fbpx

Ubistvo Soleimanija – Kako je kasapin postao antiimperijalistički heroj

Živimo u svijetu gdje često zaboravljamo da više istina može istovremeno postojati. U eri medijskih konglomerata koji bljuju iste proratne slogane i naslove, i vrijeme kada su neuspjesi ljevice oštri i obimni, istina se često svodi na pojednostavljenu, manijakalnu dualnost crno-bijelo, ili-ili, perspektiva SAD-Irana. Antiimperijalisti koji su dugo podržavali brutalnost Assadovog režima u ime ljevičarskih ideoloških praksi, bjesno brane još jedan brutalan, nasilni režim – Iran – bez obzira na historijske činjenice i realnosti; bez ikakvog obzira na realnost života miliona Iranaca koji su terorisani, zlostavljani i tlačeni u tišini; bez imalo obzira na dnevnu realnost potlačenih koji žive pod surovom diktaturom koja je nakon Kine druga po smaknuću disidenata, umjetnika, feministkinja i aktivista za ljudska prava. Ipak, antiamerički imperijalisti pretvorili su Soleimanija u herojsku, stoičku figuru, s kiptećom karizmom i snažnim samopouzdanjem – heroja koji se odvažno borio protiv ISIL-a i spasio iranski narod – u direktnoj suprotnosti sa Trumpovom živom neskladnošću i bezobzirnošću. Otkad je antiimperijalizam značio biti gorljivi pristaša zlih diktatora, a ne potlačenih i kolonizovanih?

Evo nekoliko osnovnih činjenica o trenutnoj situaciji između SAD-a i Irana:

1) Soleimani je bio kasapin i sredstvo iranskog proksi nasilja koje teroriše milione u Iranu, Iraku, Siriji, Libanonu, Jemenu, itd. Jedna od njegovih glavnih uloga bila je snabdijevanje Hezbolaha raketama i projektilima, uz istovremeno tiho instaliranje 50.000 iranskih vojnika u Siriju za podršku brutalnom Assadovom režimu. Imao je ključnu ulogu u tragediji u Jemenu koja je u toku jer je Iran direktno podržao Hutije. Njegova uloga u sprečavanju ISIS-a da uđe u Iran može se u velikoj meri pripisati sunitsko-šiitskoj podjeli (ISIL je sunitski, Iran strastveni šiitski režim). Njegova uloga u borbi protiv ISIL-a u Siriji imala je više veze s podrškom Assadovom režimu i uništenju rivalske sunitske grupe koja je direktno ugrožavala njihovu regionalnu hegemoniju; a ne da se Soleimani brine za mir i sigurnost običnih ljudi. Tokom tih stranih operacija, bio je vođa zloglasnih Kudskih snaga koje terorišu, likvidiraju, špijuniraju i kidnapuju pro-demokrate, borce za ženska i ljudska prava u Iranu. Stotine hiljada ljudi izgubilo je život kao posljedica Soleimanijevog sprovođenja iranskih regionalnih ciljeva. Njegovo učešće u ovim zemljama imalo je direktan utjecaj na demokratske težnje Kurda, Sirijaca, Iranca i drugih potlačenih manjina u regionu.

2) Iran je veoma loš režim. Jedina grupa Iranaca koji zaista oplakuje pogubljenje Soleimanija su konzervativni Iranci udruženi s režimom mulla. Da, Soleimani je predstavljao iranski nacionalizam, ali u sasvim specifičnom, uskom kalupu koji je u skladu sa ajtolahovom vizijom “Irana”. Većina Iranaca, Iračana i Sirijaca tiho, ako ne i otvoreno (iako umorno) slavi Soleimanijevu smrt. Oni također znaju da ubijanje simboličke figure – koga je već zamijenio brigadni general Esmail Ghanni, još konzervativnija i zloglasnija figura iranskog režima – ne okončava politiku koju ajatolah sprovodi i temeljno propagira.

