5 razloga zašto je kapitalistički Čile bolji od socijalističke Venecuele

Otkako je Nicolas Maduro zakletvom u drugom mandatu na mjestu predsjednika Venecuele u januaru 2019. godine, medijski naslovi dominirali su pričama o građanskim nemirima i ekonomskim teškoćama iz ove male latinoameričke države. U usponu svog kontroverznog reizbora, Maduro je spriječio opozicione stranke da se slobodno i pošteno takmiče za podršku javnosti. Zbog tih izbornih smicalica i kršenja ljudskih prava koja su uslijedila, većina venecuelanskih građana, kao i većina zapadnih vlada, odbija priznati Madurov legitimitet za predsjednika.

NESTAŠICE HRANE

Dok se široki protesti nastavljaju u njihovom četvrtom mjesecu, jedno je postalo vrlo jasno: eksperimentalni venecuelanski socijalizam bio je veliki neuspjeh. Godišnja inflacija iznosi više od 80.000%, a procjenjuje se da skoro 90% Venecuelanaca živi u siromaštvu. Masovni nedostaci hrane znače da je projsečan Venecuelanac smršao preko 11 kilograma, uprkos Madurovom struku koji se nastavlja širiti. Vladine jedinice za likvidacije ordinirale su širom glavnog grada i ubijale protivnike vladajućeg režima. Međutim, važno je zapamtiti da uslovi u Venecueli nisu uvijek bili tako tragični.

Između 1958. i 1999. godine, Venecuela je bila demokratija – iako nesavršena. Zemlja je patila od korupcije, ali Venecuelanci se nisu suočavali sa nestašicom hrane niti su bili suočene sa širokim kršenjima ljudskih prava. Prema regionalnim standardima, Venecuela je također imala relativno slobodnu tržišnu ekonomiju. Početkom 1950-ih, bruto domaći proizvod (BDP) po glavi stanovnika Venecuele bio je među najvišim na svijetu. Bila veća nego u Sjedinjenim Državama i tri puta veća nego u Čileu. Do 1982. godine, Venecuela je bila najbogatija zemlja Latinske Amerike.

Da biste u potpunosti procijenili pad Venecuele, korisno je uporediti njenu sudbinu s ogromnim političkim i ekonomskim unapređenjima koje je doživio narod Čilea.

Priča o uspjehu Čilea počinje sredinom 1970-ih, kada je vlada te zemlje napustila socijalizam i započela sa sprovođenjem ekonomskih reformi. U 2016. godini Čile je bio 15. najslobodnija ekonomija na svijetu. Venecuela je u međuvremenu pala s 15. najslobodnije ekonomije na svijetu 1975. godine, na najmanje slobodnu ekonomiju na svijetu u 2016. godini (Human Progress nema podatke o ozloglašenoj i neslobodnoj Sjevernoj Koreji).

Kako se ekonomska sloboda Čilea povećavala, povećao se i prihod po glavi stanovnika (prilagođen inflaciji i paritetu kupovne moći), koji je porastao s 32% u Venecueli 1975., na 287% u Venecueli do 2019. Između 1975. i 2019. čileanska ekonomija je porasla za 293%. Ekonomija Venecuele se smanjila za 54%.

Kako se njegova ekonomija širila, tako je nastala i sposobnost Čilea da pruži dobru zdravstvenu zaštitu svom narodu. 1975. godine, čileanska stopa smrtnosti novorođenčadi bila je 29% viša od one u Venecueli. Do 2017. godine u Venecueli je umrlo je četiri puta više dojenčadi na 1.000 živorođenih nego u Čileu.

S opadanjem smrtnosti novorođenčadi i poboljšanjem životnog standarda došlo je do stalnog povećanja životnog vijeka. 1975. godine, Venecuelanci su živjeli duže od Čileanaca. U 2017. godini, prosječan Čileanac živio je preko pet godina duže od prosječnog građanina Bolivarske republike.

Štaviše, više Čileanaca oba pola doživi starost nego u Venecueli. Ulaskom u penziju, stanovnici Čilea uživaju u privatnom sistemu socijalnog osiguranja koji je uspostavio Catoov saradnik Jose Pinera. Sistem generiše prosječan prinos od 10% godišnje (umjesto strašnih 2% koje generiše državni sistem socijalnog osiguranja u Sjedinjenim Državama).

Za kraj, razmotrite demokratiju. U svojoj knjizi iz 1944. godine Put u ropstvo (Road to Serfdom), ekonomista rođen u Austriji Friedrich von Hayek objasnio je da ekonomski intervencionizam dovodi do ogromnih neefikasnosti i dugih redova ispred praznih prodavnica. Nastaje stanje ekonomske krize, što vodi ka zahtjevima za još većim ekonomskim intervencionizmom.

EKONOMSKE SLOBODE VODE PROSPERITETU

Ali, povećana državna kontrola ekonomije neprijatelj je slobodi. Prvo, ne može biti sporazuma o jedinstvenom ekonomskom planu u slobodnom društvu. Kao takva, centralizacija ekonomskog odlučivanja mora biti praćena centralizacijom političke moći u rukama male elite. Drugo, kako se ekonomija pogoršava, autoritarni režimi koji su odlučni da ostanu na vlasti moraju ućutkati neistomišljenike – zatvorom, pa čak i ubistvom.

Ekonomsko i političko propadanje Venecuele slijedilo je obrazac koji je Hayek opisao 1944. godine. U Čileu su, za razliku od toga, slobodna tržišta raširila ekonomsku moć među milionima Čileanaca, a vojna vlada, koja je upravljala zemljom između 1973. i 1990., ustupila je mjesto demokratiji. Čile je danas i ekonomski i politički slobodan.

Pišu: Marian L. Tupy i Alexander Hammond (FEE)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović