fbpx

Dolazak AKP-a na vlast i političko-ekonomski procvat Turske

Izbori održani 4. studenog 2002. godine polučili su iznenađenje. Prije svega, AKP je osvojio 34 posto glasova, što je rezultiralo s 363 mandata u parlamentu, više nego dovoljno za samostalno formiranje vlade. CHP je osvojio 19 posto glasova i 180 zastupničkih mandata, te postao jedina opozicijska stranka, jer niti jedna druga partija nije uspjela prijeći izborni prag. Bulent Ecevit, legenda turske, političke scene i veliki državnik, doživio je pravo poniženje. S 22.1 posto glasova na prošlim izborima, došao je na 1.2 posto glasova u ovim izborima. Ništa bolje nisu prošli ni drugi: Devlet Bahceli, Necmettin Erbakan, Mesut. Yilmaz i Tansu Ciller. Praktično, cjelokupna politička elita i 90 posto prethodnog saziva parlamenta pometeno je s političke scene.

Korijeni AKP-a su neosporno islamistički, ali velika većina vodstva stranke evoluirala je k političkom centru, te su sebe i svoj politički koncept definirali kao konzervativne demokrate (muhafazakar demokrasi) koji su privatno iskreni vjernici. Dakle, usporedili su se s demokršćanskim strankama u Europi. Neki su ih na Zapadu prozvali islamskim kalvinistima. Dokaz da AKP nije nastavak klasičnog političkog islama vidljiv je prema rezultatu njihovih konkurenata i bivših stranačkih drugova koji su ostali na političkim platformama političkog islama. Saadet Partisi, stranka za koju se znalo da je Erbakanova makar je on bio u sjeni zbog zabrane političkog djelovanja, osvojila je svega 2.5 posto, a sam Erbakan sudjelovao je u kampanji na njihovoj strani vrlo silovito, upravo kako bi spriječio uspjeh svojih mladih disidenata (Erdogan, Gul, Arinc). Tursko ime stranke Adalet ve Kalkilma u inicijalima se čita AK što znači bijelo ili svijetlo, a podrazumijeva se kao čisto odnosno nekorumpirano. Ovaj simbolizam nikako nije bio slučajan. Ime stranke Turci uvijek izgovaraju AK Parti.

Nakon nestabilnih, kaotičnih i uglavnom protraćenih devedesetih, Turska je ovom spektakularnom pobjedom AKP-a ušla u razdoblje najstabilnije vlasti unatrag više desetljeća. Pokazat će se da je pred njom razdoblje gospodarskog rasta, povećanja izvoza i smanjenja inflacije. No tranzicija vlasti nije bila bez teškoća. Ključni osnivač stranke, bivši gradonačelnik Istanbula i bivši predsjednik mladeži Erbakanovih islamista, Recep Tayyip Erdogan u trenutku provođenja parlamentarnih izbora još je uvijek bio pod zabranom političkog djelovanja zbog recitiranja stihova nacionalističkog pjesnika s početka 20. stoljeća Ziye Gokalpa, te stoga nije izabran u parlament, a po zakonu, ministri i premijer se biraju iz redova zastupnika. Stoga je za premijera — prema dogovoru — izabran Abdullah Gul, ekonomist i najbliži Erdoganov suradnik, čekajući prvu priliku da Erdogan uđe u parlament. Tijekom te predizborne kampanje Erdogan je jasno davao do znanja da je raskinuo sa svojom radikalnom islamističkom prošlošću, te da je s novim ljudima pokrenuo novu stranku s novim programom. Više nisu protueuropski već proeuropski orijentirani, žele rješavati stvarne problem građana i pridonijeti sreći i blagostanju stanovništva, bez uplitanja u stil života i uvjerenja. Žele da ih se doživljava kao što u Njemačkoj doživljavaju demokršćane. Islam je religija i odvojen je od demokratskog upravljanja državom. U ožujku 2003. godine morali su se ponoviti izbori za parlament u gradu Siirtu, istom onom u kojem je Erdogan recitirao — stihove zbog kojih je osuđen: Džamije su naše vojarne, | kupole su naše kacige, minareti naši bajuneti i vjernici su naši vojnici. U toj izbornoj jedinici Erdogan je s 84 posto glasova izabran u parlament, te je 14. ožujka 2003. postao premijer. Gul je preuzeo mjesto zamjenika premijera i ministra vanjskih poslova.

