fbpx

Loša politika ubija kapital

KRHKOST STRUKTURE KAPITALA

Ključnu važnost ove strukture kapitala često zanemaruju politički vizionari ili ekonomski planeri koji misle da se kapital može uzeti od njegovih vlasnika, preraspodijeliti drugima ili „racionalnije“ upotrijebiti, bez gubitka vrijednosti onoga što proizvodi-i zaista, često se očekuje da će u ovim novim rukama kapital postati produktivniji i proizvoditi stvari veće vrijednosti nego što to sad čini. Ali, jednostavna istina je da će u najmanju ruku doći do masovnog poremećaja u proizvodnji.

Ekonomski planeri treba da zapamte da je ova razrađena struktura kapitalnih dobara, koja obuhvata mnoge zemlje, mnoge proizvodne sektore i mnoge procese, rezultat evolutivnog procesa kojim se svaki dio mreže stalno prilagođava i preoblikuje od strane vlasnika kapitala kako bi zadovoljio promjene zahtjeva klijenata i proizvodio stvari koje ljudi najviše cijene. Na primjer, ako vrijeme postane toplije i kupci počnu da traže pamučnu odjeću umjesto vunenih, prodavci i veletrgovci počinju da naručuju više pamučnih proizvoda, proizvođači vrše zamjenu opreme kako bi ih proizveli, dobavljači počinju da kupuju više pamuka, a distributeri mijenjaju rute kako bi dobavili više sirovog pamuka s plantaža, na kojima će farmeri proizvoditi više pamuka kako bi ispunili nove zahtjeve. Poput talasa koji se šire kad se kamen baca u jezero, čitav proces se prilagođava novoj stvarnosti, premještajući ili zamjenjujući pojedinačne dijelove strukture kapitala shodno potrebama.

Planeri također treba da zapamte da kapital nije homogen i da se sva kapitalna dobra ne mogu preraspodijeliti u druge svrhe kad se okolnosti promijene. Neke, kao što su makaze, šivaća mašina ili kamion, mogu se koristiti u različite svrhe: oni će sjeći, šivati ili transportovati pamučnu tkaninu baš kao i vunenu tkaninu. Ali industrijski razboji koji tkaju tkaninu mogu zahtijevati opsežnu adaptaciju za obradu nove, finije pamučne niti. U najgorem slučaju, oni i druge mašine koje se koriste u proizvodnji možda će morati da budu potpuno otpisane, kako bi bile uvedene nove namjenske mašine.

Činjenica da se neka kapitalna dobra ne mogu prilagoditi drugoj svrsi još jedan je razlog zašto vlasništvo kapitala ne garantuje vlasnicima siguran i ležeran povrat. Kad se okolnosti promijene, neka kapitalna dobra će možda morati biti otpisana-vlasnici će osjetiti pravi gubitak. Na primjer, domaći kolovrat i peškiri škotskih tkalaca vune postali su oskudni kada su izumljeni rotirajući okviri i razboji na vodeni pogon. I mnoge od tih mašina same su morale biti prilagođene procesuiranju novog pamučnog vlakna koje dolazi iz Novog Svijeta. Danas su te mašine i mlinovi u kojima su skladišteni uglavnom demontirani i uništeni-ili pretvoreni u kancelarije, izložbene prostore ili muzeje-jer Velika Britanija sad uvozi većinu svoje odjeće iz Indije, Kine, Nepala i drugih tržišta u razvoju.

Čak ni državne industrije nisu imune na kapitalne gubitke. Fabrika Zwickau u Istočnoj Njemačkoj, koja je od 1957. proizvodila automobile Trabant, izgubila je svoju cjelokupnu namjenu kad je Njemačka ponovo ujedinjena, jer su ljudi mogli kupiti brže, tiše, čišće i udobnije alternative, uslijed čega je postala prazna, propali div. Što se, u stvari, dogodilo s velikim dijelom zastarjelog i beskorisnog kapitala bivšeg Sovjetskog Saveza.

LOŠA POLITIKA UBIJA KAPITAL

Kapital može biti izgubljen iz razloga što više nije prava stvar na pravom mjestu u pravo vrijeme. Kako se tehnologija razvija, i kako se potrebe, želje i ukusi kupaca mijenjaju, struktura kapitala mora se prilagoditi tim promjenama-a neki kapital jednostavno ne može biti prilagođen i morat će propasti. Ali, kao što smo vidjeli, postoji mnogo drugih načina na koje se kapital može izgubiti, uključujući pogrešne prognoze, loše prosuđivanje ili loše upravljanje njegovih vlasnika.

Javna politika također može poremetiti strukturu kapitala i uništiti kapital – i ne uvijek namjerno. Jedan od primjera su trgovinski ciklusi boom-bust (koji se nazivaju i poslovni ciklusi) koje mnoge zemlje doživljavaju. Boom (nagli rast, op. prev.) može se dogoditi jer nova tehnologija čini mnogo stvari boljim ili jeftinijim-kao što je to slučaj s izumom parne mašine, struje ili interneta. Ali to ne dovodi do propasti, osim ako ljudi grubo precjenjuju potencijalne koristi nove tehnologije i prekomjerno ulažu na toj osnovi.

Šta onda prouzrokuje boom-bust cikluse koji su tako uobičajeni i česti? Austrijski ekonomisti F. A. Hayek (1899-1992) i Ludwig von Mises (1881-1973), koji su proučavali ove cikluse, zaključili su da su oni obično pokrenuti lošom javnom politikom. Počinju od vlada koje pokušavaju da stimulišu privrednu aktivnost i podstaknu zapošljavanje zadržavanjem kamatnih stopa ili povećanjem količine novca u opticaju. S više novca u džepovima, potrošači troše više, i troše proporcionalno više na skupe i sofisticirane proizvode, koje sad mogu priuštiti. Uz jeftino zaduživanje zbog niskih kamatnih stopa, proizvođači nastoje uhvatiti dio te potražnje ulaganjem u nove pogone i opremu za proizvodnju svih tih dobara.

