fbpx

Alija Izetbegović: Kako čitati Kur’an

U toku svoga života više puta sam čitao Kur’an, ali nikada ranije nisam se posebno upitao: kako stvarno treba čitati Kur’an? Vaše pitanje ponukalo me da o tome razmislim, i evo, iznijet ću ovdje neka svoja razmišljanja onim redom kako mi se javljaju.

Prije svega, treba imati u vidu da je Kur’an cjelina. Nijedan kur’anski ajet, uzet pojedinačno i izdvojen iz teksta, nije čitava istina, nego samo dio istine. Samo Kur’an je cijela i neokrnjena istina. Citiranje pojedinačnih ajeta je neizbježno, ali uvijek treba voditi računa o ovoj ograničenosti domašaja. To je kao kod mozaika. Crni ili crveni kamičak u mozaiku dobiva svoje puno značenje samo u cjelini kompozicije. Izdvojeni iz svoje cjeline, oni malo ili nimalo ne doprinose da se dočara slika čiji su dio. Radi objašnjenja, navest ću nekoliko primjera.

Jedan kur’anski ajet propisuje odmazdu, zlo za zlo (al-Bagara, 179), a drugi poziva na praštanje. Ili: Jedan ajet glasi: “Ne zabranjujte sebi lijepe i čiste stvari koje vam je Bog dozvolio” (al-Ma’ida, 87), a drugi ajet savjetuje: “Ne upiri svoje oči prema ukrasima ovoga svijeta…” (Taha, 131), itd. Površan čitalac bi mogao pomisliti da se radi o protivrječnostima u Kur’anu, što posigurno nije slučaj. Naprotiv, radi se o nečemu što čini najviši i isključivi kvalitet Kur’ana i islama, o sintezi ovih na prvi pogled protivrječnih zahtjeva. Kur’an, očigledno, neće jedno, nego hoće oboje. On neće samo kažnjavanje, on hoće i praštanje (i obrnuto). Isto tako, on neće samo onaj nego i ovaj svijet, nikada samo jedan od njih. Ljudi koji bi samo i uvijek kažnjavali, makar i pravedno, ne bi bili muslimani, jer nisu praštali. Ali i oni koji bi uvijek praštali, ne bi odbijali zlo Zlim, također ne bi bili muslimani. Muslimani su samo oni koji znaju pravu mjeru jednog i drugog.

Ali, navedene zaključke, kao što smo vidjeli, moguće je izvesti samo iz Kur’ana kao cjeline, ne i iz pojedinačnih ajeta čitanih izdvojeno. Mislim da je ovo jedini metod koji pomaže da se postepeno uzdignemo do razumijevanja punog značenja islama i suštine njegove poruke.

Drugo pravilo čitanja Kur’ana moglo bi da glasi: čitajte Kur’an uvijek ponovo, naravno uz neophodne razmake vremena. To je način da se otkrije ono što bi se rnoglo nazvati slojevitošću Kur’ana. Svako čitanje otkrit će u Kur’anu nešto novo. Kur’an je naravno ostao isti, ali nešto se promijenilo: vi ste se promijeniti ili su se promijenile vaše lične prilike, ili svijet u kojem živite. Ali ove promjene omogućuju da u Kur’anu sada otkrijete neki novi sloj koji ranije niste zapažali, a neka ajeta, preko kojih ste ranije neopaženo prešli, odjekuju sada u vašoj duši na novi način. Svako se u to može sam uvjeriti, a ja ću ovdje, primjera radi, navesti neke slučajeve iz vlastitog iskustva.

Kada sam davno, kao mlad čovjek, čitao Kur’an, znam da sam se posebno zaustavljao kod ajeta koja su govorila o radu, borbi, pravednosti. O tome rni svjedoči i jedna sveščica iz tog vremena koja se nekim slučajem sačuvala i koja je puna takvih i sličnih ajeta, ustvari izvadaka iz Kur’ana, Dobro se sjećam da sam kao mladić bio posebno impresioniran ajetom koji govori o obavezi otpora tiraniji. Naime, na jednom mjestu, govoreći o liku muslimana — vjernika, Kur’an ih, pored ostalog, opisuje i kao one koji “… kada ih kakvo nasilje pogodi, odupru mu se”. To je 39. ajet sure aš-Šura. Sjećam se kako sam ga rado citirao u svakoj prilici. Danas, međutim, više me privlače ajeta koja govore o Bogu, relativnosti života, čak prolaznosti, dakle ajeta koja upućuju meditaciji, a ne akciji. Sjećam se kako je na mene nedavno poseban utisak ostavio onaj ajet Kur’ana koji govori o Bogu kao jedinoj stvarnosti koja ne prolazi: “Sve prolazi, samo ostaje lice tvoga Gospodara…” Bog je, dakle, Onaj koji je bio prije zvijezda i koji će ostati poslije njih. On je jedina istina i jedina realnost. A kada mi je umrla majka, i dok je bol u mojoj duši još bila svježa, rado sam otvarao onu stranicu Kur’ana, na kojoj se nalaze one divne rečenice: “O smirena dušo, vrati se svome Gospodaru, zadovoljna jer je i On sa tobom zadovoljan. Uđi među moje dobre robove i nastani se u Mome raju” (kraj sure al-Fadžr). lako su mi ove rečenice uvijek mamile suze, one su me tješile na najbolji način. Tada sam pomišljao: koje bi bolje riječi utjehe mogao izgovarati čovjek, kome bi bilo suđeno da se nadnese nad lice mrtvog djeteta? Kur’an je, dakle, u jednom slučaju zakonik ili borbeni poklič, a u drugom utjeha za neizbježne nevolje ovoga svijeta. U jednoj prilici ćemo više primijetiti jedno, a u drugoj ono drugo.

