fbpx

Ne, Zapad nije pred propašću

Knjige o propasti Zapada i krahu kapitalizma bile su popularne još prije stotinu godina. Eugen Varga je 1928. knjigom „Propast kapitalizma“ (The Decline of Capitalism), senzacionalno najavio potpuni krah kapitalizma, a samim time i Zapada. Skoro stotinu godina je prošlo, a Vargina knjiga ne samo da se pokazala kao potpuni promašaj, već je i komunistička Kina prigrlila kapitalizam. Ne baš u istoj mjeri kao Amerikanci, ali, vidjeli su da se od socijalizma više umire, negoli živi.

Demografski, populacija u Zapadnoj Evropi je u padu, ali isto je i sa Rusijom, Indijom i Kinom, koja će narednih decenija imati deficit od 100 miliona radnika. Sve viši stepen obrazovnja i rad žena tokom proteklog stoljeća, rezultirali su demografskim padom. Na drugoj strani, demografski bum dešava se u Africi, ali Afrika nije ni ekonomski ni vojni ni kulturološki rival Zapadu, tako da, evropski demografski pad ne predstavlja nikakvu „propast Zapada“.

U ekonomskom smislu, situacija je otprilike ista kao i s demografijom. Nakon minule zabrinutosti krajem prošlog stoljeća usponom Japana i ostalih azijskih tigrova, sadašnja najveća briga Zapada je kineske ekspanzija. Ipak, Kina samo sustiže Zapad, dok će neki naredni iskorak biti spor i težak. Njen autoritarni režim neizbježno će ograničiti inovacije u korist insajderskih interesa i samim time usporiti ekonomski rast. S 22% svjetske populacije, prirodno je da Kina zauzima važnije mjesto u globalnoj ekonomiji. Međutim, to ne znači niti postaje uzrokom ekonomske „propasti Zapada“.

Zapad je, u odnosu na konkurente, veoma kreativan i ekonomski atraktivan za investitore i preduzetnike širom svijeta. Njegov životni standard je i dalje najviši na svijetu. Vojni budžet Sjedinjenih Država četiri je puta veći od kineskog i 10 puta veći od ruskog.

Ne zaboravimo da sve zemlje u razvoju sistematski kopiraju Zapad. Kopiraju, a ponekad i „kradu“ ekonomske, industrijske, tehnološke, pravne, upravljačke, društvene i obrazovne sisteme. Ovo je sve, samo ne znak društvene dekadence i „propasti Zapada“.

Zapadna kultura ljudima pruža odlučujuću prednost – slobodu – na ekonomskom, individualnom, političkom i vjerskom nivou. Faktor slobode najviše i doprinosi prosperitetu Zapada. Postojeća intelektualna energija stvorena je i podstaknuta stalnim promišljanjem i samokritikom. To je neporeciva snaga Zapada koja nedostaje ostalim društvima.

U migracijama, svijetu hrli Zapadu, u poslovnom modelu, većina se odlučuje ili kopira zapadnjački, kada je riječ o ljudskim pravima i slobodama, oči svijeta uprte su u Zapad, kulturni i finansijski centri su London, Pariz i Nju Jork. Dakle, riječ je o čitavom jednom društvenom mindsetu koji Zapad čini drugačijim od ostatka svijeta. Upravo takav društveni mindset učinio je da danas, Japan, spada u zemlje Zapada, iako se geografski nalazi na krajnjem istoku. Kina, koja je trenutno najveći ekonomski konkurent Zapadu, svim silama se trudi da narodu zabrani pristup vanjskom svijetu, od društvenih mreža, Googla, Youtuba, pa do stranih filmova od kojih, kineski zakon dopušta da se u kinima godišnje prikaže svega 34 strana filma. Vjerske slobode uopće ne postoje. Unatoč enormnom ekonomskom i političkom rastu na globalnom planu, teško je da će se i jedno društvo odlučiti da ugleda na kinesko i slijedi kineski model. Osim u strahovladi i teroru.

DA LI ZAPAD, DOISTA, PROPADA?

Američki ekonomista Deirdre McCloskey o fenomenu knjiga i evanđelja koja navještaju „propast Zapada“, navodi situaciju u birtanskom javnom mnenju 1890-ih i 1900-ih, kad su se mogli čitati knjige s naslovima poput Made in Germany (1896) ili The American Invasion (1902 ), s namjerom zastrašivanja i navještanja skore propasti Velike Britanije. Isto se 1980-ih mogo vidjeti u američkim knjižarama na aerodromima od Kennedija do Honolulua, samo što je u ovom slučaju, Amerika je pred propašću.

(…) Knjiga iz 1896. godine mogla je ponovo da bude štampana 1989. s „Japanom“ ili 2019., s „Kinom“ umjesto „Njemačkom“. Dobro „pazite, gospodo čitaoci, u sopstvenom okruženju“, napisao je Britanac prestravljen njemačkim uvozom. „Otkrit ćete da je materijal neke vaše odjeće vjerovatno bio tkan u Njemačkoj. . . Igračke, lutke i knjige bajki kojim se vaša djeca igraju u vrtiću napravljene su u Njemačkoj. . . Zavirite u kuću i zlokobna marka će vas pozdraviti na svakom koraku.“ Promatrajte danas u svojoj garaži, svojoj dnevnoj sobi, svojoj jazbini. Vidjet ćete Toyota, Sony i Yamahu, a do 2019. čekiće i računare iz Kine, svuda okolo.

