Paradoks rodne ravnopravnosti u Norveškoj

Decenija 40% obaveznih ženskih kvota za odbore dala je mješovite rezultate

Nasuprot zgradi parlamenta u Norveškoj nalazi se relikvija druge ere. Norske Selskab jedan je od najstarijih klubova džentlmena na svijetu, koji potječe iz borbe za nezavisnost Norveške od Danske, s lijepim privatnim umjetničkim zbirkama, bilijarskim stolom i drvetom obloženom bibliotekom.

Mnoštvo velikih norveških biznismena, kako iz kulturnog i javnog sektora, su članovi. Postoji jedna izvanredna iznimka: klub ne prima žene. Njima je dozvoljeno da posjete klub samo „posebnim prilikama“.

„To je anahronizam, čist i jednostavan“, kaže jedna od najvećih norveških biznismenki. Druga biznismenka dodaje: „To je nešto poput simbola tereta s kojima se susrećemo“.

Ipak, Norveška je jedna od zemalja koja predvodi na putu ka rodnoj ravnopravnosti u mnogim aspektima i međunarodno se smatra pionirom u vladinim mjerama za rodnu ravnopravnost.

Premijerka je žena, kao i ministar finansija, i šef moćnog udruženja poslodavaca. Sve tri partije u vladi vode žene. U javnom sektoru, većina lidera su žene. Zahvaljujući zakonu o kvotama od prije desetak godina, odbori javnih javnih preduzeća moraju imati najmanje 40% ženskih savjetodavnih direktora. Nakon što je zakon stupio na snagu 2008. godine, niz stranaca posjetio je Norvešku, želeći da vidi njen eksperiment u upravnom inženjeringu. Deset godina kasnije, broj žena režisera je veći i teško je uočiti bilo kakav efekat smanjenja.

Upečatljiv previd je ženska upravna vlast u preduzećima. Od 213 dioničkih društava u 2017. godini, u samo 15 su upravljale žene – što je 7% ukupnog broja glede toga. Norveška stoji daleko gore od mnogih drugih zemalja, a gotovo sve su manje fokusirane na rodnu ravnopravnost. Dakle, veliko pitanje – za sve, ne samo Norvežane – zašto?

Linda Hofstad Helleland, norveška ministrica za djecu i ravnopravnost, kaže: “Ne postoji jednostavan odgovor.”

Norveška je u mnogočemu odlično mjesto za ženu i posao. Briga o djeci je dobra i jeftina, a svim jednogodišnjacima nudi se mjesto u obdaništu. To je djelimično pokušaj da se žene potaknu na posao što je brže moguće nakon porodiljskog odsustva. „Ženama u Norveškoj je lahko da kombinuju radni i porodični život. Rodna ravnopravnost je decenijama naš cilj u Norveškoj. Razlika u platama spolova smanjuje se ”, kaže gđa Helleland, ministrica desnog centra koja ima dvoje male djece.

Norveška je zauzela drugo mjestomeđu 144 zemlje na Indeksu rodne razlike (2017) Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), a na listi su dominirale nordijske zemlje i Ruanda. Ono što dobro funkcioniše na radnim mjestima od bolnica do sindikata, međutim, nije preslikano u privatni sektor. Gđa Helleland paradoks smatra jednim od nacionalnog značaja.

„Kada sam preuzela funkciju ministrice, pitala sam: zašto stojimo loše u pogledu žena i jednakosti u vrhu privatnog sektora i poslovnog života? To nije samo važno jer mislim da bi žene trebalo da budu CEO (izvršne direktorice), već je važno i za dobrobit Norveške. Ako želimo zadržati blagostanje u budućnosti, potrebni su nam najbolji ljudi u vrhu naših kompanija. Zašto koristimo samo polovinu našeg stanovništva?“

Kristina Jullum Hagen, šefica odjela za tržište rada i socijalna pitanja pri Konfederaciji norveških udruženja poslodavaca, primjećuje da sve više žena ulazi u javni sektor. Otprilike 70% zaposlenih u javnom sektoru su žene, dok muškarci čine više od 60% zaposlenih u privatnom sektoru, prema podacima Norveške agencije za statistiku.

