fbpx

Greta Thunberg siromašnim zemljama: Crknite

U ponedjeljak, slavna klimatska aktivistica Greta Thunberg održala je govor na samitu UN-a o klimatskim promjena u Nju Jorku. Thunberg je zahtijevala drastično smanjenje emisije ugljika veće od 50% u narednih deset godina.

Nije jasno kome je tačno uputila komentare, mada je u ponedeljak podnijela i pravnu žalbu UN-u, zahtijevajući od pet zemalja (naime, Argentine, Brazila, Francuske, Njemačke i Turske) da brže usvoje veće smanjenje emisija ugljenika. Žalba je zakonski zasnovana na sporazumu iz 1989. godine, Konvenciji o pravima deteta, prema kojoj Thunberg tvrdi da se previsoke emisije ugljenika u imenovanim zemljama krše ljudska prava dece.

Thunberg, međutim, nije svjesna da u siromašnim zemljama i zemljama u razvoju emisija ugljika za djecu više znači život nego prijetnju.

Bogate i siromašne zemlje

Jedna je stvar kritikovati Francusku i Njemačku zbog njihovih emisija ugljika. To su relativno bogate zemlje u kojima je malo porodica svedeno na siromaštvo poput onog u Trećem svijetu i načina na koji njihove vlade proizvode energiju – a time i većinu proizvoda i usluga široke potrošnje – preko veoma skupih mandata i propisa o smanjenju ugljika. Ali čak i u bogatom svijetu, drastičan presjek poput onoga koji traži Thunberg, gurnuo bi mnoga domaćinstva koja sada žive na marginama u život uveliko povećanih teškoća.

To je cijena koju je Thunberg želi da siromašni iz zemalja Prvog svijeta plate.

Ali njeno uključivanje zemalja poput Brazila i Turske na ovu listu je bizarno i graniči sa sadizmom – pod pretpostavkom da ona zaista zna za situaciju u tim mjestima. Dok neke oblasti Brazila i Turske sadrže četvrti koja se približavaju uslovima iz Prvog svijeta, obje zemlje još uvijek karakteriše velika populacija koja živi u vrstama siromaštva koje evropska djeca jedva mogu da pojme.

Pobjeda u ratu protiv siromaštva fosilnim gorivima

Ali zahvaljujući industrijalizaciji i ekonomskoj globalizaciji – zemlje mogu, i zaista, izlaze iz siromaštva. Posljednjih decenija zemlje poput Turske, Malezije, Brazila, Tajlanda i Meksika – nekada pogođene siromaštvom zemalja Trećeg svijeta – sada su zemlje sa srednjim prihodima. Štaviše, u ovim zemljama će većina stanovništva u narednim decenijama vjerovatno postići ono što smo u dvadesetom stoljeću smatrali životnim standardom Prvog svijeta.

Barem bi se to trebalo dogoditi, osim, ako ljudi Thunberginih pogleda ne stanu na put.

Izazov koji se javlja proizlazi iz činjenice da je za zemlju sa srednjim prihodima ili siromašnu zemlju jeftina potrošnja energije – koja je pretežno moguća pomoću fosilnih goriva – često prečica za ekonomski rast.

Uostalom, ako država želi da se obogati, mora da stvori vrijednosne stvari. Na nivou nižih i srednjih prihoda to obično znači izradu stvari kao što su vozila, kompjuteri ili druge vrste mašina. To je bez sumnje bio slučaj s Meksikom, Malezijom i Turskom.

Ali za zemlje poput ovih, jedini ekonomičan način za proizvodnju ovih stvari je korištenje fosilnih goriva. Stoga nije slučajnost da rast emisija ugljika i ekonomski rast idu zajedno. Tu vezu vidimo na primjeru Malezije:

malaysia.PNG

I Turske:

turkey.PNG

I Brazila:

brazil.PNG

Izvor grafikona: (1)

Više ne vidimo tako blisku vezu ta dva faktora u bogatim zemljama. To je zbog činjenice da mnoge zemlje iz Prvog svijeta (i postsovjetske) šire koriste nuklearnu energiju i zato što su zemlje sa visokim dohotkom uveliko odustale od uglja u korist goriva sa manje ugljika poput prirodnog gasa. (2)

Zahvaljujući ovoj industrijalizaciji fosilnim gorivom u posljednjih trideset godina, ekstremno siromaštvo i drugi simptomi ekonomske nerazvijenosti uveliko su smanjeni.

Na primjer, prema Svetskoj banci, ekstremno siromaštvo u svijetu smanjeno je s 35 na 11 procenata, u periodu od 1990. do 2013. Također, nalazimo da je povećan pristup čistoj vodi, povećana pismenost i da se produžio životni vijek – naročito u područjima nižih prihoda koja su se naglo industrijalizirala posljednjih decenija. Uprkos stalnim tvrdnjama o predstojećoj propasti, globalno zdravlje i dalje se poboljšava.

