Abu'l-Hasan Al-Aš'ari – Život i djelo

Abu'l-Hasan ‘Ali ibn Isma'il al-Aš'ari rođen je u Basri godine 260/873. Još u mladosti pristaje uz mutezilitsku školu, čija učenja izučava kod jednog od najuglednijih prvaka ove sekte, al-Gubba'ija (ob. 303/917). Sve do svoje 40. godine slijedi naučavanje škole, i u cijelom ovom razdoblju brani mutezilitska učenja, te u tu svrhu i sam piše više radova. A zatim, prema svjedočenju njegovih biografa, kada je napunio 40 godina, Aš'ari se zatvara u kuću u kojoj samuje dvije sedmice. Iz nje izlazi da bi nahrupio u Veliku džamiju u Basri, u trenutku kada su se ljudi skupili za molitvu. I tu glasno objavljuje: “Onaj tko me zna, zna me. Onome tko me ne zna sam ću se predstaviti. Ja sam ‘Ali ibn Isma'il al-Aš'ari. Donedavno sam propovijedao mutezilitsko učenje, vjerujući u stvoreni Kur'an, nijekao viđenje Boga na onome svijetu, odricao Bogu svako svojstvo i svaku pozitivnu oznaku… Budite svi svjedoci da se sada odričem tog učenja i da ga definitivno napuštam.”

Postoji mnogo razloga kojima su biografi objašnjavali ovaj spektakularni obrat. Čini se da glavni uzrok tome treba tražiti istodobno u njemu samom i u vanjskoj situaciji, to jest u podvojenosti muslimanske sunnitske zajednice koja je u to vrijeme podijeljena između dva ekstremizma. Najprije u njemu samom: Abu'l-Hasan al-Aš'ari duboko je potresen prekomjernim racionalizmom mutezilitskih učenjaka u njihovom poimanju Boga i čovjekova spasa. Zar se božanstvo, predmet njihovih spekulacija, nije pretvorilo u čistu apstrakciju, koja nema veze sa svijetom i čovjekom? Kakav je smisao i metafizičko značenje čovjekove spoznaje i obožavanja, ako je sve određeno jednostavnom činjenicom uzročnosti u stvaranju? Abu'l-Hasan je patio videći koliko su muslimanskim sunnitskim mišljenjem ovlađale ekstremne tendencije. S jedne strane, muteziliti sa svojim apstraktnim spekulacijama, a s druge strane literalisti koji su, reagirajući na mutezilitski racionalizam, svoj stav učinili još tvrđim. Dakle, Aš'arijevo “preobraćenje”, nenadani korjeniti obrat, treba istovremeno objašnjavati i namjerom da razriješi vlastiti problem i nakanom da podijeljenoj zajednici da sredstvo da izađe iz ćorsokaka.

Aš'ari je napisao brojna djela u toku svoga mutezilitskog razdoblja, kao i nakon svog preobraćenja. Prema njegovim vlastitim riječima, sastavio je najmanje 90 djela koja su obuhvaćala cjelokupno teološko znanje toga vremena. Napisao je komentar Kur'ana. Sastavio je zbirku koja se bavila šari'atom; zbirku haditha i kazivanja; rasprave protiv materijalista, haridžita i, nakon preobraćenja, kritička djela protiv mutezilita.

Među djelima što su nam se sačuvala, dva su naročito značajna. U prvome (Magalat al-islamiyyin), Aš'ari tačno i objektivno izlaže sva učenja za koja se u to vrijeme znalo. Ova rasprava može se smatrati jednim od najznačajnijih skupova historije dogmi, štaviše prvim te vrste u historiji učenja i dogmi u islamu. Ona ima tri dijela: prvi sadrži podrobno izlaganje raznih islamskih sekti i učenja; drugi izlaže put “ljudi hadita”, literalista; napokon, posljednji se odnosi na različite ogranke kalama.

Što se tiče drugog djela (Kitab al-ibana), ono isključivo izlaže učenje sunnitskog islama. Djelo počinje pohvalom Ibn Hanbalu (utemeljitelju hanbelitske pravne škole, ob. 241/855). A zatim slijede, bez utvrđenog rasporeda, različite teološke teme, razložene u svjetlu novog piščevog usmjerenja. Ako se posigurno može reći da je ovo drugo djelo napisano u drugom razdoblju al-Aš'arijevog života, ne možemo isto ustvrditi i za prvo.

Aš'ari je umro u Bagdadu 324/935, nakon života koji je bio čudesno ispunjen.

