HOĆEMO SUFARE! – jedan je od podnaslova iz intervjua sa rahmetli Abdulahom ef. Ganićem 1990. godine u Islamskoj misli. Bolna ispovijest Abdulah efendije o poteškoćama sa kojima su se susretali imami u tadašnjoj Islamskoj zajednici. Osim zatvaranja medresa, oduzimanja i rušenja vakufa u vrijednosti od oko 700 miliona maraka, imami su bili suočeni sa zabranom podučavanja islamu, ali tome ne da su samo doprinosili jugoslovenski komunisti stalnim represijama, već i najveći dužnosnici IZ-e, koji su bili istureni na razne pozicije sa zadatkom da špijuniraju, opstruiraju i prokazuju muslimane. Period o kojem rahmetli Abdulah ef. Ganić govori su 60-e godine proteklog stoljeća. Nažalost, nakon pada komunističkog režima, lustracija unutar IZ-e nikada nije sprovedena i postavlja se pitanje koliko je službenika, poput ovih iz teksta koji slijedi, ostalo u IZ-i i nastavljaju da opstruiraju rad i jačanje zajednice muslimana.
Odlomak intervjua:
“Tada smo dobili pravo da radimo po dva dana u sedmici po dva sata. Međutim, tada je jedan, neću mu pomenuti ime, iz Povjerenstva islamske zajednice u Visokom, rekao da je dosta po jedan sat. Nije ni čudo jer su mnogi unutar Islamske zajednice bili »veći katolici od Pape«. Međutim , i dalje smo djecu mogli učiti samo naezber (napamet). Nije bilo nikakvih pomagala, niti su se smjeli koristiti olovka, tabla, papir, niti smo imali kakvih udžbenika.
Reis-ul-ulema, tada na jednom sastanku imama, na zahtjev da se koriste sufare, odgovara da »nama ne trebaju sufare, nema više hurufata, naša je latinica, šta će hurufat, on je razlog našeg nazatka«. Na otvorenju munare godine 1960. u Doboju kod Kaknja za vrijeme dok reis-ul-ulema govori, narod dobacuje: »ostavi ti svoja mudrovanja, daj ti nama sufare!« Tada je narod skandirao, »HOĆEMO SUFARE! HOĆEMO SUFARE!« On je tada sve to prešutio i kasnije su sufare dopuštene. Međutim, ne smijemo zaboraviti da su mnogi sami sebi pisali sufare, prepisivali ih i umnožavali, te slali po džematima. To je period kad još nemamo nijednog ilmihala, a u mektebu naučeno nije se smjelo provjeravati.
Jedno vrijeme tražilo se od SUP-a odobrenje za mevlude po džamijama a dugo vremena za mevlude po kućama. Ranije su bili potpuno zabranjeni. Rado ću vam ispričati jednu lijepu anegdotu s Mustafom, ocem Jusuf ef. Omerspahića, koji je svake godine učio mevlud u svojoj kući. Jedne godine su ga potkazali i on je pozvan da plati kaznu. Međutim, on je ponudio da plati dvije kazne riječima: »De'te vi naplatite dvije kazne. Ja nemam namjeru prijavljivati mevlud ni dogodine, a ako Bog da, opet ću ga učiniti! Uzmite Vi što je vaše!«”
Abdullah ef. Ganić je rođen 1. decembra 1916. godine u Porječanima kod Visokog. Mekteb je završio u rodnom mjestu pred amidžom Mehagom, a osnovnu školu u Visokom. Nakon toga upisao se u Gazi Husrev-begovu medresu, koju napušta u drugom razredu zbog bolesti. Proveo je kod Osman ef. Redžovića u Gračanici kod Visokog tri godine. Godine 1934. pokušao se upisati u Mektebi-nuvvab, ali nije uspio, te odlazi u travničku okružnu medresu i upisuje u treći razred. Travničku medresu završio je 1937.
Piše: Resul Mehmedović