„Privatni sektor ne uspijeva da privuče žene istom brzinom. Kako da u prvom redu dovedemo žene u privatni sektor?“, pita se gospođa Hagen. „Jedan od odgovora je privlačenje žena pravim obrazovanjem, prije svega u tehnologiji, gdje je veoma nizak procenat studentica.“

Jedan od problema, koji navodi nekoliko žena, jeste nedostatak ženskih uzora. Neke od najistaknutijih poslovnih žena u Norveškoj su kćerke osnivača bogatih kompanija. Tu je u centru pažnje i negativno medijsko izvještavanje oko nekoliko drugih žena.

Anita Krohn Traaseth, direktorica kompanije Innovation Norway, suočena je s oštrim kritikama zbog zapošljavanja kćerke milijardera. Slično tome, neki komentatori su se zapitali da li je rod odigrao ulogu u nedavnom zbacivanju Berit Svendsen, izvršne direktorice telekom operatera Telenor, uprkos demantima kompanije.

„Postoji vrlo malo ženskih uzora u poslu“, kaže gđa Helleland. „Teško je shvatiti zašto. Mislim da niste privlačni najboljim ljudima vani ako nemate dovoljno žena na vrhu.“

Na pitanje o kritikama upućenim ženskim direktorima, gospođa Hagen odgovara: „Ako ste glavni direktor bilo u javnom ili u privatnom sektoru, to znači stavljanje glave na panj. Kao uspješan CEO u privatnom sektoru, vidljiviji ste jer ste manjina.“

Da li je zakonodavstvo odgovor?

I vlada desnog centra i kompanije slažu se da novi zakoni nisu potrebni. Kvote odbora radile su za mali broj javnih preduzeća i pokazalo se da su preslab instrument za borbu s problemom rukovodstva. Međutim, iznenađujuće je da privatno dioničarska društva, koje su po broju mnogo veća od javnih na drugoj strani, imaju više žena rukovodilaca – oko 16% – iako imaju manje članova ženskog odbora, oko 18%.

Gđa Helleland kaže da se tri četvrtine zapošljavanja svelo na neformalne mreže: „Muškarci regrutuju muškarce. Muškarci regrutuju izvršne direktore koji liče na njih. Moramo se boriti s takvim odnosom.“ Tako da su ona i ministar trgovine i industrije pozvali najveće norveške biznismene u premijerovu rezidenciju da im ukažu da to više ne rade.

Gospođa Hagen, iz konfederacije poslodavaca, kaže: „Jedno lakše sredstvo koje sada primenjujemo je podsticanje kompanija da osiguraju po jednog kandidata od svakog spola u posljednjem krugu zapošljavanja.“

Postoje i drugi faktori. Neke žene sugerišu da bi zakon o kvotama za direktore možda imao za posljedicu guranja određenog broja žena ka neizvršnom kolosijeku umjesto menadžerskom. Gospođa Hagen se ne slaže s tim.

Zamka za brigu o djeci

Drugi izazov je prenapuhanost o brigi o djeci. Vrtići se otvaraju rano – obično u 7:30 ujutro – ali skoro svi se zatvaraju najkasnije do 17:00.

„Imamo veoma dobro izgrađenu socijalnu infrastrukturu koja je dizajnirana da zadovolji potrebe tipičnog radnika od devet do pet. Ako imate potrebe koje to nadilaze, od države nećete dobiti pomoć“, kaže gospođa Hagen.

Ipak, dodaje da neka preduzeća vole zapošljavanje žena s djecom „jer su veoma efikasne“.

Još jedan poslovni lider ukazuje na odvojeno pitanje brige o djeci: uzimanje dadilje i dalje je nepoželjno u Skandinaviji, kaže ona, pozivajući se na bivšu dansku premijerku Helle Thorning-Schmidt, koja je nije imala ni kada je bila na vlasti.

Gospođa Hagen pokušava da ukaže optimističnu notu, naglašavajući da je među vodećim kompanijama u Norveškoj ukupan udio žena na najvišim rukovodećim pozicijama polahko od 18% prije četiri godine porastao na 20% u 2016. i 22% danas (2018). Jasno je da nepostojanje pravih odgovora Norveškoj, primjeru rodne ravnopravnosti, pokazuje koliko još vremena treba da se hodi.

Piše: Richard Milne (Financial Times)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Related Articles

Close