AL-AŠ'ARIJEVO UČENJE

Tendencije sistema. U al-Aš'arijevom sistemu prevladavaju dvije tendencije koje su prividno protivurječne, a u stvari se dopunjuju. S jedne strane, on izgleda tako blizak ovoj ili onoj pravnoj školi islama, da se moglo tvrditi čas da je bio šafiit, čas da je bio malikit ili hanbelit. S druge strane, očita je njegova suzdržanost, pošto on intimno želi prije svega da pomiri razne sunnitske škole, za koje mu se čini da su sve suglasne u pogledu načela, a razilaze se samo u pitanjima njihove primjene. Ibn ‘Asakir prenosi ovaj njegov sud: “Svaki mugtahid je u pravu, i svi mugtahidi stoje na čvrstom tlu istine. Njihova razilaženja ne tiču se načela, nego proistječu samo iz primjene.” U području dogme, ili tačnije u području dokaza u prilog dogmama, Aš'ari uopće ne odbacuje valjanost racionalnog dokazivanja, kao što su to činili literalisti. Ali ako ne prihvaća da je korišćenje racionalnog dokazivanja — pod izlikom da se njime nisu služili ni Prorok ni njegovi Drugovi — hereza, on ipak ne ide dotle da razum smatra apsolutnim kriterijem, ispred vjere i temeljnih religijskih danosti.

Aš'ari se, tako, okreće protiv mutezilita, i za to ima dva bitna poticaja.

1) Pridavanje apsolutne valjanosti razumu nema za posljedicu podržavanje religije, kao što tvrde muteziliti, nego njeno potiskivanje, naprosto tako što se vjera zamjenjuje razumom. Čemu vjerovati u Boga i u njegove objave ako je moj razum nadmoćniji od samih religijskih danosti?

2) U Kur'anu se često pominje da je vjera u gayb (nevidljivo, nadosjetilno, tajna) bitno načelo religijskog života, bez kojeg je vjera lišena osnova. A gayb je ono što nadilazi racionalno dokazivanje. Prihvaćanje razuma kao apsolutnog kriterija u području dogme nespojivo je dakle s načelom vjerovanja u gayb.

Tako je al-Aš'arijev sistem mišljenja obilježen nastojanjem da pomiri dvije krajnosti. Ta težnja javlja se u gotovo svim njegovim rješenjima, i zato su njegova misao i učenje stoljećima imali tako veliki odjek u sunnitskom islamu. Ovdje ćemo za primjer uzeti stav što ga Aš'ari zauzima u odnosu na tri velika teološka problema: problem Božjih svojstava, pro- blem Kur'ana, problem ljudske slobode.

Božja svojstva. Vidjeli smo da su muteziliti propovijedali da je Bog lišen svakog pozitivnog svojstva, u tom smislu da se svaka božanska oznaka mora shvatiti kao da je sama bit. Zauzvrat literalisti, zbog svog naivnog poimanja Božjih svojstava, dolaze do toga da zamišljaju božanstvo kao kompleks imena i oznaka mimo same božje biti. U historiji dogmi, mutezilitski stav je poznat pod imenom ta’til, što će reći da se on sastoji u tome da se Bog liši svake aktivne djelatnosti, i da konačno završava u agnosticizmu (treba primijetiti da se značenje korijena ‘tl, od kojeg dolazi ta’til, u starijem arapskom vezuje uz zdenac bez vode i ženu bez ukrasa). Nasuprot tome, stav ekstremističkih literalista poznat je pod imenom tašbih (antropomorfizam).

Rješenje koje nudi al-Aš'ari dopušta da Božji bitak zbiljski posjeduje Svojstva i Imena koja se navode u Kur'anu. Onoliko koliko ta Imena i Svojstva imaju pozitivnu zbiljnost, ona su različita od biti, ali ipak izvan nje nemaju ni postojanje ni zbiljnost. Ovdje se al-Aš'ari sretno dosjetio da, s jedne strane, razlikuje svojstvo kao koncept, i da s druge strane smatra kako dvojstvo između biti i svojstva treba smjestiti u kvalitativnu, a ne u kvantitativnu ravan; a to je ono što je izmicalo mutezilitskom mišljenju.

Kada dakle Kur'an i neki haditi predstavljaju božanstvo u antropomorfnom obliku (Bog ima ruke, lice, on sjedi na Prijestolju itd.), prema: mišljenju mutezilita radi se o metaforama. Ruka metaforički označava : moć; lice označava bit; božje sjedenje na Prijestolju je metaforička slika božje vladavine, itd. Literalisti to smatraju zbiljskim fenomenima koji se: tiču Boga. Njih treba smatrati takvima, i tako ih i razumijevati. Aš'ari se : slaže s literalistima u pogledu zbiljnosti tih tenomena sto se povezuju s Bogom, ali on upozorava protiv svakog materijalnog tjelesnog značenja kada; se oni pripisuju Bogu. On smatra da musliman mora vjerovati da Bog zbiljski ima ruke, lice itd., ali “ne pitajući se kako”. To je čuveno bi-la kayfa, : gdje vjera potvrđuje da se uzdržava od razuma. Ukratko, muteziliti su o tome govorili kao o metaforama; al-Aš'arijev veliki napor rezultirao je time a da se dopustilo usporedno postojanje vjere i razuma, bez posredovanja.

