Ljudi nikada nisu bježali iz kapitalističkih društava u socijalistička, već obratno

Putujući po nerazvijenim zemljama, bili smo iznova duboko impresionirani zapanjujućim kontrastom između ideja o činjenicama koje imaju intelektualci tih zemalja i intelektualci sa Zapada, i samih činjenica.

Intelektualci svuda uzimaju zdravo za gotovo da su kapitalizam slobodnog poduzetništva i slobodno tržište izumi za eksploatisanje masa, dok je centralno planiranje ekonomije talas budućnosti koji će njihove zemlje izbaciti na put brzog ekonomskog napretka. Nećemo tako lako zaboraviti kako nas je šibao oštrim jezikom istaknuti, veoma uspješni, izuzetno obrazovani indijski poduzetnik – fizički, pravi model marksističke karikature debelog kapitalsite, reagujući na primjedbe koje je tačno protumačio kao kritiku indijskog detaljnog centralnog planiranja. Rekao nam je na potpuno nedvosmislen način da vlada siromašne zemlje kao što je Indija mora da kontroliše uvoz, domaću proizvodnju i razmještaj investicija – i da je time implicirano što su mu date posebne privilegije u svim tim oblastima koje su izvor njegovog bogatstva – da bi se osiguralo da društveni prioriteti prevladaju sebične zahtjeve pojedinaca. On je jednostavno služio kao eho pogleda svojih profesora i drugih intelektualaca u Indiji i drugdje.

Činjenice su sasvim drugačije. Gdje god nađemo veliki element individualne slobode, neku mjeru progresa u materijalnoj udobnosti na raspolaganju običnim građanima i široko ukorijenjenu nadu u dalji napredak u budućnosti, tamo nalazimo i ekonomsku aktivnost uglavnom organizovanu na slobodnom tržištu. Gdje god se država prihvati da kontroliše do detalja ekonomske aktivnosti svojih građana, to jest, gdje god vlada detaljno ekonomsko planiranje, tamo su obični građani u političkim stegama, imaju nizak životni standard i imaju malo moći da kontrolišu svoju sudbinu. Država može da napreduje i da proizvodi impresivne spomenike. Privilegovane klase mogu da u punoj mjeri uživaju u materijalnoj udobnosti. Ali, obični građani su instrumenti koji će biti upotrijebljeni u državne svrhe i primat će ne više nego što je potrebno da bi ostali mirni i dovoljno produktivni.

Najočigledniji primjer je kontrast između Istočne i Zapadne Njemačke, nekada dijelova jedne cjeline, pocijepane ćudima ratovanja. Ljudi iste krvi, iste civilizacije, istog nivoa tehničke umješnosti i znanja nastanjuju dva dijela. Koji je napredovao? Koji je morao da podigne zid da bi u tor stavio svoje građane? Koji dio mora da zid opremi naoružanim stražarima i bijesnim psima, minskim poljima i sličnim napravama đavolske dosjetljivosti da bi osujetio hrabre i očajne građane koji su spremni da rizikuju svoje živote da bi napustiti komunistički raj zarad kapitalističkog pakla, s druge strane zida?

S jedne strane zida, ulice okupane svjetlošću i prodavnice prepune vedrog i užurbanog naroda. Neki od njih kupuju robu dovezenu iz cijelog svijeta. Drugi idu u brojne bioskope i druga mjesta za zabavu. Oni mogu slobodno da kupuju novine i magazine koji izražavaju sve vrste mišljenja. Oni međusobno i sa strancima razgovaraju o bilo kojoj temi i izražvaju široki raspon mišljenja bez i jednog pogleda preko ramena. Šetnja od nekoliko stotina koraka, poslije jednog sata provedenog u redu, popunjavanja formulara i čekanja da vam se vrate pasoši, odvest će vas, kao što je odvela nas, na drugu stranu tog zida. Tamo, ulice su prazne, grad siv i blijed, izlozi prodavnica sumorni, zgrade zapuštene. Ratna razaranja još nisu bila uklonjena poslije više od trideset godina. Jedini znak veselosti ili aktivnosti na koji smo naišli tokom naše kratke posjete Istočnom Berlinu bio je jedan zabavni park. Jedan sat u Istočnom Berlinu je dovoljno da se razumije zašto su vlasti podigle zid.

Konrad Schumann
15. augusta 1961. godine, trećeg dana izgradnje Berlinskog zida, komunističke vlasti su poslale 19-ogodišnjeg Konrada Schumanna da nadzire ćošak ulice i izgradnju zida. U jednom trenutku Konrad je bacio pušku preskočivši preko bodljikave žice bježeći u Zapadnu Njemačku.