Kao što emisija ugljika prati ekonomski rast u zemljama sa srednjim dohotkom, smrtnost djece opada usljed povećavanja emisije ugljika. To vidimo širom zemalja u razvoju, uključujući Indiju:

ndia_mortality.PNG

I Kinu:

emissions_mortality_china.PNG

Izvor grafikona: (3)

Naravno, industrijalizacija nije jedini faktor koji stoji iza smanjenja smrtnosti djece. Ali zasigurno glavni faktor. Industrijalizacija održava moderne zdravstvene usluge kao što su klimatizirane bolnice i povećanje pristupa čistoj vodi i zdravstvenim sistemima.

Thunberg, nažalost, sve ovo ignoriše, ismijavajući ideju o ekonomskom rastu kao „bajku“. Ali za ljude u zemljama u razvoju novac i ekonomski rast – dvije stvari koje Thunberg očigledno smatra prezirnim – znače duži i bolji život. Drugim riječima, ekonomski razvoj znači sreću za obične ljude, jer, kao što je naglasio Ludwig von Mises, “većina majki se osjeća sretnije ako njihova djeca prežive, i većina ljudi se osjeća sretnije bez tuberkuloze nego s njom.”

Thunbergino nepoštivanje koristi ekonomskog rasta nije neuobičajeno za ljude iz bogatih zemalja koji već žive u industrijalizovanom svijetu izgrađenom na fosilnim gorivima u prošlosti. Za njih, dodatni ekonomski rast predstavlja pristup visokoj modi i luksuznim automobilima. Ali za milijarde ljudskih bića koja žive izvan ovih mjesta, industrijalizacija fosilnim gorivima može biti razlika između života i smrti.

Pa ipak, Greta Thunberg je smatrala prikladnim da napadne zemlje poput Brazila i Turske, jer se energičnije ne bore protiv svojih osnovnih sredstva za brže pružanje zdravijeg, sitijeg i manje smrtonosnog načina života za obične ljude.

Kinezi naročito dobro znaju koristi ekonomskog rasta. Zemlja koja je bukvalno gladovala do smrti tokom 1970-ih, Kina se naglo industrijalizovala nakon što je odustala od Maovog komunizma u korist sistema ograničenog i regulisanog tržišnog kapitalizma. Ali čak je i ta mala tržišna slamka spasa – podržana fosilnim gorivima – brzo i značajno izvukla milijardu ljudi iz nesigurne egzistencije koja je prethodno stalno bivala ugrožena glađu i ekonomskom oskudicom.

Danas je Kina najveći svjetski emiter ugljika, prednjačeći u ukupnim emisijama ugljika dvostruko ispred Sjedinjenih Država. I dok SAD i EU smanjuju emisiju, Kina se čak ne želi obavezati da će smanjiti svoje emisije prije 2030. (A obećanje ne znači da će se to zaista i dogoditi.) U međuvremenu, Indija je više nego udvostručila svoje emisije ugljika između 2000. i 2014., a njen premijer odbija da se obaveže da će smanjiti proizvodnju električne energije na ugalj.

totalemissions.PNG

Izvor grafikona: (4)

I ko može kriviti ove zemlje? Djeca iz Prvog svijeta možda misle da je u redu pametovati kineskim tvorničkim radnicima o potrebi da im se smanji životni standard, ali takvi komentari vjerovatno će na jedno uho ući, na drugo izaći, ukoliko klimatska politika znači uništenje takozvane „bajke“ ekonomskog rasta. (5)

Kao što je jedan kineski stanovnik rekao u odgovoru Thunbergovoj na kineskoj društvenoj platformi Weibo: „Ako ekonomija ne raste, šta ćemo jesti mi koji živimo u zemljama u razvoju?“

Mjerenje neto troškova globalnog zagrijavanja

Zagovornici drastičnih smanjenja emisija mogu se usprotiviti: „čak i ako naša politika osiromaši ljude, bilo bi im mnogo gore s globalnim zagrijavanjem!“

Da li baš?

U UN-u je Thunbergova grmila: „Ljudi pate. Ljudi umiru [zbog klimatskih promjena.]“ Ali ta izolirana tvrdnja ne govori nam ono što trebamo znati kada je u pitanju politika klimatskih promjena.

Najvažnije pitanje je: ako svijet provede drastičnu Thunbergijansku politiku o klimatskim promjenama, hoće li sama politika učiniti više štete nego koristi?

Odgovor možda nije u korist klimatskih aktivista. Na kraju krajeva, troškovi klimatskih promjena moraju se mjeriti u odnosu na troškove politike klimatskih promjena. Ako je ekonomski rast ugušen klimatskom politikom – a sto miliona ljudi izgubi pristup čistoj vodi i sigurnom stanovanju – to je prilično veliki trošak.

