Male zemlje su bolje: Često su bogatije i sigurnije od velikih

U jeku glasanja o Brexitu, škotski nacionalisti obnovili su svoj poziv za novi referendum o škotskoj nezavisnosti. Ali mnogi su neuvjereni, i mnogi tvrde da je Škotska „premala“ da bi bila nezavisna zemlja. Drugi tvrde da je Škotska suviše slaba, jer je BDP po glavi stanovnika Škotske samo 90 procenata od Engleske.

Ali daleko od toga da je Škotska „siromašna“ zemlja. Možda je siromašnija od Engleske, ali BDP po glavi stanovnika Škotske otprilike je na sredini ranga svih zemalja Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD). To znači da je slična Francuskoj i Japanu po ovoj mjeri.

Ako je Škotska relativno manje dobra od mnogih drugih bogatih zapadnih država, nema razloga da pretpostavljamo da je to zbog njene veličine. Sa 5,4 miliona ljudi, Škotska je otprilike iste veličine kao Novi Zeland i Finska, i tek nešto manja od Danske. Nijedna od ovih zemalja „ne preživljava“.

Chart 2

Ipak, to nije zaustavilo kritičare da tvrde da je čak i Velika Britanija mala. Škotski politički komentator George Galloway, na primjer, demantovao je ideju o škotskoj nezavisnosti, jer bi to “razbilo ovu malu zemlju”. Mislio je na Ujedinjeno Kraljevstvo, međutim, Velika Britanija je veća od dvadeset država. Ako bi se odvojila Škotska, ostatak Ujedinjenog Kraljevstva bi i dalje bio najnaseljeniji u Evropi osim Njemačke, Francuske i (naravno) Rusije.

Veće nije bolje

Ali zašto ta opsesija veličinom? Nema dokaza da su veće zemlje bogatije, srećnije ili urednije od malih zemalja.

Na kraju, u mnogim najbogatijim zemljama Evrope ima manje od 10 miliona ljudi. Luksemburg, Norveška i Švicarska su među najbogatijim mjestima na zemlji.

Ako ništa drugo, iskustvo sugeriše da je veličina prepreka zdravlju i bogatstvu.

Na primjer, u svojoj novoj knjizi o američkoj secesiji, F. H. Buckley napominje da su male sjevernoevropske zemlje obično relativno bogate i zdrave. Ali to nije zbog tobože socijalizma tih zemalja. Vjerovatnije je da su ove zemlje karakteristične po svojoj ekonomskoj i političkoj stabilnosti jer imaju malo stanovništvo sa visokim stepenom socijalne kohezije. Buckley primjećuje, recimo, Finska

jedna od najbogatijih i najmanje korumpiranih zemalja na svijetu. Ona također ima vrstu socijalne kohezije i jedinstva kakvu mogu imati samo male zemlje. (…) Da je zemlja dvadeset puta veća, bila bi raznovrsnija i manje ujedinjena. Njeni lideri bili bi udaljeniji od ljudi, a njihova politika izloženija korupciji interesnih grupa.

Amerikanci, naravno, ne razmišljaju na ovaj način. Život u ogromnoj i raznovrsnoj zemlji kojom vlada daleka politička elita u gradu udaljenom hiljadama kilometara moglo bi se činiti normalnim za mnoge Amerikance. Ali to nije normalno za većinu najimućnijih naroda na svijetu.

Ipak, Buckley piše u New York Postu:

[Sjedinjene Države su] prevelike, jedna od najvećih zemalja na svijetu. Manje zemlje su sretnije i manje korumpirane. Manje bacaju novac na vojsku, i slobodnije su. Ako postoje prednosti veličine, troškovi prelaze koristi. Veličina je loša.

