Afrički holokaust – Belgijski kralj Leopold II i brutalno istrebljenje 10 miliona Kongoanaca

Priča o Belgiji i belgijskim kraljevima imena Leopold počinje 20. januara 1831. godine, osnivanjem slobodne i nezavisne države Belgije, kada je princ Leopold od Saxe-Coburga izabran za kralja nove države. Na vlast je došao 21. jula iste godine, nakon svega četiri-pet mjeseci vladavine regenta Erasme Louisa, barona Surlet de Chokiera.

Leopold I u toku svoje vladavine vodio je dugotrajnu borbu protiv Holanđana, čije ambicije su bile ponovo osvojiti Belgiju. Na drugoj strani, kao kralj, a pri tome i protestant (među većinski katolicima), bio je uključen u unutarnje političke sukobe liberala i katolika. Važio je za liberala, koji je nastojao ekonomski modernizovati novoosnovanu državu, a 1835. godine izgradio je i prvu željeznicu u Belgiji. Igrao je važnu ulogu u sprječavanju širenja revolucije iz 1848. godine, koja se širila Francuskom, Njemačkom, Austrougarskom, Danskom, Italijom, Poljskom i Valahijom. Revolucija nije donijela neke velike političke promjene, ali je na socijalnom i kulturnom planu donijela mnogo.

Smrću Leopolda I, koji se brinuo o Belgiji i pokušavao da riješi izvanjska i unutarnja previranja svog skromnog carstva u tada nemirnoj Evropi, na tron dolazi njegov sin Leopold II – 1865. godine.

Bilo je predviđeno da se novoizabrani kralj, po uzoru na oca Leopolda I ponaša u skladu sa ustavom, ali, obzirom  da je belgijski kralj bio glavnokomandujući zapovjednik vojske, bio je osoba koja odlučuje o odbrani džave, kao i o vanjskoj politici.

Bio je visok, mršav, i prema mnogim opisima, imao je veoma veliki nos. Kažu da je bio lijen (ili je patio od zakašnjelog razvoja), no, razvio je strast za prikupljanjem raznih podataka i činjenica, koje je brižljivo čuvao i klasificirao. Otac mu u ranom periodu nije posvećivao dovoljno pažnje, ali je pred kraj života uvidio da bi on mogao biti njegov dosljedan nasljednik. Svi njegovi biografi bilježe da je bio izrazito pohlepan i bezkruopolzan u svojim nastojanjima da dođe do zacrtanog cilja.

Belgijski problem je bio u tome da, niti država, niti monarhija nisu izgrađene na „starom novcu“, kolonijama ili pljačkama, što je bio model Španije i nekih drugih evropskih država toga doba. Belgija je u drugoj polovini 19. stoljeća bila poprilično bogata država i politički neutralna, iako je u prethodne trideset i četiri godine prolazila kroz nekoliko kriza i turbulentnih perioda.

No, Leopold II nije bio nešto naročito bogat, pa je došao na ideju da se dodatno obogati, a samim time i učvrsti svoju poziciju belgijskog monarha.

Pitanje koje mu se nametalo bilo je – odakle početi? U mladosti je putovao mnogo, 1855. godine posjetio je Egipat, 1864. godine proputovao je Aziju od Indije, Kine, pa do malajskih država. Vidio je na koji način evropske zemlje eksploatišu narode od Bliskog istoka, do Malajskog arhipelaga. Kao rezulatat ovih putovanja, zaključio je da postoje tri vrste kolonija: robovske, bjelačke – emigrantske i kolonije sa mnoštvom domorodačkih radnika pod kontrolom bijelaca. Smatrao je da je treća vrsta najpogodnija, po uzoru na Javu, gdje su domaći stanovnici tjerani na prisilan rad, smatrajući da je to „jedini način da se civiliziraju i moraliziraju ovaj lijeni i pokvareni narod“.

1863. godine, zapisao je: „Belgija nije eksploatisala svijet, to je okus koji tek treba da proba“. U narednih deset godina neumorno je istraživao koji dio svijeta je sloboda i koje zemlje bi potencijalno mogle da realiziraju njegovu viziju robovske kolonije. A onda su 1875. godine izvještaji Livingstonea, Spekea, Bakera i Burtona, koji su govorili o povezanosti Nila, Lualabe i rijeke Kongo, zagolicali njegovu maštu i u njemu probudili nadu da bi baš taj dio Afrike mogao biti njegov, ali, realnost nije bila nimalo lahka, iste godine, tim njemačkih istraživača pokušao je da prodre u unutrašnjost tog neistraženog područja, ali su zbog neprohodnosti tih predijela, odustali nakon svega nekoliko dana.