Dogma o nestvorenom Kur'anu. Muteziliti su propovijedali da je Kur'an stvorena Božja riječ, i nisu razlikovali riječ kao vječito božje svojstvo od arapskog iskaza koji je predstavlja u Kur'anu. Literalisti su taj način gledanja kategorički odbacivatli, ali su sami brkali Božju riječ i ljudski iskaz očitovan u vremenu. I što je još gore, neki među njima su smatrali da: je u Kur'anu vječit ne samo sadržaj, i riječi što ga čine, nego i ono što ga. materijalno tvori, na primjer stranice, tinta, korice itd.

Al-Aš'arijevo rješenje posreduje između ove dvije krajnosti. On -smatra da se narav riječi, bilo ljudske bilo božanske, ne svodi na ono što je izgovoreno, i što je sastavljeno od artikuliranih zvukova i riječi, kako smatraju muteziliti; ona je također govor duše (hadit nafsi), i time je neovisna od svakog verbalnog očitovanja (hadit lafazi). Kada izjavljuje da je Kur'an: vječit, on time razumijeva božansko svojstvo kalama koji vječito opstoji u Bogu, i koji je kao takav slobodan od svake verbalne i zvučne artikulacije. Ali Kur'an je također sastavljen od riječi. On je napisan. Iz tog aspekta, Kur'an je stvorena vremenska činjenica, nasuprot onome što misle literalisti. Ali kako u jednoj jedinoj činjenici kakva je Kur'an mogu biti sukladna : ta dva antinomička aspekta, jedan stvoreni, drugi nestvoreni? I ovdje al-Aš'ari savjetuje vjerniku da primijeni njegovo čuveno načelo: “Imati vjere ne pitajući kako”.

Ljudska sloboda. Da bi razriješio ovaj problem, Aš'ari ne pribjegava pojmu qudrata (stvaralačke moći) u mutezilitskom smislu, već pojmu kasba (stjecanja). Ovdje on ponovno treba naći rješenje između dvije krajnosti: mutezilita, pristalica qudrata, i fatalista, pristalica gabra. Aš'ari smatra, ne bez razloga, da mutezilitska postavka uvodi jednu vrstu dualizma u odnosu na božansku djelatnost. U stvari, prema mutezilitima, čovjek nije samo slobodan i odgovoran; on osim toga posjeduje qudrat, to jest stvaralačku moć, sposobnost stvaranja vlastitih djela. Da se ne bi izložio opasnosti da uspostavi neku drugu stvaralačku moć pored božanske, a podjeljujući čovjeku slobodu koja ga čini odgovornim za njegova djela, Aš'ari pridaje čovjeku ne qudrat, stvaranje vlastitih djela, već kasb, “stjecanje” svojih djela. On dopušta razliku što je provode muteziliti između dviju vrsta čovjekovog djelovanja: prisilnog i slobodnog djelovanja On jednako dopušta i njihovu postavku da je čovjek potpuno svjestan razlike. Ali smatra da je qudra, stvaralačka moć ljudskih čina, izvanjska čovjeku; ona mu nije imancentna. Također, u svakom slobodnom čovjekovom činu, Aš'ari razlikuje čin stvaranja, koji je božji udio, i čin stjecanja koji je ljudski udio. Sva sloboda čovjekova sastoji se u tom sudjelovanju Boga “stvoritelja” i čovjeka “stjecatelja”.

U svim rješenjima koje nudi, Aš'ari se ne rukovodi toliko spekulativnim i racionalnim potrebama koliko duhovnim i religijskim pobudama. Ono čemu najviše teži je osmišljavanje vjere u Boga, u jednog Boga čije oznake nisu prazne, jer je on u isto vrijeme bit i svojstvo, i može prema tome biti predmet obožavanja i ljubavi vjernika. Bilo da se njegov napor smatra uspješnim, ili naprotiv, usljed nedostatka dovoljne metafizičke okosnice, neuspješnim, ono što traži al-Aš'ari, krajnje čestito i podržavajući istovremenost dvaju apsekata Kur'ana, stvorenog i nestvorenog, jeste: tajnovito i čudesno povezivanje vječitog i prolaznog.

Odlomak iz djela: Henry Corbin, Historija islamske filozofije I-II, str. 105-109.

Priredio: Resul Mehmedović