ABDULAH SIDRAN: Da li je moguće oprostiti krvniku

Jeste da je Petar pitao Isusa: „Koliko puta da oprostim bratu mojemu ako mi sagriješi? Do sedam puta?“ i jeste da mu je Isus odgovorio: „Ne velim ti do sedam puta nego do sedam puta sedamdeset!“ – ali, sve moje duševno iskustvo kazuje kako praštanje nije u skladu sa ljudskom prirodom. Zaboravljanje – da, praštanje – jok. Naživio sam se, evo, šezdesetipet godina, svakakve su me nevolje jahale i trle, mnogi mi je insan, štono kažu, na žulj stao, mnogi za srce ujeo, uvrijedio, ponizio, hljeb iz usta moje djece otimao, mene kundačio, i sve sam mogao u neka doba zaboraviti, ali ništa, baš ništa i nikome – oprostiti! Pokopam, u trbušne bunare zatrpam, zaboravim, ali – čim se sjetim, ono oživi kao da u prošlosti nije ni trena boravilo, a ja shvatim da mrzim i da nisam oprostio. Vidim, i u to nikakve sumnje nema, mojoj je duši od novozavjetnog, Isusovog, bliži Mojsijev, starozavjetni, zakon: oko za oko, zub za zub.

Govorimo o praštanju.

Golootočka pisana svjedočanstava kazuju da su oni, golootočki sužnji, što su jedan drugog do krvi i do smrti tukli, šaketali i nogama gazili, jedan drugome, i svaki svakome – oprostili! Nije se imalo izbora: ostaće smrvljen pod nogama svojih sapatnika onaj kojega uhvate da fingira udaranje, da mu ruka, iz ramena snažno pokrenuta, naglo zastaje u blizini žrtvinoga tijela. Neće banda da udara bandu! Udri bandu! Pod uslovom da preživi to kazneno premlaćivanje, u prvoj narednoj situaciji premlaćivaće temeljitije i grublje nego što su premlaćivali njega.

Ali! Krvoločna zvjerska premlaćivanja nisu ni izdaleka bila najteže šta se događalo sužnju na Golome otoku. Ako svaki i nije doživio, ono bi sigurno svaki od preživjelih znao kao dječiju pjesmicu odrecitovati pokoji stih iz nabrajalice o golootočkim mučilačkim metodama: japanska kragna, kibla, podmornica, presovanje, špansko plivanje… Doktor Nikola Nikolić – kojega bi, tridesetak godina nakon smrti, valjalo beatificirati, makar izmišljali kakav specijalan sekularni način proglašavanja čovjeka svecem – opisujući najstrašnije od brojnih golootočkih metoda mučenja, skovao je novi termin: hororoze, budući da dotadašnja nauka nije registrirala takvo ljudsko iskustvo kroz kakvo je prošao mnogi golootočki uznik. Na ovome mjestu, molim – roditeljska pažnja!

To je kad ti oko glave obmotaju nakvašen konopac, pa ga zatežu motkom, koju lagano okreću kao vodenički vitao. Jedan čvor ovog konopca nalazi ti se na slepoočnici, a druga dva na očima. Usled okretanja vitla i stezanja užeta najprije ti prskaju oči. Bol je ogroman i nepodnošljiv i, ne popustiš li, završava se time što ti se lobanja, počevši od slepog oka, krši i slama. To je jedna od najbolnijih sporih vrsta smrti – može se otegnuti koliko se dželatu dopada i bez priznanja se takoreći uopšte ne može podneti.“ (D. Mihailović)

„Kibla. Noćni sud za malu i veliku nuždu u golootočkim barakama i zatvorskim ćelijama. To je jedna kaca izrađena od tvrdog drveta, zapremine kojih osamdesetak litara, visine oko sedamdeset centimetara. Prečnik dna dovoljno širok da stabilno stoji, a gornji prečnik je toliki da u njega može lako da stane najveća jugoslovenska guzica. Kibla ima dvije ušice koje imaju otvore u koje stavljaju šake dva stara izdajnika koji nose pune kible, prosipaju ih u rupe na klozetima-čučavcima, peru ih i na kraju u cilju higijene i ostalog smrada, sipaju u njih deset-petnaest litara čiste vode.“ (D. Jovanović)