3) SAD je veoma loš režim s nažalost kratkim pamćenjem i nesposobnošću da iskoriste lekcije naučene iz prošlih slučajeva započinjući konvencionalnim ratovima, direktnim intervencijama, invazijama ili nesmotrenim politikama, poput ubistva drugog najbrutalnijeg kasapina, unutar zloglasne iranskih bezbednosnih snaga.

Iran je očigledno mnogo odmjereniji i suzdržaniji u svom odgovoru, ne zato što pokazuje borbeno veći nivo poštovanja ratnog terora i poštuje živote svojih građana; već radije koristeći svoja osjetljiva ekonomska, politička ili vojna sredstva, pažljivo sprovodeći svoju politiku. To je mjerljivo. Pažljivo koristiti svoje punomoćnike za tajno, prikriveno sprovođenje svojih ogromnih regionalnih težnji i programa. Njegova jedina odanost je u održavanju svog kontinuiteta, istovremeno ulažući u svoje ciljeve ojačavanje šiitsko-sunitskih podjela. Postoji jedinstvo, koherencija prema iranskoj spoljnoj politici i njenom sprovođenju osjetljive moći – posebno u odnosu na nedavnu neusklađenost u spoljnoj politici SAD-a pod Trumpom. Zato je nedavni izveštaj Međunarodnog instituta za strateške studije pokazao da Iran ima najveći utjecaj u regionu. Zbog toga Iran još uvijek nije reagovao na isti oštri, nesmotreni način na koji je Trump smaknuo Soleimanija.

Najzad, obični građani Bliskog istoka, posebno Irana i Iraka, ne žele rat sa SAD-om. Oni žele uklanjanje ajatolaskog režima koji ih i dalje teroriše i utječe na njihovu svakodnevnu stvarnost svojom bezbjednošću i vlastitim nacionalnim interesima, ali ne na isti način na koji je Sadam uklonjen 2003. To je bila invazija koja je rezultirala neuspjehom Iraka kao države, pojavom ISIL-a i nerazumljivog nivoa nasilja, genocidom na Jezidima, rastom iranskih snaga podržanih Hashed al-Shaabiom i još mnogo toga. Nijedna razumna osoba ne želi rat. Nijedna osoba koja voli demokratiju ne želi rat s Iranom. Slično tome, sankcije će samo nametnuti veći pritisak na već stradali narod Irana koji se bori kroz ekonomske krize. Promjena režima mora se dogoditi interno, organski i kao rezultat glasova i postupaka naroda Irana. Sve drugo bi zaudaralo na intervencionizam i imperijalizam – i nikada se ne bi smatralo legitimnim.

Evo nekoliko osnovnih činjenica: Možete se veseliti Soleimanijevom kraju, ali i dalje biti protiv rata. Možete osuditi način na koji je Soleimani smaknut, ali i dalje odahnuti što više nije tu da teroriše ljude. Možete biti protiv antiameričkog imperijalizma i antiiranske diktatura i brutalnost. To što ste protiv antiameričkog imperijalizma, i Trumpovog nepromišljenog nepoštivanja čovječanstva, ne znači da Soleimanija trebate učiniti simbolom slobode ili ljevičarske ideologije. Soelimani je bio kasapin. Trump je opasan megaloman. Ajatolah je jednako kriv, što prolijeva krv miliona širom regiona finansirajući terorističke grupe i proksi ratove. Pustimo Soleimanija koji je skončao kao kasapin kakav je i bio, protuzakonito – baš onako kako je i sam činio hiljadama drugih, bez pretvaranja u antiimperijalističkog narodnog heroja – i bez opravdavanja iranskog režima. Jedino je lojalnost ono što bi obični ljude Irana, Iraka i regije trebali da imaju. Godina je 2020.  i vrijeme je da počnemo sagledavati takva pitanja u svim njihovim složenostima, shvatajući da više istina može koegzistirati i da pojednostavljena analiza ne služi nikome osim onima koji žele rat.

Piše: Hawzhin Azeez (Hawzhin Press / Dialogos.ba)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Related Articles

 

Close