Milton Friedman: Ekonomista zbog kojeg živimo u slobodnijem svijetu

Kada je u ljeto 1991. proglasila svoju nezavisnost, nakon pedeset godina pod sovjetskom okupacijom u kojoj joj je nametnut komunizam, Estonija se suočavala s doslovnim kolapsom društva. Već do početka 1993. inflacija u zemlji je iznosila oko 1000%, cijene goriva su skočile 10000% za samo godinu dana, radnje i državni budžet su bili prazni, a ljudi su satima dnevno stajali u redovima za hranu.

U takvim uslovima za prvog demokratskog premijera kao kandidat desnog centra izabran je Mart Laar. Tada 32-godišnji historičar bio je odlučan iz temelja promijeniti Estoniju i provesti dubinske reforme. No pored ekonomskog i socijalnog kolapsa, zemlja se suočavala i s velikom kadrovskom poteškoćom: naime, osim životnih namirnica, uslijed 50 godina komunističke diktature i strogog cenzurisanja i zabrane svake literature koja bi bila suprotstavljena vladajućoj marksističkoj, Estoniji je hronično nedostajalo i stručnjaka, posebno onih s ekonomskim znanjem, koji bi u datim, teškim uslovima, znali šta treba činiti.

Mart Laar je na kraju odlučio rizikovati i započeti eksperiment radikalnih tržišnih reformi. U samo dvije godine prvi u Evropi uveo je flat tax, privatizovao je kompletnu industriju kroz transparentne javne tendere, ukinuo sve carine na stranu robu i subvencije domaćim firmama te stabilizirao budžet. Iako je već 1994. morao odstupiti s mjesta premijera (na ovu poziciju će se vratiti 1999.) ekonomski temelj koji je postavio do danas su očuvale i vlade koje su poslije dolazile. Rezultat: u drugoj polovini devedesetih Estonija je primala najviše stranih investicija per capita od svih država istočne Evrope te u dvijehiljaditim postala najbrže rastuća tranziciona ekonomija. Zbog svojih ekonomskih rezultata dobila je popularni nadimak „baltički tigar“, a prema podacima Svjetske banke ona se danas smatra državom s visokim dohotkom.

Kako je to ovoj baltičkoj zemlji pošlo za rukom? Prema riječima Laara, bila je potrebna samo jedna knjiga, djelo koje je pred vama, „Sloboda izbora“, za koje tvrdi da je jedina knjiga iz oblasti ekonomije koju je pročitao prije nego što je postao premijer i predložena rješenja u njoj provesti u praksu. Mnogi Friedmanovi recepti iz knjige, poput flat taxa, ukidanja svih trgovinskih barijera ili nulte stope na porez na dobit primijenjeni su u Estoniji, s izuzetnim rezultatima. Na kraju je Laar mogao samo slavodobitno zaključiti:

„U Estoniji smo uspjeli dokazati da ideje Miltona Friedmana zaista funkcionišu“.

Iako je rijetko koja država kao Estonija u tolikoj mjeri primijenila Friedmanove ideje, većina zemalja je do kraja prošlost stoljeća slijedila njegove recepte. Ako je prvu polovinu 20. stoljeća u kapitalističkom svijetu obilježio britanski ekonomist John Maynard Keynes sa idejom osnaživanja i proširivanja uloge države u ekonomiji, druga polovina dvadesetog stoljeća u mnogo većoj mjeri je pripala Friedmanovoj deregulaciji, smanjivanju poreza i oslanjanju na tržišne snage.

Friedmanov doprinos slobodnijem i prosperitetnijem svijetu je uistinu kolasan. Nije se zadovoljavao samo s pozicijom kabinetskog teoretičara i ekonomiste. Nastupao je kao jedan od najglasnijih proponenata i ideologa slobodne ekonomije svog vremena, obuhvatajući u svom djelovanju širok opseg  uloga, od profesora ekonomije na Čikaškom univerzitetu preko tv zvijezde s vlastitom emisijom do aktivnog političkog lobiranja. Jedan od znakova njegove veličine jeste i činjenica da je toliko mnogobrojnih ideja koje je zagovarao, a koje su se činile suludim kada se pojavio s njima – od tvrdnje da je Veliku depresiju uzrokovala politika Federalnih rezevi, preko školskih vaučera do dobrovoljne profesionalne vojske – danas postalo mainstream.

No Friedman je uvijek prepoznavao da je njegov uspjeh bio krhkak; slobodna tržišta i čvrst novac imaju puno neprijatelja, naročito među političarima. Iza sebe nam je ostavio zapanjujuću ostavštinu ekonomske teorije i propisa o javnoj politici – ali da li je to nasljedstvo koje raste ili se smanjuje?

Sigurno, na monetarnoj strani,  Friedman ostaje div. Njegovi kritičari ističu kako centralni bankari više ne pokušavaju direktno usmjeriti novac, već je onima koji se sjećaju inflacijskih 1970-ih godina danas važnije da uzaludni pokušaji svođenja nezaposlenost na nulu više ne potiču inflacijske spirale. U razvijenim zemljama političari mogu govoriti kao kejnzijanci, ali ponašaju se kao monetaristi, gledajući prema centralnoj banci, a ne fiskalnoj politici, kao glavnom instrumentu za obuzdavanje inflacije i recesije.