„Osim funkcionalne namjene, služila i za stalna noćna dodatna mučenja nerevidiraca i bojkotovanih. Oni su morali da dežuraju danju, za vrijeme popodnevnog odmora, i požarče noću u dvosatnim smjenama stojeći s glavom nagnutom iznad kible i s rukama sastavljenim odostrag, udišući smrad njenog sadržaja. Jednokratna kazna bila je gnjuranje glave u njen sadržaj.“ (P. Kostić)

„Podmornica. Glava žrtve se zaranja u kiblu ili u bure s morskom vodom. Žrtva mora da pati, ne i da umre. Dželat postupa prema uputstvu: Dlanovima (žrtvi) pokriti lice. Male prste zariti u usta, između obraza i zuba, prstenjacima pritisnuti nozdrve, srednjacima oči, a palce smjestiti u ušne školjke. Onda potapati, paziti da se žrtva ne uguši.“

Presovanje. Mučeniku se u ležećem stavu stavlja teška kamena ploča na grudi ili tragač natovaren kamenjem. Proticanjem vremena disanje postaje sve teže i snaga slabi.

Špansko plivanje. Metod mučenja poznat još iz vremena Inkvizicije. Izbjegavale su ga i najsurovije policije svijeta zato što su ljudi izloženi tom postupku često umirali od srčanog udara. Svežu ti ruke i noge, u usta uvale neku krpu, glavu zabace nazad i kroz nos sipaju mlaz vode. Daviš se kao u najdubljoj vodi. Na Golom otoku Udba je uvela značajnu novinu kojom su izbjegnute nepoželjne i prijevremene smrtne posljedice. Da se žrtva ne bi smrću spasla od daljeg mučenja, ljekar joj je slušao srce i kad god bi ocijenio da može da eksplodira, davao bi rukom znak da prekinu.“ (P. Kostić)

„Doktor Nikolić govori i o mučenju termokauterizacijom, paljenjem usijanim gvožđem dijelova tijela koji su bogati nervnim završecima (dojke, bradavice, polni organi, jezik, uši, šake itd.) i o specijalnim zubarskim bušilicama prilagođenim za mučenje, kao i o postupku prženja očiju sonom kiselinom: u oči se sipa rastvor kiseline, alkohola ili etera, a zatim se oči premažu ljepilom da bi slijepljeni kapci spriječili da rastvor isteče. Čovjek bi zaista pomahnitao od boli i prženja u oku.“ (P. Kostić)

Ko je preživio koju od ovih muka, prestao je krivca tražiti među ljudima. Odnos prema drugom ljudskom biću on je apsolvirao na način Dostojevskoga, i ako mu ni retka nije pročitao: čovjek je preširok, trebalo bi ga suziti. Tom preširokom biću nije ni praštao ni nepraštao, kategorije krivnje, kazne i oprosta, za njega, ostale su u nižim sferama ljudske zapitanosti o smislu. Na drugoj adresi, mimo čovjekove, on je tražio odgovor. Poneki bi od takvih, na slobodi, osvitao u svilenoj postelji duboke religioznosti. Drugi opet u luđačkoj košulji teškog, agresivnog, borbenog ateizma. A svi, bezmalo svi, sklapali nježno prijateljstvo s probranim vrstama najžešćeg alkohola.

S neba nije dolazio nikakav odgovor i ljudsko postojanje je ostajalo potpuno neshvatljivo. Prije deset godina, jednog proljetnog dana, na Titovoj ulici, zaustavila me, pardonirajući, nepoznata gospođa: da ima za mene jednu pošiljku iz Zagreba, radi se o knjizi, pošiljalac nije znao moju adresu, ona je prijateljica njegove porodice… Ne kazuje ime pošiljaoca, ne kazuje još važnije: kakva knjiga, o čemu knjiga? Budem ljubazan: gospođa nikako ne liči na one što vole na ulici zaustavljati poznate javne osobe, da koju mudru izmijene, ne, način na koji mi se gospođa obratila, učinio je da sam na trenutak poželio ponuditi da popijemo piće, tu, u Park-kafani pokraj koje stojimo, ali prevlada oprez i dogovorismo se da mi knjigu ostavi u najbližoj prodavnici novina, tu, pod Šipadom.