Ali, baš kao što visoki prinos alkohola ili amfetamina prati bol zbog mamurluka, tako je i taj novac i kreditni boom praćen propašću. Ljudi manje štede jer su prinosi na štednju niži. Tako banke nalaze da nemaju dovoljno sredstava za sva nova zaduživanja i počinju da potražuju zajmove. Suočeni s kreditnom krizom, kupci se vraćaju na kupovinu jeftinijih i osnovnih proizvoda. Ali proizvođači su već izgradili fabrike i kupili opremu potrebnu za stvaranje luksuznih stvari koje ljudi više ne kupuju. Te kapitalne robe sad nemaju svrhu: proizvodne linije su zatvorene, mašine su otpisane, a radnici otpušteni-prodavnice koje su ovisile o troškovima tih radnika trpe pad, a neke će morati da se zatvore. Bio je to lažni boom izgrađen na jeftinim kreditima i lakim novcima, koji je u stvari proizveo stvarne gubitke.

Takve katastrofe-kao što su boom i kasniji finansijski krah početkom 2000-ih, nisu uzrokovane bankarima ili pohlepom ili bilo kojim drugim popularnim objašnjenjima. One su uzrokovane time što državni organi pokušavaju da stimulišu ekonomski rast, a u procesu slanja lažnih signala koji remete osjetljivu mrežu strukture kapitala. Šteta prouzrokovana takvom lošom politikom je mnogo veća od bilo kakve prouzrokovane greškama ili nesposobnošću svakog pojedinog vlasnika kapitala ili zamjenom bilo koje tehnologije drugom. Ciklusi boom-bust utječu na svaki dio ekonomskog života: gubici nisu ograničeni na jednu kompaniju ili sektor, već su raspršeni i sistematski. Iluzija prosperiteta stvorena kratkovidnom politikom vlasti kratkotrajna je; ipak, to dovodi do stvarnih gubitaka, otpuštanja i stečajeva-a često i neuspjeha samih banaka-koje se raspadaju kroz strukturu kapitala i ekonomiju u cjelini.

***

Kad sumiramo, dakle, kapital nije neka homogena stvar koja se može mijenjati po volji, i bez ikakvih poremećaja ili troškova; niti je to stalan izvor sigurnog prihoda za navodno sretne vlasnike. Naprotiv, kapital postoji samo u specifičnim kapitalnim dobrima, kao što su specifični alati ili mašine, ili ljudski kapital specifičnih vještina i znanja pojedinaca. Svako od ovih kapitalnih dobara ima različite karakteristike-koje su dugotrajne ili kratkotrajne, i mogu se koristiti u nekoliko svrha ili samo jednu, prilagodljive promjenjivim potrebama ili ne, imajući barem neku otpadnu vrijednost ili ne, i tako dalje.

Štaviše, produktivnost koja je omogućena ovim kapitalnim dobrima, kao i povećanje prihoda koje proizilazi iz te produktivnosti, nije ograničeno na njihove vlasnike, već se dijeli u određenoj mjeri na cijelu populaciju. Svako u zemlji ima koristi od njenih puteva, komunalnih mreža, pismenosti i vještina svojih sugrađana, i uživa u dobrima i uslugama koje su bolje i jeftinije zbog toga što proizvođači ulažu u efikasnije procese i opremu.

Ali ove koristi nisu trajne. Kapital može biti izgubljen ili ukraden; može se raspasti ili konzumirati; može se pogrešno upravljati ili pogrešno primijeniti; može biti suvišan novim tehnologijama ili promjenom ukusa potrošača. Kapital nije čarobno drvo na kojem raste novac za sretnike: mora se stvoriti, njegovati, zaštititi i njime upravljati. Ovo nije lagan zadatak.

Konačno, kapital mora biti umrežen. Danas, mnogi proizvodni procesi su dugi i komplikovani, što zahtijeva unos sirovina i dijelova koji dolaze iz cijelog svijeta, a koji se pak oslanjaju na druge složene međunarodne operacije kako bi ih sakupili, obradili i spojili. Kapitalna dobra koja se koriste kroz takvu proizvodnju moraju biti upravljana na svakom koraku.

Stoga je velika greška pretpostaviti da bismo mogli preuzeti kontrolu nad nacionalnim kapitalom (ili svjetskim) i bez troškova ga preusmjeriti kako bismo proizveli neki vrjedniji ishod. Može se činiti teoretski mogućim, ali je malo vjerovatno, nakon svega, mnoga ili sva ta ista kapitalna dobra stvorena su sa specifičnom svrhom da budu dio ove složene međunarodne proizvodne mreže. Kao da zamišljamo da možemo promijeniti redoslijed dijelova slagalice kako bismo napravili ugodniju sliku: ali komadi se ne mogu lako uklopiti na drugi način; i malo je vjerovatno da će dijelovi dati bolju sliku. Ako želimo da napravimo novu sliku, moramo napraviti i sastaviti nove dijelove; isto tako, da bismo napravili različite proizvode, moramo napraviti različita kapitalna dobra i uskladiti ih zajedno u koherentnoj proizvodnoj strukturi. To je bolje uraditi dugim, kontinuiranim, evolutivnim procesom pokušaja i grešaka na tržištu nego hirovitim i političkim odlukama nekog planera, diktatora ili zakonodavca.

Odlomak iz djela: Eamonn Butler, Uvod u kapitalizam

Related Articles

 

Close