Krajem iste godine, Lovatt Cameron se pojavio na zapadnoj obali Afrike, nakon što se dvije i po godine probijao središtem Afrike, pričao je o bogatim nalazištima ruda, žitarica, gume, kao i o arapskim trgovcima robljem, što je kod Leopolda ponovo probudilo želju da zavlada do sada slobodnim, ali neosvojivim prostranstvom.

Unatoč velikoj želji i primamljivim izvještajima, ipak, postojala su dva problema. Prvi je, kako osvojiti taj dio Afrike, a da se ostale evropske zemlje ne uzbune, drugi je, kako crpiti bogatstva i u najboljem slučaju bez dijeljenja sa nekom zemljom, a u najgorem, izazivanjem otvorenog neprijateljstva. Naročito zbog činjnice da je Francuska već vladala dijelom zapadnim dijelom tog područja, poznatijim također kao Kongo, sa glavnim gradom Brazavilom, koji je dobio naziv po Italijanu po rođenju, ali kasnije, francuskom istraživaču Pietro Paolo Savorgnan di Brazzi, na drugoj strani, u obližnjem Kamerunu, njemačka je tražila svoje interese. Zbog toga je Leopold II 1876. godine organizovao konferenciju u Briselu, gdje je na jednom mjestu demonstrirao umijeće manipuliranja, laži i izvrtanja činjenica.

Briselska konferencija je okupila ugledne znanstvenike, istraživače i geografe iz Austrije, Rusije, Njemačke, Velike Britanije, Francuske i Italije. Bila je to nepolitička konferencija, a Leopoldov prijedlog bio je da predio centralne Afrike ne bi trebao da bude predmetom nacionalnih sukoba i prepirki i zbog toga bi trebalo uspostaviti neko međunarodno tijelo, koje će suzbiti ropstvo i raditi na razvoju zemlje i njene infrastrukture uz fer komercijalnu praksu. Naravno, da odmah naglasim, sve je bila laž.

U svom govoru na otvaranju 12. septembra, Leopold II rekao je sljedeće:

„Predmet koji nas danas okuplja je jedan od onih koji treba da bude najuzvišenija preokupacija svih prijatelja čovječanstva. Da civilizaciji otvorimo jedino područje do kojih do danas još niko nije došao… Križarska vojna dostojna ovog stoljeća napretka. Mnogi od onih koji su dali detaljnu studiju Afrike došli su do zaključka da je njihov zajednički cilj vjerno služiti konferenciji i svojim radom ići u korak sa saglasnošću da dijele sve resurse i da izbjegnu da istim tlom idu dva puta… Trebam li napominjati da vašem dolasku u Brisel, vođen sam bez ikakvih primjesa egoizma? Belgija je možda mala zemlja, ali je sretna i zadovoljni smo njome. Nemam nikakvih drugih planova, osim služiti joj dobro.“[1]

Na konferenciji je osnovano internacionalno tijelo pod nazivom ‘Association Internationale pour Reprimer la Traite et Ouvrir l’Afrique Centrale’, skraćeno poznato kao AIA (Association Internationale Africaine). Novoosnovana organizacija dala je legitimitet za buduće korake, a nedugo zatim, osnovan je Izvršni odbor i nekoliko Nacionalnih odbora.

Internacionalni odbor se ponovo sastao 1877. godine i za predsjedavajućeg su ponovo izabrali Leopolda II. No, nikada se više nisu sastali.

Izvršini odbor izvještavao je o radu AIA-e sve do 1880. godine, a uz iznimku Belgije, Nacionalni odbori u drugim državama nisu nikada ugledali svjetlo dana.

Leopold je u to vrijeme razmišljao kako preuzeti ovlasti nad AIA-om, no, u naredne dvije godine, takav potez predstavljao je mač sa dvije oštrice, zbog mogućeg miješanja političkih partija i katoličke štampe, koja je iznosila svoju viziju o tome šta je zaista AIA. Na njegovu sreću, koristeći se prvenstveno pacifističkim paravanom i humanim namjerama AIA-e, niko nije bio ni blizu da odgonetne o čemu i o kako podloj zamisli je riječ. Uvidio je da Belgija nije spremna na takvo nešto niti bi to belgijski parlament podržao, stoga je odlučio da napravi svoju privatnu koloniju u slivu rijeke Kongo.

Novo pitanje je, koga anagžovati za takav poduhvat? Morao je poznavati afričke domoroce, vjerovati u sebe i biti spreman da upotrijebi silu onda kada je to neophodno, a u isto vrijeme, biti naivan i nesvjestan stvarnih Leopoldovih namjera. Skoro tri godine trebalo je Henry Morton Stanleyu da kroz neprohodnu džunglu pređe Afriku od jezera Tanganjika, do rijeka Luluaba i Kongo, kako bi izašao na obale zapadne Afrike. Pravi čovjek za takav poduhvat.