Hvala, gospođo Emilija! Ne mogu znati da li ste živi, kao što ne znam ni da li je živ dobri čovjek Đuro Bilić, čiju ste knjigu unijeli u moj duhovni svijet. Goli otok i Dabravine – logori jugoslavenskoga socijalizma. Dičio sam se i kršeći pravila dobroga ukusa, prijateljima, iz te knjige, pokazivao one fragmente koji hvale moga oca Mehmeda Sidrana, i komplimentiraju njegovoj čudesnoj inteligenciji. („Ni danas mi nije jasno otkud mu sposobnost da predvidi nezamislivo.“) Tih godina nisam vidio ništa, a danas vidim svašta, i sve mi je krupno, i knjiga, i posveta koju je na njenim prvim stranicama svojom rukom ispisao gospodin Đuro Bilić:

„Gospodinu Avdi Sidranu
U znak sjećanja na njegovog oca
I zajedničkog boravka na G. O-u“

Da je imao ikakva ružna saznanja o Mehmedovom  držanju na Golome otoku, preživjeli logoraš Đuro Bilić ne bi knjigu svojih uspomena slao Mehmedovom sinu.

Hvala, gospođo Emilija! Deset je godina prošlo, a ja se nisam javio vašem zagrebačkom prijatelju. Da li je živ Đuro Bilić? Jesu li žive njegove dvije kćerke? Na njihovu zagrebačku adresu, Petrova 87, poslao sam prošle godine jednu pjesmu. Ne znam ni da li je prispjela do njih. Poslušajte, gospođo Emilija!

Sinovi Golog Otoka

Evo, tek sada, kada jesmo, konačno i
zanavijek i prirodno, sustali i pali, dotače
nam duše ono što nismo ni slutili a kamoli
znali: još uvijek smo dužni našim očevima.

Tegobni, tobože, naši životi – taj dugački
popis i žalostan zbir svakojakih trpnji, i od svake trpnje težih, teških poniženja! – i takvi, životi naši, slatka su i smiješna pjesmica za djecu, kakvi bijahu naših očeva životi, kakva i kolika njihova stradanja i muke. Još uvijek smo dužni našim očevima.

Nama su iz čeljusti, nazdravo, čupali zube.
Njima, našim očevima – zube, oči, jetru, i srce, golom rukom, dlakavom šakom, ispod slomljenih rebara. Udarci, od kojih smo tako lako posrtali i padali, bijahu tek odjeci, nježni i blagi odjeci udaraca što su ih oni, naši očevi, primali. 
Po robijama, po Golim Otocima, u samoj
utrobi zemlje, po rudnicima i po samicama. Mozak su im iz žive lubanje čupali, čupavom šakom, 
i pod živu lubanju, istom šakom, vraćali. 
Mrtvim našim očevima, još uvijek smo dužni.

Zašto li smo toliko kukali i cmizdrili,
što li smo se toliko cio život jadali, i toliko,
cio život, jaukom jaukali? Pjesmica, dječija pjesmica,
bijahu naši tobože preteški životi.
Sustali i pali, evo, predsmrt progledasmo!
Jesmo li, pjesme pišući, život potrošili? Jesmo,
i neka smo! Jesmo, i neka smo!

Ali zašto smo se – cio život pjesme pišući – uznosili
svojim talentima? Da li se baš moralo na ivicu groba stati,
pa shvatiti: Još uvijek smo dužni našim očevima. Motor i gorivo
naših talenata ne bjehu naše, već očeva naših patnje.
Nikada im nećemo odužiti dug.

Valja nam zato pod zemlju smjerno.
Uz nešto sasvim prirodnoga straha.
I mnogo nelagode, ružne poput svraba.

(OTKUP SIROVE KOŽE)

Piše: Abdulah Sidran