Buckley koristi uobičajena statistička poređenja koja su danas popularna među društvenim naučnicima, i zaključuje da veličina ne mora nužno predstavljati prepreku relativnoj sigurnosti, prosperitetu i socijalnoj koheziji. Ali to ne pomaže. Postoje koraci koji se mogu preduzeti kako bi se umanjili efekti veličine. Decentralizacija pomaže, kao i prisustvo relativno visokog stepena ekonomske slobode. Ali čini se da SAD napreduje uprkos svojoj veličini, a ne zbog nje.

Ekonomija malih zemalja

Zaista, male zemlje su zapažene po svom ekonomskom uspjehu. Autori studije Svjetske banke („Male države, mali problemi?“) Zaključuju da su „(…) manje države zapravo bogatije od ostalih država u BDP-u po glavi stanovnika“. Tačno je da ove zemlje, zbog svoje male veličine, mogu biti podložnije nestabilnosti u doba ekonomske krize. To je dijelom potaknuto činjenicom da su male zemlje teže povezane s trgovinom i ulaganjima u druge zemlje. Ali autori zaključuju: „njihova otvorenost se isplati u rastu.“

Istraživanja posvećena pitanju malenkosti kao nacionalne ekonomske karakteristike relativno su rijetka. Bez obzira na to, primijećeno je da su male zemlje bile značajne u vrijeme Velike depresije jer su se „bolje prilagodile“. Male zemlje su postale zanimljive od kraja Hladnog rata, jer su brzo prihvatile ekonomsku globalizaciju.

Na primjer, devedesetih godina, iako su mnogi komentatori i socijalni teoretičari upozoravali da će hladnoratovski raspad velikih zemalja predstavljati ekonomsku opasnost za male, empirijski dokazi sugeriraju drugačije. Ekonomista Gary Becker naveo je da je „od 1950. realni BDP po glavi stanovnika porastao nešto brže u manjim zemljama nego što je to slučaj u većim zemljama“. Becker je zaključio da „statistike o stvarnim performansama pokazuju da grozna upozorenja o ekonomskoj cijeni koju trpe male nacije nisu sva opravdana. (…) Malenkost može biti odlika u podjeli rada u modernom svijetu, gdje su ekonomije povezane međunarodnim transakcijama.“ Od četrnaest zemalja s preko 100 miliona stanovnika, samo su SAD i Japan bogati.

Ništa od ovoga ne bi trebalo da bude šokantno. Kao što je historičar Ralph Raico pokazao, uspon Evrope ka svjetskoj ekonomskoj sili u velikoj je mjeri upravljao malobrojnošću evropskih političkih nadležnosti u kasnoj antici i srednjem vijeku. Manjak velikih država značio je veći stepen de facto ekonomske slobode. To je značilo i veći ekonomski rast. Uspon velikih država i apsolutističkih režima tokom renesanse u mnogim je slučajevima bila kočnica rasta, a ne pokretač istog.

Ali šta je s mjernim podacima osim prihoda?

Kada je u pitanju kriminal, postoje tri velika načina za postizanje niskih stopa ubistava: biti autoritarni (tj. Saudijska Arabija i Vijetnam), biti etnički i kulturno ujednačeni (tj. Japan) ili biti mali. Zaista, zemlje s izrazito niskim stopama ubistava uključuju Luksemburg, Švicarsku i Maltu. Na drugom kraju spektra nalaze se velike raznolike zemlje kao što su Brazil, Meksiko i Kolumbija.*

Malenkost nije problem niti u pogledu zdravlja. Dok male zemlje ne moraju nužno nadmašiti srednje razvijene zemlje poput Španije ili Italije u pogledu očekivanog životnog vijeka, ponovo vidimo da se velike zemlje uglavnom bore s ovim parametrom.

Neki istraživači su uporedili ove parametre s podacima ankete kako bi sastavili navodni „indeks sreće“. Iako bi se podaci iz anketa uvijek trebali uzimati s dozom rezerve, nije sasvim nevjerovatno da se u izvještaju Najsretnijih zemalja svijeta (World Happiness Report) ne nalazi nijedna država s više od 50 miliona stanovnika među prvih deset.

happiness

Geopolitički problem

Unatoč svojim ekonomskim i socijalnim prednostima, male države ipak zaobilaze mnogi jer se pretpostavlja da su slabe u geopolitičkom i vojnom aspektu. Ova briga često pokreće stvaranje većih država. Da preciznije kažem: pretpostavlja se da u vojnim stvarima postoje prednosti ekonomije razmjera.