Ovo otkrivanje različitih “slojeva” ili tonova Kur’ana u zavisnosti od ličnih prilika čovjeka pojedinca, vrijedi i na historijskom planu, u životu zajednice. Tada govorimo o posebnoj aktuelnosti nekih kur’anskih ajeta. Tamo gdje bjesni rasizam, poseban značaj svakako će imati ajeta koja govore o zajedničkom porijeklu, pa prema tome jednakosti svih ljudi (npr, prvi ajet sure an-Nisa). Tamo gdje se vrši vjersko nasilje ili vlada isključivost bilo koje vrste, mora se svojim značajem isticati onaj reski zakon od tri riječi: “U vjeri nema sile” (al-Bagara, 256). Mi muslimani ne pravimo razlike među kur’anskim ajetima, ali gotovo je saglasno mišljenje stranaca da je upravo citirana rečenica Kur’ana o vjerskoj toleranciji, najuzvišeniji ajet Kur’ana. Moguće bi bilo produžiti razmatranje u ovom smislu, ali to prevazilazi namjere ovog kratkog članka. Kada je rijeć o čitanju Kur’ana, valja reći nešto i o jednoj posebnoj vrsti čitanja Kur’ana: onom što mi obično nazivamo učenjem Kur’ana, tj. učenjem ili slušanjem arapskog originala. Neki ljudi ovu vrstu čitanja Kur’ana ne smatraju naročito vrijednom, s obzirom na to da većina nas ne razumije to što uči. Moram reći da nisam saglasan sa ovim mišljenjem. Ovdje ne mogu da se ne sjetim jednog doživljaja koji sigumo nikada neću zaboraviti. Prije nekoliko godina pružila mi se prilika da prisustvujem jednoj konferenciji koja je bila posvećena problemima islamskog preporoda. Na konferenciji, koja je održavana u jednom velikom evropskom gradu, veliki broj poznatih alima izlagao je svoja mišljenja o pitanjima koja se tiču vjerske i druge islamske obnove. Svakog dana rad je počinjao i završavao učenjem jednog dijela Kur’ana (Ašereta), a učio ga je jedan od svjetski poznatih hafiza. lako su ljudi su sa pažnjom slušali izlaganja pojedinih učesnika konferencije, ipak se osjećalo prisustvo mase (nekoliko stotina ljudi): neki šapat, škripanje stolice, šuštanje papira ili slično. Ali, kada bi hafiz počeo sa učenjem Ašereta, sve se postepeno smirivalo, da bi poslije nekoliko trenutaka zavladala mrtva tišina. U stankama koje je hafiz povremeno pravio u toku učenja nije se više ništa čulo, činilo se da više niko i ne diše. To je ona tišina u kojoj ljudi čuju svoja srca kako ravnomjerno otkucavaju. A Kur’an iz usta ovog vrsnog hafiza ličio je na rijeku koja teče, pa čas je mirna i nečujna, čas se pretvara u bučni vodopad, koji prijeti da vas obuzme i odnese. Vrhunac ovog doživljaja bio je posljednji dan, kada je hafiz u znak rastanka odlučio da nas posebno počasti. Taj put on je učio onu divnu suru ar-Rahman, poznatu po svojoj ljepoti i skladnosti. Mislim da taj utisak nisam u stanju opisati. Nisam znao značenje ove sure (osim one rečenice koja se kao refren ponavlja), ali mi se činilo kao da je potpuno razumijem, i ja i svi ostali. Poslije svakog od ovih učenja, ja sam se osjećao neizmjerno bliži svima drugima i činilo mi se da svi ti ljudi žele jedni drugima da kažu: pa zar ne vidite da smo mi braća!

Nikada poslije ovog doživljaja ne bih mogao postaviti pitanje vrijednosti zajedničkog učenja ili slušanja arapskog originala Kur’ana. Svi istinski muslimani razumiju Kur’an, ovako ili onako.

Ovo kratko izlaganje zaključio bih mišljenjem da je čitanje Kur’ana kao putovanje kroz znane i neznane zemlje. Dva čovjeka prođu isti put, pa je jedan pun utisaka a drugi kao da je prošao žmireći. To zavisi od njih a ne od pejzaža i gradova kroz koje su prošli. Svako će u Kur’anu, dakle, naći onoliko koliko sam vrijedi.

Piše: Alija Izetbegović (maj 1977)

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

 

Close