A šta je s njegovim drugim idejama? Njegov prijedlog dobrovoljnih i profesionalnih vojnih snaga, koji je jednom odbačen kao nepraktičan, sada je toliko duboko ukorijenjen u zapadnoj kulturi da su političari koji pomisle predložiti vraćanje opće mobilizacije tretirani kao obični šarlatani. Školski vaučeri, iako sporo, također napreduju, a tamo gdje i nisu uvedeni, sama ideja da učenici na ovaj ili onaj način trebaju biti u mogućnosti birati između javnih i privatnih škola ipak je nadaleko prihvaćena i donosi konkurenciju u obrazovni sistem. Friedmanova ideja o uvođenju ravne (flat) porezne stope na dohodak u većini država svijeta nije zaživjela (iako u nekolicini jeste), ali je barem visina poreza i njegova progresija znantno smanjena, kao što je i većina država znatno smanjila visinu poreza na dobit i odlučila u ovom pogledu prihvatiti jedinstvenu stopu kao rješenje.

Neprijatelji su ga razapinjali zbog kratkotrajnog savjetovanja Pinochetovog režima u Čileu, gdje su njegovi učenici, “Čikaški momci”, vodili ekonomsku politiku. No, već trideset godina te opresivne vlade nema, ali njegove reforme slobodnog tržišta učinile su Čile ekonomskom zvijezdom Latinske Amerike. Svjetska banka i MMF nastavljaju poticati stabilne finansijske sisteme i tržišne reforme širom svijeta. Prijedlozi poput negativnog poreza na dohodak bili su predvodnici konsenzusa u Evropi (i drugdje), kako bi vlade osigurale sigurnosne mreže putem oporezivanja i raspodjele novčanih naknada, a ne kroz tešku regulaciju tržišta.

No, uprkos radu gospodina Friedmana, u većini zemalja, posebno njegovoj domovini, birokratski  propisi nastavljaju rasti. Nije  uspio obuzdati državu koja još uvijek raste na mnogim mjestima, uključujući i Sjedinjene Države. Iako je poslovanje i poduzetništvo nesumnjivo jednostavnije u današnjem svijetu nego prije trideset godina, upliv države u živote pojedinaca je rastao. To se pod krinkom borbe protiv terorizma početkom dvijehiljaditih posebno odrazilo na polju sigurnosti gdje je država, uz izdašno korištenje savremene tehnologije i društvenih mreža, znatno povećala svoju kontrolu nad privatnošću i životima pojedinaca. Ova tendencija sušta je suprotnost Friedmanovoj rečenici da: “Društvo koje stavi sigurnost ispred slobode, ostat će i bez sigurnosti i bez slobode. Društvo koje stavi slobodu ispred sigurnosti, imat će više i slobode i sigurnosti”. Državna kontrola u ime zaštite različitih društvenih interesa i grupa nastavlja rasti u čitavom nizu oblasti, praćena proširivanjem krivičnih sankcija.

I sam liberalni poredak za koji se Friedman tokom života toliko zalagao danas je pod ozbiljnom prijetnjom. Mnogi ljudi u svijetu, posebno nakon ekonomske krize 2008., su ogorčeni rezultatima globalizacije, uprkos činjenici da je ona milijarde, posebno na istoku, izvukla iz teškog siromaštva. Kina je ponudila vlastiti put u kapitalizam kombinujući represivnu jednopartijsku državu s praktičnim ekonomskim politikama koje daju rezultate. Pokušaj izvoza liberalizma i demokratije u sjevernu Afriku, na Bliski i Srednji istok pokazao se i više nego problematičnim; u istočnoj Evropi sve popularniji su autokrati koji zagovaraju koncept tzv. iliberalne demokratije, dok je u Friedmanovoj vlastitoj domovini, SAD-u, na mjestu predsjednika Donald Trump, čovjek koji zagovara ekonomski nacionalizam i pokreće carinske ratove. Da stvar bude gora, kao najprincipijelnija i sve glasnija alternativa na američkoj ljevici su se pojavili tzv. “demokratski socijalisti” koji zagovaraju politike drakonskog oporezivanja bogatstva, strogog regulisanja  ekonomije i uvođenja još čitavog niza “besplatnih državnih usluga”, najčešće s nejasnom računicom o tome ko će troškove za njih na kraju podmiriti.

U ovakvom globalnom trenutku važno je ponovo čitati Friedmana i podsjetiti se zašto je slobodno društvo zasnovano na ograničenoj državi i privatnom poduzetnišvu, a čiju konstrukciju studiozno sklapa i brani u “Slobodi izbora”, najbolji od svih mogućih svjetova.

Za nas u Bosni u Hercegovini ovo štivo je posebno važno zbog činjenice da, uprkos sveopštoj galami o navodno galopirajućem neoliberalizmu i kapitalističkoj nepravdi, razlog neuspjeha naše zemlje leži prvenstveno u činjenici da mi od Friedmanovih recepata jedva da smo išta i primijenili, držeći se starih, u socijalizmu etabliranih praksi glomazne partokratske države, čuvanja velikih kompanija u državnom vlasništvu kao velikog stranačkog pijena i kupovine poslušnosti građana i socijalnog mira budžetskim dotacijama. Stoga, nema nikakve sumnje da ćete tokom čitanja  knjige u mnogim opisima tromog, neefikasnog i glomaznog državnog aparata u SAD-u koji guši individualnu slobodu i preduzetničku incijativu prepoznavati još drastičniju realnost Bosne i Hercegovine. Tu realnost je krajnje vrijeme da mijenjamo u pravcu “Slobode izbora”.

Piše: Danijal Hadžović (predgovor izdanju na bosanskom jeziku)

Krajem februara 2020. Liberalni forum izdao je knjigu “Sloboda izbora” američkog ekonomiste i nobelovca Miltona Friedmana. Knjigu možete naručiti na: shorturl.at/ajwP5.

Related Articles

Close