Eliezer Papo: Revizija ustaškog naci-fašizma u tri čina

Teološko-antropološka analiza jednog neuspjelog ogleda iz interaktivnog revizionizma

ili 

Revizija ustaškog naci-fašizma u tri čina

ČIN I

Crkva želi samo da se pomoli za nevine žrtve “križnog puta”… (Taman kad čovjek pomisli da je Tomašević imao na umu SAMO one tri i po civilne žrtve Blajburga, gostujući cirkus prelazi na sljedeću tačku…)

ČIN II

Znate, tu nije bilo suda, SVI su nevini, dok se suprotno ne dokaže… (A, pošto svi znamo da se nikad neće dokazati, oni će SVI biti vječno nevini… a crkva se moli za SVE nevinopostradale, a na Blajburgu su SVI nevino postradali…

Po tradicionalnom kršćanskom učenju čovjek je griješan po paloj prirodi svojoj, i tu sklonost ka grijehu je naslijedio od Adama i Eve. Crkva se moli za ljude, a ljudi su (kao takvi) a priori grješni. Da je Tomašević rekao: Dužnost crkve je da se moli za grješnike, a što su grješniji to je potreba veća, a ovi ljudi su barem nominalno bili katolici, i kao takvi u našoj ingerenciji, sve bi to ličilo na tradicionalno kršćanstvo. Međutim, činjenica da Tomašićeva crkva SAMO u slučaju Blajburga insistira da se radi o molitvi za nevine, pokazuje da se ne radi o tradicionalnoj kršćanskoj molitvi ZA GRJEŠNIKE, nego o svođenju religije na funkciju detrdženta i izbjeljivača najkrvolčnijeg režima koji je ikada postojao na Balkanu (a nije da nije bilo konkurencije).

Ne stigne čovjek ni da prigovori Tomaševiću da ni Hitleru i njegovom loko-kopiletu, Paveliću, nikad nije suđeno, te da iz izloženih premisa proizilazi da su i oni nevini, gostujući cirkus već pređe na sljedeću pehlivan-noktu…)

ČIN III

Znate, a i ti kojima je suđeno; pa, molim vas lijepo, njima je sudio jednopartijski sud… (Za razliku od višepartijskog hiljadugodišnjeg inkvizicijskog suda crkve i višepartijskih ustaških prijekih sudova, jugoslovenski jednopartijski sudovi su bili pristrasni, nečasno implicira i poentira velečasni…)

Ukratko, ne postoji niti jedan jedini stvarno krivi ustaša. Oni kojima se nije sudilo, nedužni su jer im se nije sudilo; oni kojima se jeste sudilo, nedužni su – jer “vidite ko im je sudio”…

Pomniji pratioc teoloških gibanja u dijelu katoličkog klera na eksjugoslavneskim prostorima, međutim, nije iznenađen ovom teološkom akrobacijom. Naime, KRIŽNI PUT je termin koji je u kršćanstvu vezan za Kristovo stradanje na križu, i po kršćanskom vjerovanju upravo zbog Kristove dvojne prirode to stradanje ima moć da otkupi grijehe svijeta.

U dekristijanizovanom i religioniziranom ustaštvu, političke i vojne strukture NDH preuzimaju ulogu Krista. Samo se u takvom supstitucionirajućem narativu blajburška bježanija može krstiti imenom križnog puta… U toj novoj nacio-religiji (koju Tomašević, a izgleda i Puljić) propovijedaju i teološki nepotkovanom puku, na križnom putu ne stradava više Krist, nego NDH – i to kao otjelotvorenje Krista. Podobno Kristu koga smjenjuje i zamjenjuje, ona stradava na Blajburgu samo da bi potom uskrsla i spasla one koji u nju vjeruju (i kaznila nas ostale koji se tom vjerovanju opiremo)…

Kad se shvati da je u dotičnoj teologiji nacija/država odavno preuzela mjesto Boga, odjedanputa cijeli narativ postane iznenađujuće koherentan. Država je mjerilo svega! Nema i ne može biti mise za mnogo malobrojnije, ali stvarno nevine i svete, katoličke žrtve Jasenovca – jer katolicima koji su pobijeni u Jasenovcu je pravedno presudila kristolika NDH. Može, biće i mora biti mise za državotvorne stradalne NDH poslenike i vojnike, jer oni su eks oficio nevini. Svetost države kojoj su služili protegla se i na njih same, posvetivši sve i jedan njihov čin i dovevši ih do stepena anđela…

XXI je vijek i liberalna demokratija, svako ima pravo da vjeruje šta hoće, pa i statolatre (državopoklonici), uključujući i statolatre nacidržava… Ipak, kada pripadnici jedne nove teologije hajdžekuju jednu tradicionalnu vjersku zajednicu (i to tradicionalnu vjersku zajednicu univerzalističkih, anacionalnih i nadnacionalnih pogleda), čovjek ne može a da se ne zapita da li bake i djedovi koji dolaze na takve mise, kako bi učestvovali u otajstvu Kristove žrtve i suučešćem u njoj postali sudionici vječnog života, znaju da se na takvim misama ne uprizoruje euharistijski Kristovo stradanje, nego križni put obogotvorene države, koja stradanjem otkupljena uskrsava, i sjeda s desne strane bOGU, da sudi živima i mrtvima.

Ako znaju, sve je u redu!

Valjda…

Piše: Eliezer Papo (originalni link objave)

Related Articles

Close