fbpx

Čuveni gradačački hafiz Ahmed Hilmi (1858-1934)

Hafiz Ahmed Hilmi ef. se rodio 17. džumada II 1273. godine po Hidžri (1858) kao najstarije u oca dijete. Hifz je završio u dvanaestoj godini života. Sve nauke je započeo i završio pred ocem Hadži Hafiz Ahmed efendijom od koga je uzeo i idžazet. Radi provjere znanja kasnije je proboravio nekoliko mjeseci u Travniku, slušajući predavanja tamošnjeg muderisa i muftije Hadži Muhamed Hazim ef. Korkuta, veoma učena i pobožna čovjeka, koji je bio poznat i pod imenom Hadži Mulla efendija. Hadži Hatiz Ahmed ef. je čitava života čitao i tako svoje znanje proširivao i produbljavao. Bio je cijenjen kao razborit i svestrano obrazovan teolog.

Kad mu je umro otac 1883. godine, preuzima medresu u svoje ruke i sav se posvećuje radu u njoj. Preko pedeset godina neprestanog i sistematskog rada u svojstvu muderisa, Hafiz Ahmed Hilmi efendija odgaja nekoliko generacija vjerskih službenika, koji su učinili velikog hizmeta islamu i muslimanima u svim mjestima, gdje su služili, ili još služe. Predajući pojedine vjerske discipline, nastojao je, da mu učenici pravilno shvate pravi smisao tumačenog gradiva, dovodeći to uvijek u vezu sa svakodnevnim životom i potrebama muslimana naših krajeva. Svojim osobnim životom i ponašanjem još je više pridonosi, da mu učenici pravilno shvate propise islama i njihovu primjenu , svakodnevnom životu. Svoje učenike je neobično volio i očinski se prema njima odnosio. Otuda veliko poštovanje, koje je uživa, kod svih svojih učenika i nakon što su napustili medresu i stupili u život u svojstvu vjerskih ili drugih službenika.

Hafiz Ahmed Hilmi efendija je vršio i dužnost imama, hatiba i vaiza. Do 1918. godine bio je imam i hatib u Svirac džamiji. Te godine prelazi u Husejnijju, gdje uz imamsku i hatibsku dužnost obavlja i službu vaizu. Kao imam služio je za primjer revna, tačna i ustrajna službenika. Među prvima je Bosni i Hercegovini počeo prevađati hutbe i tako udovoljavat pravoj svrsi, kojoj su hutbe i namijenjene: poučavati i opominjati vjernike njihovim vjerskim i ljudskim dužnostima.

Kao vaiz bio je poznat i cijenjen ne samo u Gradačcu i njegovoj okolini, nego i u svoj Posavini. Kad se znalo, gdje će Hafiz Ahmed ef. vaziti, svijet je punio džamiju, želeći čuti svoga muderisa i okoristiti se njegovim velikim znanjem. Nije bila rijetkost, da po Hafiz Ahmed Hilmi efendiju pošalju kočiju i iz vrlo udaljenih mjesta, da bi im došao i održao koji vaz ili predavanje. A on se skoro bez izuzetka odazivao u uvjerenju, da je čovjek dužan pomoći svagdje, gdje se od njeg traži pomoć ili savjet.

Vazovi mu nisu bili kod nas već uobičajeni. Nisu govorili samo o ahiretu i Sudnjem danu. On je govorio više o dužnostima muslimana na ovome svijetu, ističući uvijek, da se ahiret zarađuje na ovome svijetu i to radeći i živeći pravim islamskim poštenim životom i radom. Vjerske propise je tumačio bez i najmanje primjese mistike.

Nastojao je muslimane uvjeriti, da nema napretka i sreće bez znanja i nauke. Radom čovjek dolazi u priliku, da može izvršavati sve vjerske dužnosti i propise (zekat, hadž, kurban). Ali govorio je i to, da musliman ne smije sebi dozvoliti, da ga rad spriječi i udalji od osnovnih vjerskih dužnosti i njihova svakodnevnog izvršavanja. Čovjek od sebe mora odbaciti pohlepu i nastojanje da dođe do ovozemaljskih dobara na bilo kakav način. Pošten rad i pošteno zarađivanje je jedan vid ibadeta — govorio je Hafiz Ahmed Hilmi efendija. U tumačenja islama i islamskih propisa išao je nekad tako široko, da je na prvi mah izgledalo, da je vrlo liberalan, a bio je uistinu strog tumač i dosljedan izvršilac svih islamskih propisa u punom smislu.

