlja noćnu službu posebno je u povoljnoj situaciji da pokrade svoju mušteriju. Kako bi se takva praksa spriječila, poželjno je imati liste sa imenima osoba koje se bave taksiranjem, svakome dodijeliti broj i zahtijevati da se taj broj stavi na vidljivom mjestu u taksiju, kako bi ga uznemireni klijent lahko zapamtio. Ovo uključuje upotrebu moći policije za zaštitu pojedinaca od nasilja drugih pojedinaca i u tome može predstavljati najpraktičniju metodu.

          Izdavanje dozvola (certifikaciju) je dosta teže opravdati, jer je tu riječ o nečemo što i samo privatno tržište može učiniti. Problem je isti za proizvode kao i usluge. U mnogim oblastima postoje privatne agencije za izdavanje dozvola koje potvrđuju stručnost neke osobe ili kvalitet određenog proizvoda. Pečat Good Houskeeping je privatni aranžman za izdavanje dozvola. Za industrijske proizvode postoje privatne labaratorije koje potvrđuju kvalitet određenih proizvoda. Za robu široke potrošnje postoje agencije za testiranje kvaliteta od kojih su u Sjedinjenim Američkim Državama najpoznatije Consumer’s Union i Consumer Research. Better Business Bureaus su dobrovoljne organizacije koje utvrđuju kvalitet trgovačke mreže. Tehničke škole, koledži i univerziteti potvrđuju kvalitet svojih diplomiranih studenata. Jedna od funkcija trgovina na malo i robnih kuća jeste potvrđivanje kvaliteta mnogih artikala koje prodaju. Potrošač razvija povjerenje u određenu trgovinu, a ona ima podsticaj da stekne ovo povjerenje ispitivanjem kvaliteta artikala koje prodaje.

          Može se tvrditi kako u nekim, pa čak i mnogim slučajevima dobrovoljno certificiranje neće biti dovedeno do nivoa kojeg su pojedinci voljni platiti, zbog teškoće zadržavanja povjerljivosti certifikacije. Problem je u suštini isti kao i kod patenata i autorskih prava, dakle, jesu li pojedinci u položaju da prisvoje vrijednosti od usluga koje pružaju drugima. Počnem li se ja baviti certificiranjem ljudi, nema adekvatnog načina na koji mogu naplatiti svoju certifikaciju. Ako prodam moju informaciju o certificiranju nekoj osobi, kako da je spriječim da je ona proslijedi drugima? Prema tome, možda nije moguće dobiti efikasnu dobrovoljnu razmjenu u sferi certificiranja, iako je to usluga koju bi ljudi rado platili da imaju priliku za to. Jedan od načina da se riješi ovaj problem, kao što radimo sa drugim vrstama efekata na okolinu, jeste da država ovjerava dozvole.

          Još jedno moguće opravdanje za izdavanje dozvola je na osnovu monopola. Za nju su vezani neki aspekti tehničkog monopola, s obzirom na to da su troškovi certificiranja uglavnom neovisni o broju ljudi kojima se informacija prenosi. Međutim, to nikada ne znači da je monopol neizbježan.

          Čini se da je još teže opravdati izdavanje dozvola. Ono ide još dalje u pravcu gaženja prava pojedinaca da sklapaju dobrovoljne ugovore. Uprkos tome, postoje neka opravdanja za dozvole koje liberalu liče na njegovu ličnu predstavu o odgovarajućoj državnoj akciji, iako kao i uvijek, prednost treba odmjeriti prema nedostacima. Glavni argument važan za liberala je efekt na okolinu. Najjednostavniji i najočitiji primjer je nestručan doktor koji uzrokuje epidemiju. Sve dok on šteti samo svom pacijentu, to je samo pitanje dobrovoljnog ugovora i razmjene između pacijenta i njegovog doktora. U tom pogledu nema osnove za intervenciju. Međutim, može se tvrditi, da ako doktor loše liječi svog pacijenta, on može podstaći epidemiju koja će naštetiti i drugim osobama koje nisu uključene u neposrednu transakciju. U tom slučaju je moguće da bi svi, uključujući potencijalnog pacijenta ali i doktora, bili voljni da se podvrgnu ograničenju praktikovanja medicine na „stručne“ ljude kako bi se spriječile ovakve epidemije.