Ličilo je na čudo kad je Zapadna Njemačka – poražena i razorena zemlja – postala jedna od najjačih privreda na evropskom kontinentu za manje od jedne decenije. Bilo je to čudo slobodnog tržišta. Ludwig Erhard, ekonomista, bio je njemački ministar ekonomije. U nedjelju, dvadesetog juna 1948, istovremeno je uveo novu valutu, njemačku marku, i uklonio skoro svu kontrolu plata i cijena. Učinio je to u nedjelju, rado je kasnije pričao, jer su kancelarije francuskih, američkih i britanskih okupacionih vlasti bile tog dana zatvorene. Imao je u vidu njihove sklonosti prema kontroli, bio siguran da bi okupacione vlasti opozvale njegova naređenja da je to objavio dok su kancelarije bile otvorene. Njegove mjere radile su kao čarolija. Za nekoliko dana prodavnice su bile pune. Za nekoliko mjeseci njemačka privreda se već zahuktala.

Čak i dvije komunističke zemlje, Rusija i Jugoslavija, nude sličan, mada manje ekstreman kontrast. Rusija se strogo kontroliše iz centra. Nije bila u stanju da se u cjelosti oslobodi privatne svojine i slobodnog tržišta, ali je pokušala da ih ograniči što je moguće više. Jugoslavija je krenula istim putem. Međutim, kad je Jugoslavija pod Titom prekinula sa Staljinovom Rusijom, drastično je promijenila svoj kurs. Ona je i dalje komunistička, ali namjerno unapređuje decentralizaciju i upotrebu tržišnih sila. Najveći dio poljoprivredne zemlje je u privatnim rukama, a njeni proizvodi se prodaju na relativno slobodnom tržištu. Mala preduzeća (ona koja imaju manje od pet zaposlenih) mogu se privatno posjedovati i rukovoditi. Ona cvjetaju, posebno u oblastima rukotvorina i turizma. Veća preduzeća su radničke kooperative – neefikasna forma organizacije, ali koja bar pruža izvjesnu priliku za individualnu odgovornost i incijativu. Stanovnici Jugoslavije nisu slobodni. Oni imaju mnogo niži životni standard od susjedne Austrije ili drugih sličnih zapadnih zemalja. Ipak, Jugoslavija na putnika koji umije da posmatra i koji u nju stiže iz Rusije, kao što smo to bili mi, u poređenju s njom ostavlja utisak raja.

Na Srednjem istoku, Izrael, uprkos proklamovanoj socijalističkoj filozofiji i politici i širokom vladinom miješanju u ekonomiju, ima dinamičan tržišni sektor, prvenstveno kao indirektnu posljedicu važnosti vanjske trgovine. Njegova socijalistička politika je zaustavila ekonomski rast, ali njegovi građani uživaju veće političke slobode i mnogo viši standard života nego stanovnici Egipta koji je patio od mnogo šire centralizacije političke moći i koji je nametnuo mnogo strožu kontrolu ekonomske aktivnosti.

Na Dalekom istoku, Malezija, Singapur, Južna Koreja, Tajvan, Hong Kong i Japan – gdje se svi u velikoj oslanjaju na privatno tržište – napreduju. Njihovi građani su puni nade. Na putu je ekonomska eksplozija u tim zemljama. Kako se najbolje takve stvari mogu izmjeriti, nacionalni dohodak per capita u tim zemljama krajem sedamdesetih kretao se od 700 doalra u Maleziji do 5.000 dolara u Japanu. Nasuprot tome, Indija, Indonezija i Kina, koje se oslanjaju na centalno planiranje, doživjele su ekonomsku stagnaciju i političku represiju. Nacionalni dohodak per capita u tim zemljama bio je manji od 250 dolara.

Intelektualni apologeti centralizovanog ekonomskog planiranja pjevali su hvalospjeve Maovoj Kini dok su Maovi nasljednici trubili o zaostalosti Kine i oplakivali nedostatak progresa posljednjih dvadeset pet godina. Dio njihove zamisli kako da modernizuju zemlju je da dopuste cijenama i tržištu da igraju veću ulogu. Ova taktika može da dovede do znatnog skoka od sadašnjeg niskog ekonomskog nivoa – kao što se to desilo u Jugoslaviji. Međutim, dobit bi bila strogo ograničena sve dok politička kontrola nad ekonomskom aktivnošću ostaje čvrsta, a privatna svojina usko ograničena. Štaviše, puštanje duha privatne incijative iz boce, čak i u ovom ograničenom obimu, podstaći će političke probleme koji će, prije ili kasnije, dovesti do reakcije prema većem autoritarizmu. Suprotan ishod, propast komunizma i njegovo smjenjivanje tržišnim sistemom, manje je vjerovatan, mada kao nepopravljivi optimisti, ne isključujemo to u potpunosti. Slično tome, kad ostarjeli maršal Tito umre, Jugoslavija će ući u političku nestabilnost koja može dovesti do reakcije ka većem autoritarizmu ili, što je mnogo manje vjerovatno, do propasti postojećeg kolektivizma.

Odlomak iz djela: Milton i Rose Friedman, Sloboda izbora

Krajem februara 2020. Liberalni forum izdao je knjigu “Sloboda izbora” američkog ekonomiste i nobelovca Miltona Friedmana. Knjigu možete naručiti na: shorturl.at/ajwP5.

Related Articles

Close