Bio je živi primjer uredna i umjerena čovjeka. Nosio se vrlo uredno i u skladu sa pozivom, koji vrši. Umjeren je bio u govoru, jelu i svemu ostalom. U kući mu je vladala puna harmonija i sklad. Tačno se znalo, kada se lijegalo (rano) i kada se ustajalo (također, rano). Svakoj stvari se znalo njeno mjesto. Kako je imao i lijepo imanje, primjenjivao je na njemu najsavremenije metode obrade. To je i drugima preporučivao, a njegovo imanje je služilo kao ogledno dobro dobra domaćina i uzorna poljoprivrednika. I od svojih učenika je tražio (a bila ih je ogromna većina sa sela), da u svojim mjestima propagiraju savremeno obrađivanje zemlje i primjenjivanje svih agrotehničkih pomagala kao i iskustva starijih i naprednih poljoprivrednika. Svijet ga je slušao i poljoprivredna imanja u njegovom kraju su bila uvijek. naprednija od ostalih.

Kao priznat i uvažen učenjak biran je u nekoliko navrata u Hodžinsku izbornu kuriju, to najveće tijelo, koje je biralo reis-ul-ulemu i članove Uleme medžlisa za Bosnu i Hercegovinu. Biran je dugi niz godina u Vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Gradačcu, gdje je povremeno zauzimao položaj potpredsjednika. Ali najviše, što je u životu postigao jest, da je smatran duhovnim ocem Gradačca i okoline, kako je govoreno prilikom njegove smrti.

Hafiz Ahmed Hilmi ef. izrodio je šestero djece. U jednoj svojoj bilježnici vodio je genealogiju svoje porodice. Iz nje donosimo osnovne podatke o njegovoj djeci: Hasib, rođen 1293. (1877), a umro 2. V 1929. Nesiba, rođena 1296. (1879), umrla 1305. (1887—1888.). Saima, rođena 1298. (1880), umrla 1316. (1898—1899.). Ešrefa, rođena 1300. (1882—1883.), umrla 1922. Ahmed Ragib, rođen 1304. (1886—1887.), umro 1306. (1888—1889.) i Emina, rođena 1306. (1888—1889.), umrla 1962.

Kako se vidi samo ga je jedno dijete nadživjelo, dok su mu ostala pomrla mlada, još za njegova života. Za unučad se brinuo, kao za svoju rođenu. Sin mu Hasib završio je također medresu i hifz. Međutim, bavio se uglavnom o zemljoradnji s obzirom, da su imali lijep posjed. Iz djelovodnog protokola Vakufsko-mearifskog povjerenstva se vidi, da je u 1909. godini vršio imamsku dužnost u Svirac džamiji. Je li on bio stalan imam, ili je samo zamjenjivao oca, ne može se tačno utvrditi, jer nedostaje o tome druga dokumentacija. Da je bio dobar hafiz, vidi se po tome, što je Hafiz Ahmed Hilmi ef., dok je klanjao teravih namaz hatmom, uvijek tražio, da ga prate brat mu Hafiz Muhamed ef. i sin Hafiz Hasib, pa ako zatreba, da ga ili isprave ili po potrebi prođu u mihrab i nastave dalje klanjati.

Hafiz Ahmed Hilmi ef. umro je 11. februara 1934. godine. Bio je bolestan samo nekoliko dana, a njegova smrt je izazvala pravu narodnu žalost ne samo u Gradačcu i okolini, nego u svoj užoj Posavini, pa i dalje. Na dženazi mu je bilo nekoliko hiljada osoba, tako da se dženaza nije mogla klanjati u džamiji, nego na stočnoj pijaci, odakle je do harema Svirac džamije prenešen na rukama ogromnog broja muslimana, iako je njegova oporuka (vasijjet) glasila, da se do kabura prevuče na kolima da se svijet ne muči nositi me, kako izričito stoji u njegovoj vasijjetnami. Ukopan je u haremu Svirac džamije, u neposrednoj blizini medrese, u kojoj je može se slobodno reći, proveo veći dio svog života.

Piše: Mahmud Traljić

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

 

Close