          Glavni argument, u praksi, što ga zagovarači davanja dozvola iznose, nije ovaj iako ima neku privlačnost za liberala, nego je strogo paternalistički argument koji nije baš uvjerljiv. Kaže se da pojedinci nisu sposobni da izaberu ljude koji im prižaju usluge – svog doktora, vodoinstalatera ili frizera. Da bi čovjek pametno izabrao doktora, on bi i sam morao da bude doktor. Većina je nas, kako kažu nestručna i mora da se zaštiti od sopstvenog neznanja. Ovo je jednako tvrdnji da mi sebe u ulozi birača moramo zaštititi od vlastitog neznanja brinući se da ljude ne služe nestručni doktori, vodoinstalateri ili frizeri.

          Do sada sam nabrajao argumente za registrovanje, certifikaciju i izdavanje dozvola. U sva tri slučaja je jasno da postoje veliki društveni troškovi koje treba uporediti sa prednostima. Na neke od ovih društvenih troškova sam već upozorio – kasnije ću ih ilustrovati slučajem iz medicine – ali možda nije od viška da se ovdje navede u grubim crtama.

          Najočigledniji društveni trošak je u tome što svaka od ovih mjera, bilo registracija, certifikacija ili dozvole, skoro uvijek postaju sredstvo u rukama specijalne proizvodne grupe za stjecanje monopolskog položaja na račun ostatka društva. Ovakva se posljedica ne može izbjeći. Može se izmisliti ovakav ili onakav skup proceduralnih kontrola za suzbijanje ovakvih posljedica ali ni jedan vjerovatno neće savladati problem koji nastaje zbog veće koncentracije proizvođačkih nego potrošačkih interesa. Ljudi kojih se najviše takvi aranžmani tiču i koji čine najjači pritisak na njihovo provođenje, upravo su ti koji su angažirani u pojedinom zanimanju ili zanatu. Oni će neizostavno vršiti pritisak za proširenje registracije na certifikaciju, a certifikacije na izdavanje dozvola. Kada dođu do dozvole, ljudi koji bi mogli biti zainteresovani za rušenje propisa utjecaj im je onemogućen. Ako ne dobiju dozvolu onda moraju birati druga zanimanja a na taj način gube svoj prethodni interes. Rezultat je uvijek kontrolisanje ulaska u određenu profesiju, koju predvode pripadnici iste, i uspostava monopolskog položaja.

          U tom pogledu je certifikacija znatno manja šteta. Ako vlasnici zloupotrebljavaju potvrde, ako pri certifikaciji novih članova profesije nametnu nepotrebno stroge zahtjeve i previše smanje broj stručnjaka, razlika u cijeni između certificiranih i necertificiranih postat će dovoljno velika da navede građane da koriste ove druge. Tehnički rečeno, elastičnost potražnje za uslugama certificiranih stručnjaka bit će prilično velika, ali će biti sužene granice unutar kojih oni mogu iskorištavati ostatak društva.

          Prema tome, certifikacija bez izdavanja dozvola je kompromis kojim se održava dobar dio zaštite od monopolizacije. Ona ima niz nedostataka, ali vrijedi spomenuti da se uobičajenim argumentima za dozvole, a posebno paternalističkim argumentima, izlazi u susret samim certificiranjem. Ako se argument svodi na to da smo tolike neznalice da ne možemo ocijeniti ko je dobar doktor, sve što je potrebno je da važne informacije budu dostupne. Ako pored sveg znanja i dalje želimo da idemo kod nekog ko nema certifikat, to je naša stvar, ne možemo se žaliti da nismo imali informaciju. Pošto se argumenti koji idu u prilog dozvolama – kad ih iznose ljudi koji nisu članovi te profesije – mogu potpuno zadovoljiti certificiranjem, lično ne vidim ni jedan razlog koji može opravdati izavanje dozvola umjesto certificiranja.

          Čak i registracija ima znatne društvene troškove. To je važan korak u pravcu sistema u kojem svaki pojedinac mora nositi ličnu kartu, i gdje svaki pojedinac mora obavijestiti vlast šta planira raditi prije nego to uradi. Pored svega, kao što sam spomenuo, registrovanje je uvijek prvi korak prema certificiranju i izdavanju dozvola.

Odlomak iz djela: Milton Friedman, Kapitalizam i Sloboda

Related Articles

Close