Nova je Vlada — pod budnim okom nepovjerljivog sekularističkog establišmenta — donosila vrlo koncilijantne odluke, pazeći da ne izazove nepotrebne sukobe. Makar su bili spremni za veći kompromis oko ciparskog pitanja, popustili su, kao što su odustali i od predizbornog obećanja da će dozvoliti pohađanje škola i fakulteta djevojkama s pokrivenom glavom. Europski su političari bili zadovoljni novim signalima koji su ukazivali da AKP i karizmatični novi lider žele ozbiljne reforme s namjerom približavanja Turske punopravnom članstvu u Europskoj uniji. Tako je počeo put sustavnih reformi, liberalizacije, smanjivanja ovlasti vojsci i sigurnosnom aparatu, i otvaranje prostora za povećanje sloboda i ljudskih prava. Ove je procese pratila striktna gospodarska politika koja je srušila inflaciju, osigurala rast i zaposlenost te stvorila klimu stabilnosti i prosperiteta, koje nije bilo dugi niz godina. Uz nemoćno gunđanje neorganizirane i izgubljene oporbe koja je napadala vlast starim rječnikom i prevladanim temama, dočekana je sredina 2007. godine kada je predsjedniku Ahmedu Sezeru isticao sedmogodišnji mandat. Razvila se burna rasprava hoće li se Erdogan kandidirati za predsjednika, hoće li istaknuti nekog od viđenijih političara liberalne orijentacije iz redova svoje stranke, onoga čija supruga ne pokriva glavu kako bi taj izbor bio prihvatljiv i sekularnom establišmentu. Na kraju je izbor pao na Abdullaha Gula čija je kandidatura istaknuta u posljednji tren, kad su već gotovo istekli ustavni rokovi u travnju 2007. godine. Odustajanjem od svoje osobne kandidature Erdogan je postigao najmanje dvije stvari. Smanjio je tenzije u odnosu sa sekularističkom elitom koja je ostala nepovjerljiva prema njegovim konačnim ciljevima, te je smirio strasti unutar svoje stranke, jer bi, kao predsjednik, morao napustiti čelništvo partije neposredno prije parlamentarnih izbora, što bi nesumnjivo izazvalo unutarstranačke potrese.

Prvi krug izbora za predsjednika održan je u parlamentu 23. travnja 2007. godine, uz bojkot svih opozicijskih zastupnika. Bio je nazočan 361 zastupnik. Na internetskim stranicama Glavnog stožera turske vojske objavljena je 27. travnja izjava da je vojska čvrsti oslonac sekularne Republike Turske i Ataturkovih principa, te da će sigurno ustrajati na tom kursu. Neuvijena prijetnja dočekana je od strane Vlade hrabro i s porukom da su oružane snage, po Ustavu, podređene civilnim vlastima. Oporba je odmah poslije prvog kruga glasanja zatražila od Ustavnog suda poništenje rezultata, tvrdeći da je, po Ustavu, za glasanje potreban kvorum od 367 zastupnika. Ustavni sud je tako i presudio te je 6. svibnja u parlamentu održan ponovljeni izbor za predsjednika Republike Turske i Gul je ponovo dobio 358 umjesto potrebnih 367 glasova, pa je odmah obznanio da se pred tim sazivom parlamenta više neće kandidirati. U napetoj atmosferi brojnih političkih mitinga, demonstracija i bučnih prosvjeda, zakazani su prijevremeni parlamentarni izbori. Tijekom predizborne kampanje Gul je uz Erdogana bio glavna atrakcija političkih skupova, a nedemokratsko sprečavanje izbora predsjednika bila je središnja tema kampanje. I Gul i njegova stranka uspješno su nametnuli tezu da se bira za demokraciju, stabilnost i poštivanje procedure, a protiv militarizma, nametanja volje i prošlosti. Parlamentarni izbori 22. lipnja 2007. godine proizveli su rijetku situaciju u turskoj politici: AKP odnosi drugu uzastopnu parlamentarnu pobjedu s povećanim brojem glasova (sa 34.3 na 46.5 posto), te novi saziv turskog parlamenta 28. kolovoza u trećem krugu glasanja izabire Abdullaha Gula za jedanaestog predsjednika Republike, s 339 glasova od ukupno 448 prisutnih zastupnika. Dio oporbe odlučio je prisustvovati kako bi osigurao kvorum, uvidjevši da su na izborima loše prošli oni koji su opstruirali demokratsku proceduru. Republikanska stranka (CHP) bojkotirala je glasanje i kasniju prisegu novog predsjednika.

