5 katastrofalno loših argumenata protiv homoseksualizma
1. Homoseksualnost je odvratna.
Ono čime svake godine započnem predavanje na predmetu o zakonu i normama je da podvučem važnost umjetnosti razdvajanja vlastitih osjećanja i sklonosti od argumentacije koju gradimo. Tako, na primjer, činjenica da meni sama pomisao na to da pomirišem domaći pčelinji med pobuđuje refleks povraćanja nema nikakvog uticaja na to da li ja mislim da drugim ljudima treba ili ne treba da bude dozvoljeno da jedu med ili da promovišu jedenje meda. Slično je i sa seksualnim odnosom između dva muškarca ili dvije žene. Naša lična osjećanja i sklonosti su nebitni kad određujemo da li drugima treba da bude dozvoljeno da upražnjavaju ili promovišu upražnjavanje takvih odnosa.
Kada bismo se vodili svojim sklonostima kao osnovom za postavljanje moralnih normi, postali bismo tirani svima oko nas. Da li stvarno želite da budete tiranin koji će svoje lične, subjektivne sklonosti nametati drugima kao moralnu normu? Kako bi bilo da zabranimo promovisanje meda samo zato što se zakonodavcima povraća od pomisli na med?
2. Homoseksualnost je nenormalna.
Čak i da se složimo da je homoseksualnost nešto nenormalno, opet to ne znači da treba zabraniti njenu afirmaciju. Na primjer, natprosječno inteligentni ljudi su nenormalni. Normalno je da čovjek ima koeficijent inteligencije, recimo, između 70 i 130. Otprilike 95% ljudske populacije je u tom intervalu. Tesla je, po ovom kriterijumu, bio nenormalan. Njegova inteligencija je bila ubjedljivo iznad koeficijenta od 130. On nije bio kao većina ostalih ljudi pa su opet svima puna usta Tesle. Svi se za njega otimaju, a bio je nenormalan da nenormalniji ne može biti.
Dakle, normalnost, kao statistički koncept je potpuno neutralna što se tiče moralne ocjene bilo koje devijacije od norme. S druge strane, ako koristimo normalnost kao sinonim za ono što nam se estetski dopada, vraćamo se na tačku 1.
3. Homoseksualnost je bolest i zato homoseksualce treba liječiti.
Čak i da se složimo da je homoseksualnost bolest ili poremećaj, iz toga ne slijedi zaključak da mi možemo da određujemo da li homoseksualce treba liječiti. Ako je istina da je homoseksualnost bolest, onda je na oboljelome da odluči da li treba da se liječi ili ne. Ja imam ravne tabane pa sam ipak odlučio da taj moj poremećaj ne treba da se liječi.
Oni koji tvrde da je homoseksualnost poremećaj, gejeve bi slali na psihijatrijsko liječenje. Ali, oni koji bi slali gejeve na psihijatrijsko liječenje se upuštaju u jedanu od klasičnih matrica diskvalifikovanja neistomišljenika korišćenu kroz istoriju. Inkvizicija je “istjerivala đavola” iz onih koji se nisu slagali sa ondašnjim crkvenim dogmama. U bivšem SSSR-u su ljudi koji nisu vjerovali u komunizam slani na “psihijatrijsko liječenje”. U bivšoj Jugoslaviji su politički neistomišljenici slani na Goli otok na društevno-političko “osvješćivanje.”
4. Gejevi ne mogu izroditi djecu i zato su društveno štetni.
Čak i kada bismo se složili da je stvaranje potomstva potencijalno društveno korisno, može se pokazati da je često društveno korisnije nemati potomstvo. Ako, recimo, to potomstvo nanese čovječanstvu više bola nego koristi, ona bi bolje bilo da potomstva nije ni bilo, bar sa stanovišta društvene korisnosti kao normativnog principa.
Mi se svi nadamo da će naša djeca biti dobri ljudi, ali ko nam garantuje da bas to naše, uz svu brigu i ljubav koju mu pružimo, neće postati neki budući tiranin i krvnik, neki budući Staljin, Mengele ili Džek Trbosjek? Eto, tu nas gejevi koji su ostali dosljedni principu nemanja potomstva mogu poklopiti i reci da oni, iako na svijet nisu donijeli niti jednog novog Gandija, bar nisu iznjedrili ni jednog novog Hitlera.
5. Gejevi znaju da ljudi ne vole homoseksualnost i zato su gej aktivisti sami krivi ako ih neko napadne.
Ko god kaže da su gejevi krivi ako ih neko napadne jer su svojom pojavom isprovocirali napad, taj tvrdi da su napadači mašine ili životinje koje nemaju slobodu izbora.Ovaj argument, u stvari, više ljudskosti daje gejevima nego njihovim napadačima. Prema logici ovog argumenta, gejevi imaju moć slobodne volje; oni imaju sposobnost izbora između izlaženja na ulicu i neizlaženja. S druge strane, njihovi napadači su kao neživa materija koja nema slobodnu volju i sposobnost da se suzdrži od reakcije. Oni su kao mašina koja je programirana samo za određenu reakciju. Ako gej izađe na ulicu, napadač mora da reaguje; on nema izbora. Po toj logici, gejevi kontrolišu i svoje postupke i postupke svojih napadača. Gejevi su ljudi, a napadači su samo automatska, refleksna, nesvjesna reakcija.
Ovo je mentalitet pokoravanja fizičkoj sili. A šta ako se sutra nekome ne svidi vaša frizura, način na koji govorite, način na koji se oblačite, način na koji bilo šta radite? Možda se nekome ne svidi uopšte vaše prisustvo na licu Zemlje. Da li to znači da treba da prestanete da postojite samo zato da biste izbjegli batine?
Izvor: predragrajsic.blogspot.com