Naposlijetku, prednosti jeftine energije – koju većina obezbjeđuje fosilnim gorivima – su odveć očigledne. Očekuje se da će životni vijek i dalje rasti – i očekuje se da će nastaviti da donosi velike dobrobiti zemljama u razvoju. Smrtnost djece i dalje opada. Prvi put u historiji, prosječan kineski seljak nije primoran da preživljava na pirinču. Zahvaljujući jeftinoj struji, žene u zemljama sa srednjim prihodima ne moraju da provode dane ručno perući odjeću bez veš mašine. Djeca ne moraju da piju vodu zaraženu kolerom.

Lahko je sjediti pred grupom bogatih političara i reći „kako se usuđujete“ za neprovođenje nečije željene klimatske politike. Možda je malo teže reći radnici fabrike majica iz Bangladeša da joj je super i da moramo stopirati ekonomski rast. Za njeno dobro, naravno.

I to je suština problema s klimatskim promjenama. Iako je na njima teret dokaza jer žele uložiti milijarde u svoj globalni sistem upravljanja ekonomijom, aktivisti za klimatske promjene nikada nisu ubjedljivo iznijeli tvrdnju da je negativni utjecaj klimatskih promjena gori od negativnog utjecaja sakaćenja industrijalizujućih ekonomija.

Zbog toga se aktivisti tako često oslanjaju na pretjerane tvrdnje o totalnom uništenju svijeta. Ne treba gubiti vrijeme na vaganje opcija ako su jedini predstavljeni izbori „radite ono što želimo“ ili „suočite se s totalnim globalnim izumiranjem“.

Ali čak se ni aktivisti za klimatske promjene ne mogu složiti da je dolazak Armagedona tačan. Prošle godine je, na primjer, Scientific American objavio članak: „Treba li ohladiti s globalnim zagrijavanjem?“ – Johna Horgana, koji istražuje ideju „da će nam stalni napredak u nauci i drugim oblastima pomoći da prevaziđemo ekološke probleme“.

Konkretno, Horgan razmatra dva nedavna pisca na tu temu, Stevena Pinkera i Willa Boisverta. Ni za Pinkera ni za Boisverta ne može se reći da imaju libertarijanske ideje, niti da smatraju da nema klimatskih promjena. Obojica pretpostavljaju da će klimatske promjene dovesti do teškoća.

Obojica, međutim, također zaključuju da izazovi koje predstavljaju klimatske promjene ne zahtijevaju prisustvo globalne klimatske diktature. Štaviše, ljudska su društva već motivisana za vršenje stvari koje će biti od presudne važnosti u prevazilaženju izazova koji se mogu javiti zbog klimatskih promjena.

Odnosno, težnja ka višim životnim standardima putem tehnoloških inovacija ključ je za suočavanje s klimatskim promjenama.

Ali tu inovaciju ne potičete tako što zavrnete prst brazilskim radnicima i kažete im da zaborave na porodični automobil ili kućne uređaje ili putovanja tokom odmora.

To vjerovatno neće biti pobjednička strategija izvan svijeta samomrzećih prvosvjetskih predgrađa. Izgleda da su mnogi Indijci, Brazilci i Kinezi spremni da rizikuju globalno zagrijavanje za šansu da dožive i mali dio onoga što bogati prvosvjetski klimatski aktivisti uživaju čitavog života.

Piše: Ryan McMaken (Mises Institute)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Bilješke:

1) From the World Bank databank: CO2 emissions per capita (right axis) in metric tons; GDP per capita (left axis), constant 2010 US $.

2) See “share of electricity production from fossil fuels.” (https://ourworldindata.org/fossil-fuels) Middle-income and lower-middle-income countries are still far more heavily reliant on coal which releases nearly twice the amount of carbon as natural gas, when burned. (https://www.eia.gov/tools/faqs/faq.php?id=73&t=11

3) From the World Bank databank: CO2 per capita (left axis), in metric tons. From UNESCO: under-five morality rate, per 1000 live births, (https://data.unicef.org/wp-content/uploads/2018/09/U5MR_mortality_rate_2019.xlsx

4) From the World Bank databank: Calculated using population totals and CO2 emissions per capita in metric tons.

5) Not surprisingly, Foreign Policy magazine reports: “There is almost no daily public concern about climate change in China. The issue is fairly muted in Chinese-language media beyond coverage of Beijing’s own programs, and there is little individual concern about electricity usage or air travel.” (https://foreignpolicy.com/2019/09/25/why-doesnt-china-have-its-own-greta-thunberg-un-climate-change-action-summit-hong-kong-police-beijing-hiv-whistleblower/)

Related Articles

 

Close