Ludwik Lejzer Zamenhof, izumitelj esperanta – tzv. “jezika bez državljanstva”

“Ja sam odgajan kao idealista. Mislio sam da su svi ljudi braća, ali sam napolju, na ulicama, na svakom koraku osjećao da nema ljudi, već samo Rusa, Poljaka, Nijemaca, Jevreja. Ovo je uvijek mučilo moj dečji um”, pisao je u jednom pismu Ludwik Lejzer Zamenhof (1859-1917), poljski oftalmolog kasnije poznat po pseudonimu dr Esperanto.

Zamenhof je kao dijete, sa 14 godina počeo da razvija sasvim nov, međunarodni jezik, onaj koji danas, vijek kasnije, govore stotine hiljada ljudi.

Zamenhof je odrastao u neobičnoj porodici i neobičnim okolnostima. Rođen u tadašnjoj carskoj Rusiji, u Bjalistoku (danas najveći grad na sjeveroistoku Poljske), multietničkom gradu u kom se govorilo mnoštvo jezika, Zamenhof je na ulici slušao mnoštvo jezika. Jevrejska većina upotrebljavala je jidiš, a govorio se i ruski, poljski i njemački. U Zamenhofovoj jevrejskoj porodici koja je vodila poreklo iz Litvanije, govorili su se jidiš, poljski i ruski, a osim toga Zamenhofov otac bio je učitelj njemačkog i francuskog. Uz te jezike Zamenhof je kasnije u školi naučio i hebrejski, latinski, grčki i još neke.

No, upravo zato što je razumio sve te jezike, imao je jedinstven pogled na svejevrsnu kakafoniju u rodnom Bjalistoku u kom su tinjali sukobi između različitih etničkih grupa. Zamenhof je bio uvjeren da je nerazumijevanje uzrok svih predrasuda i tenzija. Kada bi postojao jedan jezik koji je svima zajednički, a nije ničiji, komunikacija između grupa bila bi jasnija, a ujedno i neutralnija, pa bi sukobi postali besmisleni.

U pismu prijatelju Nikolaju Borovku koje je napisao kad je imao 36 godina Zamenhof je napisao kako su etničke grupe ostale ljude, koji ne govore njihov jezik, smatrale neprijateljima. Dodao je da mu se čini da je različitost jezika prvi i najutjecajniji faktor za podjelu ljudske porodice u grupe neprijatelja.

Očaran detinjom idejom da bi svi ratovi na svijetu mogli da prestanu samo ako bi se ljudi razumeli, Zamenhof je kao školarac počeo da stvara pomoćni jezik koji bi omogućio ravnotežu i fer odnose u komunikaciji – i mada nije uspeo da spriječi potonje ratove, Zamenhof se i danas, više od 100 godina kasnije, smatra jednom od velikih ličnosti koje su obilježile historiju, a njegov jezik još itekako živi.

Image result for ludwik zamenhof
Ludwik Lejzer Zamenhof (sjedi)

Nakon više pokušaja, nov jezik osmislio je tako da bude lak za učenje, a da istovremeno ne bude posebno lakši ili posebno teži različitim grupama. Rad na svom univerzalnom jeziku završio je kada je imao 19 godina, ali je bio previše mlad da bi objavio knjigu. Život ga je odveo van rodnog Bjalistoka – medicinu je studirao u Moskvi i Varšavi, zatim je kao ljekar oftalmolog radio u Litvaniji i Beču, ali je ujedno nastavljao da razvija esperanto. Godine 1881. napisao je kako njegov univerzalni jezik sasvim sigurno nije sjenka nekog drugog jezika koji govori, te da je esperanto stekao svoju “auru, svoju dušu, svoj život, svoju karakterističnu fizionomiju, svoj izraz nezavisan od bilo kog uticaja. Jezik je tekao sopstvenim akordom, fleksibilan, elegantan i potpuno slobodan, baš kao živi maternji jezik”.

No, kada je počeo da obilazi izdavače koji bi mogli da objave knjigu, ispostavilo se da oni ne dijele istu viziju. Na kraju je prve riječi na esperantu objavio zahvaljujući vjerenici, Klari Zilbernik (i njenom bogatom ocu), koju je Zamenhofova ideja toliko fascinirala, da je odlučila da mu pokloni novac potreban da knjigu izda samostalno. Ovo su zapravo bile male brošure o učenju esperanta, napisane na ruskom, poljskom, njemačkom i francuskom jeziku.

“Veoma dobro znam da rad jednog čovjeka ne može biti oslobođen grešaka. Svako unapređenje jezika može doći kao savjet ostatka svijeta, od onih koji ga koriste. Ja ne želim da me zovu tvorcem jezika, želim da budem samo inicijator”, pisao je u tim brošurama. Iako je jezik nazvao “međunarodni jezik”, zbog pseudonima dr Esperanto (pun nade) kojim je potpisao knjigu, oni koji su počeli da ga uče usvojili su taj naziv.

Dan kada je objavio prvu knjigu (“Международный язык” – danas poznatiju kao “Unua Libro”, Prva knjiga), 26. jul 1887. godine danas se obilježava kao Međunarodni dan esperanta. Malo po malo, Zamenhof je gradio zajednicu onih koji su podržali njegovu viziju nade i mira u svetu – govorna zajednica održava se više od sto godina, a danas broji, procjenjuje se, između 100.000 i dva miliona ljudi.

Kada je 1914. godine odbio da se uključi u organizaciju Jevrejski esperantisti, napisao je: “Duboko sam uvjeren da svaki nacionalizam čovječanstvu nudi samo veliku nesreću. Tačno je da je nacionalizam potlačenih ljudi – kao prirodna reakcija samoodbrane – mnogo opravdaniji od nacionalizma ljudi koji tlače. Ali, ako je nacionalizam jakih prostački i neplemenit, nacionalizam slabih je nepromišljen. Oba rađaju i podržavaju jedan drugog”.

Zamenhof je umro u Varšavi u jeku Prvog svjetskog rata, pretpostavlja se od srčanog udara. Troje djece koje je dobio u braku sa Klarom ubijeno je u holokaustu.

Izvor: Nauka kroz priče

Close