Svakako, upozorenje da je „Kraj blizu“ daje reputaciju velike mudrosti i prodaje naslove. (…) Britanska analogija proganja američke intelektualce. (…) Onoliko koliko američki intelektualci uživaju u mlaćenju prazne slame, pozivajući nas da o klin okačimo kopačke zbog The Zero-Sum Solution: Building a World-Class American Economy (Lester Thurov 1985) ili da konačno krenemo putem The Work of Nations: Preparing Ourselves for 21st-Century Capitalism (Robert Reich 1991) – i na kraju manje pismenog ludila Donalda Trumpa i Petera Navarra, Grocery Store Nightmare – priča o propasti potpuni je promašaj je kad je riječ o Americi. To je podjednako pogrešno bilo i o Britaniji prije jednog stoljeća.

Tačno je da su obje zemlje bile i imaju nevjerovatne ekonomske uspjehe. Angus Maddison (1926–2010) bio je Škot, živio je u Francuskoj, a radio u Holandiji. Bio je gorostas koji je tečno govorio sedam jezika i u statističkim razmišljanjima, vodeći je autoritet u historiji svjetske trgovine i prihoda. (…) Koristeći tada najbolje raspoložive statistike o prihodima, Maddison je zaključio da su Amerikanci još uvijek bogatiji od bilo koga drugog, poslije decenije „neuspjeha“. 1987. Amerikanci su zarađivali 13.550 dolara po glavi (plate iz 1990), otprilike 40% viši od prihoda, recimo, Japanaca ili (Zapadnih) Nijemaca. Današnje plate su preko 45.000 dolara i ostaju veće od prihoda Japanaca ili ujedinjenih Nijemaca, kao i ranije.

I Britanija je 1987. godine bila – i još uvijek je – bogata po međunarodnim standardima. Poslije stoljeća „neuspjeha“ prosječni Britanac zaradio je sitnicu manje od prosječnog Šveđanina i sitnicu više od prosječnog Belgijanca. Britanski prosjek bio je preko tri puta veći od Meksika i četrnaest puta veći od Indije. Ako ne vjerujete, izađite iz hotela u Mumbaiju – iako će ga za nekoliko generacija Indijci nadoknaditi.

Amerika, prema tome, nije „propala“. A ni Britanija. Američka priča, kako samo sjetno zvuči, jezivo ponavlja britansku priču. Ali to je stvar lažne retorike od samog početka. Britanski posmatrači u ranom 19. stoljeću, poput Amerikanaca u doba džeza, bili su iznenađeni lahkoćom kojom je zemlja preuzela industrijsko liderstvo. Britanija je bila prva, ali već od samog početka njene „dominacije“, nekolicina njenih intelektualaca nervozno se obazirala na neobičnosti malog ostrva koje je upravljalo svijetom. 1839. godine, početkom britanskog uspjeha, neki James Deacon Hume upozorio je parlamentarne zastupnike da će postojeće protekcionističke tarife na uvoz pšenice podstaći druge zemlje da se odmaknu od poljoprivrede i okrenu ka samoj industriji, ugrožavajući britansku „dominaciju“ u svjetskoj proizvodnji: „Izlažemo se riziku da će nas nadmašiti proizvođači u drugim zemljama. . . Bez sumnje (kada taj dan dođe), prosperitet ove zemlje će se smanjiti mnogo brže nego što je bio njen uspon.“

Gluposti. To je retorika „konkurentnosti“ i oduvijek je bila glupost. U 1840-im ili 1990-im ili danas Britaniji je bolje, a ne gore, jer industrijalizacija ostatka svijeta ima isti efekat, kao vaš osjećaj kad se preselite u kvart vještijih i zdravijih ljudi . Britanski rast nastavio se od 1840. godine do danas, čineći Britance sve bogatijim i bogatijim.

Isto tako, Amerikancima je bolje kad nas Japan ili Kina „pobijede“ u pravljenju automobila ili montaži televizora, jer „mi“ tada idemo da radimo nešto u čemu smo relativno dobri – bankarstvo, recimo, ili uzgoj soje – i prepustimo Japancima, zatim Korejcima, a zatim Kinezima, potrošačku elektroniku.

Sve bogatiji i bogatiji. Nema pada. Nema tragedije. Prema Maddisonu, Britanija je 1989. bila oko tri i po puta bogatija po osobi nego što je bila prije jednog stoljeća, a Amerika oko pet puta bogatija. Sad i više. Tačno je da su Britanija i Amerika tokom perioda rasle sporije od nekih drugih zemalja, poput Švedske i Japana, jer su Britanija i Amerika počele bogatije, iako tada još uvijek siromašne u poređenju s današnjim standardom. Priča o rastu tokom proteklog stoljeća bila je priča o približavanju britanskim i američkim standardima izvrsnosti. Nijemci su 1900. godine zarađivali oko polovine onoga što su Britanci zarađivali; sada zarađuju otprilike isto.

To nije „utrka“ koju je Velika Britanija „izgubila“. Pad britanskog udjela na svjetskim tržištima nije bio indeks „neuspjeha“, ništa više nego kao kad otac gleda pad vrijednosti funte tokom perioda odrastanja djece. Bio je to indeks zrelosti. To se odnosilo i na Ameriku. Dobro je, a ne loše, da i druge nacije postižu američke standarde kompetencije, piše Deirdre McCloskey u svojoj najnovijoj knjizi Why Liberalism Works: How True Liberal Values Produce a Freer, More Equal, Prosperous World for All.

Dakle, nije riječ o „propasti Zapada“, već o sustizanju standarda koje je postavio Zapad, u ovom slučaju Amerike i Velike Britanije. Erozija sloboda i državni intervencionizam, dakako da su prisuni i uzimaju maha, ali to ni u političkom ni u ekonomskom smislu ne znači dekadencu, a još manje „propast Zapada“.

Piše: Resul Mehmedović

Related Articles

 

Close