Reformski i umjereno islamistički dvojac na čelu države odnio je vrlo značajnu političku pobjedu, te i simbolično promijenio Tursku. Kasnije curenje dokumenata u aferi WikiLeaks pokazat će da su američki diplomati u Ankari doslovce trljali oči u nevjerici što se ovakva promjena dogodila i što je vojska mirno gledala predaju vlasti posljednjeg bastiona sekularizma. U istim tim tajnim bilješkama, koje su postale dostupne javnosti, opisivali su predsjednika Gula kao čovjeka mirnog i odlučnog karaktera, vrlo čvrstih i dubokih vjerskih uvjerenja, sličnog pokojnom predsjedniku Ozalu, ali za razliku od Ozala, bez korupcijskih opterećenja. Načelnik Glavnog stožera nije bio nazočan prisezi novog predsjednika.

Nastavljen je kurs demokratskih promjena, gospodarskog rasta i intenzivnih pregovora sa EU, te smanjivanja utjecaja vojske u društvu. Novi udar na stranku na vlasti uslijedio je u ožujku 2008. kad je Ustavnom sudu podnesena prijava protiv AKP-a kao centra protusekularnih aktivnosti u suprotnosti s ustavnim poretkom Republike Turske. Odluka Ustavnog suda se očekivala s velikim zanimanjem. Četiri mjeseca nakon pokretanja postupka, Ustavni sud je donio presudu kojom se stranka novčano kažnjava, ali se ne zabranjuje, što je za mnoge bilo veliko iznenađenje, a za predsjednika i premijera veliko olakšanje. Isto tako, to je bio i znak da su ipak nastupile velike demokratske promjene u turskom društvu i da više ništa nije kako je bilo. No da se hodalo rubom ponora govori podatak kako je Ustavni sud glasao. Od 11 članova suda, u prvom krugu šest sudaca glasalo je za zabranu rada AKP-u i sedamdesetorici vodećih ljudi stranke na čelu s premijerom. Samo je jedan glas nedostajao da se takva odluka i donese. Ostali suci su bili protiv, te je konsenzusom donesena odluka o novčanoj kazni i nastavku rada stranke.

Kada je u AKP-u procijenjeno da nemaju kapaciteta za završno slamanje otpora unutar starog sustava, odlučili su se za referendum o ustavnim promjenama u jesen 2010. godine. Čak 58 posto građana glasalo je za ustavne promjene (odziv je bio 77 posto birača), unatoč praktično cjelokupnoj opoziciji koja je snažno lobirala za neuspjeh referenduma kako bi pod svaku cijenu nanijela poraz AKP-u.