Militaristi, naravno, skloni se pretpostavci da čovjek nikada ne može biti previše bezbjedan u pogledu stvaranja ogromnog vojnog aparata. Među najgorim prestupnicima u ovom slučaju bili su američki konzervativci, čiji je intelektualni kum William F. Buckley nekoč dugo insistirao da postoje vojne prijetnje po SAD i da „moramo da prihvatimo postojanje  Velike vlade – ni ofanzivni ni defanzivni rat ne može se voditi (…) osim posredstvom totalitarne birokratije na našim obalama.“

Međutim, teoretičari na višim nivoima prepoznali su negativnost ove vrste paranoje, a činjenica je da su velike države – iako ih neki smatraju vojno sigurnijim – često lošije u ekonomskim i socijalnim pokazateljima. Dugoročno, to će negativno utjecati na sposobnost države da projektuje moć i održava stabilne saveze. Bogate zemlje imaju bolji pristup najboljem vojnom naoružanju i mogu lakše da koriste meku moć za razliku od manje bogatih.

Iz tih razloga, čak i tamo gdje su neophodne odbrambene vojne koalicije, najbolje je izbjeći centralno vođeno političko i ekonomsko jedinstvo. Na kraju, prisustvo velike i raznolike populacije unutar jedne nadležnosti – problem s kojim se susreće gotovo svaka velika država – dolazi sa znatnim troškovima. Kao što je navedeno u ovom istraživanju političke ekonomije velikih zemalja, demokratizacija pokreće stanovništvo u velikim raznolikim zemljama prema secesiji. Odnosno, ako država ne postane diktatorska, veličina na kraju dovodi do više nestabilnosti – i vjerovatno, do veće geopolitičke slabosti.

Rješenje, ne čudi, je decentralizacija, a autori zaključuju, „umjesto razmišljanja o podjeli svijeta na različite zemlje, razmišljajte o podjeli zemlje na autonomne regije“. Ako postoji potreba za „ekonomijom obima“ u smislu odbrambenih sposobnosti, potreba za socijalnom, ekonomskom i političkom autonomijom u manjem obimu ostaje od velikog značaja.

Svijet se, nažalost, za sada kreće u suprotnom smjeru. Iako su Sjedinjene Države očigledno krenule putem političkog i socijalnog razjedinjenja, centralna država je postala samo agresivnija u uspostavljanju i ekonomske i političke kontrole. U međuvremenu, u Evropi, EU, s izuzetkom Velike Britanije, nameće se sve veća regulatorna i objedinjujuća sila. Obećanja o liberalizovanoj Kini još su iluzorna.

To ne znači da se pokreti za većom decentralizacijom i nezavisnošću ne viju pod površinom. Ti su trendovi prisutni, ali mašinerija modernih nacionalnih država tek treba da pokaže punu spremnost da prizna prednosti malenkosti i političke nezavisnosti.

Piše: Ryan McMaken (Mises InstituteDialogos)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Bilješke:

* China’s official crime statistics point toward low homicide rates, but China is notorious for manipulating metrics of this sort. However, given that it is one of the world’s more intrusive surveillance states, it is possible that homicide rates are quite low, as reported. India—nominally a “democracy” has become increasingly authoritarian and prone to ethnic and religious strife. It’s homicide rate—not even counting terrorist-related killings—is a matter of dispute. As noted by Shoban Sexena at The Wire, India’s official homicide statistics are well below what is estimated by outside sources. Sexena concludes “India doesn’t fall into the category of hyper-violent societies, but the sheer high number of murders make it one of the most dangerous countries.”

Related Articles

Close