Kao kruna desetljeća na vlasti AKP-a, dolaze parlamentarni izbori u lipnju 2011. godine na kojima AKP osvaja treću uzastopnu pobjedu s gotovo 50 posto glasova. Time je postao prva stranka u turskoj povijesti kojoj je uspjelo osvojiti tri uzastopne pobjede i da joj istovremeno raste broj glasova. Erdogan je u ovoj kampanji nastupao sa silovitom patriotskom (gotovo nacionalističkom) retorikom i sa željom da se oduzmu glasovi MHP-u, i to s dvostrukim ciljem. Ako bi MHP ostao ispod izbornog praga od 10 posto, velika većina njegovih glasova prelila bi se AKP-u, a istovremeno to bi bio odgovor na nagli gubitak popularnosti stranke tijekom kratkog izleta u pokušaj rješavanja kurdskog pitanja u jesen 2009. godine, kada je AKP za mjesec dana izgubio gotovo 10 posto potpore. Isto tako, tijekom kampanje se računalo sa sljedećim: u slučaju da se ponovi situacija iz 2002, kada su samo dvije stranke ušle u parlament, AKP bi s podrškom od 50 posto ostvario dvotrećinsku većinu i bio u poziciji da samostalno mijenja Ustav čime bi se otvorio put u uspostavljanje predsjedničkog sustava. Slučajno ili ne, tijekom kampanje pojavile su se tajno snimljene (ilegalne) videosnimke visokih MHP-ovih dužnosnika s ljubavnicama, što je paraliziralo stranku koja je, ipak, prešla izborni prag (13 posto).

Ovaj izborni rezultat AKP-a dobiva pravo značenje ako se zna da je od 1987. do 2002. održano pet općih parlamentarnih izbora i da je svaki put druga stranka imala najveći broj glasova, odnosno bila relativni pobjednik. AKP je uspio donijeti istovremeno promjene i stabilnost. Gospodarski napredak koji je Turska ostvarila pod AKP-om je impresivan. Po glavi stanovnika, Turska proizvodi tri puta više nego u trenutku kada je AKP došao na vlast, ušla je u G-20 kao šesnaesto gospodarstvo svijeta s izvozom od gotovo 160 milijardi dolara, a da je pritom inflacija, ta kronična boljka rurskog gospodarstva, bila na povijesno najnižim razinama. Duge 34 godine inflacija je u Turskoj bila dvocifrena, da bi se tijekom mandata AKP-a spustila ispod 10 posto s tendencijom pada, i bila je pod strogim nadzorom središnje banke. Od 2008. nema više potreba za aranžmanima sa MMF-om, a dug koji je nekada prema MMF-u iznosio 30 milijardi dolara, sada iznosi tri i pol milijarde dolara.

U vanjskoj politici uveden je do tada neviđeni dinamizam i aktivno participiranje u svjetskim pitanjima, a prije svega u regionalnim temama. U nekim odlukama Ankara se našla usamljena i počela su se javljati pitanja ostaje li ona i dalje na Zapadu, no Erdogan je serijom odluka otklonio sve dileme. Tijekom pobune u Libiji, nakon početnog nećkanja, Turska se vrlo aktivno uključila. Donesena je odluka o razmještanju raketnog štita protiv Irana na teritoriju Turske u okviru NATO-a i time je jasno odgovoreno gdje Turska stoji. Nakon pokušaja da se utječe na predsjednika Assada da liberalizira i demokratizira Siriju, Turska se priključila, te preuzela vodeću ulogu u organiziranju proturežimske oporbe. Isto tako, turska uporna i dosljedna politika teritorijalnog integriteta Iraka od velike je važnosti za zapadne saveznike u očuvanju stabilnosti cijele regije. Ovi i drugi razlozi čine Tursku na kraju 2011. godine značajnim vanjskopolitičkim čimbenikom u regiji i šire.

Na unutarnjopolitičkom planu može se reći da je u Turskoj danas puno manje vojnika, a puno više civila i unatoč problemima i nesavršenostima danas je razina slobode viša nego u trenutku dolaska AKP-a na vlast krajem 2002. godine. Nakon što je AKP gotovo u potpunosti zavladao svim polugama vlasti i upravljanja društvom, pred njim je završni ispit, a to je izrada novog, demokratskog Ustava koji će donijeti novi iskorak Turske u budućnost. Ako stranka u tome ne uspije, iz bilo kojeg razloga, nitko joj neće biti kriv niti će se moći i na koga pozivati, jer su sve karte u njezinim rukama, a vojska je u vojarnama.

Odlomak iz djela: Amir Muharemi, Turska – Uvod u povijest, unutarnju i vanjsku politiku, str. 200-208.

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Close