Henry Morton Stanley svijetu je poznat kao američki novinar. međutim, niti je bio Henry, niti Morton, niti Stanley, a još manje Amerikanac, štaviše, postavlja se pitanje da li su njegovi novinarski izvještaji fikcija ili stvarnost.

Rođen je u Velsu 1841. godine kao jedno od nekoliko vanbračne djece Betsy Parry, a u njegovom rodnom listu piše da se zove John Rowlands, uz dodatak – Bastard (Kopile).

Sa svojim prethodnim iskustvom i ekspedicijama po Africi, bio je pravi čovjek za Leopoldov posao. Svoju okrutnost opisao je riječima da je prilikom jedne ekspedicije „napao i uništio dvadeset osam većih gradova i tri ili četiri sela“. No, znao je neke stvari i suptilnije rješavati, kao sa kraljem Ugande, kojega je ubijedio da prihvati kršćanstvo, objasnivši mu Božije zapovijedi, od kojih je jedanaesta bila „poštuj i cijeni kraljeve, jer su oni poslanici Božiji“.

Leopold je vjerovao u pretpostavke Lovatta Camerona da se rijeke Lualaba i Kongo negdje spajaju i pribojavao se da je Lovatt Cameron već 1874. godine anektirao Kongo u ime kraljice Viktorije. Leopoldov trenutni problem je bio kako vrbovati Stanleya, a pri tome ne alarmirati Britance. Odlučio je unajmiti Stanleya kako bi u Kongoanskom bazenu osnovao garnizone/mjesta za potrebe AIA-e. U jednom kratkom razgovoru sa Stanleyem, činilo se kao dobra ideja, pa je Leopold II poslao dvojicu izaslanika u Marsej, gdje je voz stajao na putu iz Italije za Britaniju. Stanley ipak nije bio zaniteresovan, htio je pohvale svojih sugrađana i slobodnog vremena da napiše svoju knjigu.

No, ubrzo je postao umoran od negativnog stava britanske vlade po pitanju Egipta i Nila, te daljnjih afričkih poduhvata, pa je u junu 1878. godine otputovao u Brisel i sastao se sa Leopoldom II. Ubrzo su našli zajedničku riječ, a Stanley je naglasio da je za prvu fazu istražvanja Konga neophodna željeznica oko donjih slapova i brzaka. Došli su do glavnog problema – finansiranja, ali, prijedlog holandskih trgovaca došao je u pravom trenutku i savršeno se uklapao u navodne potrebe AIA-e. Predložili su da se na ušću rijeke Kongo napravi studijski sindikat, što je grupa evropskih finansijera i podržala. Sindikat je nazvan ‘Comite d’Etudes du Haut-Congo’. U jednom od paragrafa osnivanja sindikata i pozajmice novca, bilo je naznačeno da Komitet (Comite d’Etudes du Haut-Congo) nema nikakvu političku moć.

Leopold II pisao je H.M. Stanleyu:

„…U pitanju je pravljenje nove države što veće je moguće i upravljanje njome… I nema šanse dati vlast crnčugama… Bijeli čovjek će upravljati stacionarima koji će biti naseljeni slobodnim ili oslobođenim crncima. Svaki stacionar će djelovati kao mala republika. Radom će upravljati kralj (Leopold II), koji pridaje posebnu važnost uspostavljanju ovih stacionara. Najbolji način djelovanja bio bi osigurati koncesije zemlje od domorodaca za potrebe puteva, uzgoja i osnivanja što većeg broja stacionara… Zašto ne pokušati proširiti utjecaj stacionara i na okolne poglavice i napraviti Republikansku Konfederaciju domaćih „slobodnjaka“ (bivših robova). Predsjednik te konfederacije bit će pod ovlastima kralja.“[2]

Leopoldova desna ruka, krenula je u realizaciju kraljevih zamisli.

Stanleyevu okrutnost opisao je Arthur Conan Doyle (1859-1930), britanski fizičar i pisac, svijetu poznatiji po kreiranju izmišljenog lika detektiva Sherlocka Holmesa. U knjizi The Crime of the Congo navodi da je mjesto Bolobo, kojemu je ime dao Stanley, imalo populaciju od 40.000 ljudi, a kasnije svega 7.000, mjesto Irebu, koje je zbog gustine naseljenosti prozvano „Venecija Konga“, 1903. godine je ostalo sa svega pedesetak stanovnika.[3]

Stanley je krenuo u svoju misiju, kupovinom i koncesijama zemljišta svom poslodavcu (Leopoldu II) uspio je priskrbiti oko milion kilometara kvadratnih, nije bio ni svjestan da za Leopolda II pravi „Privatnu državu“. Probijajući se kroz neprohodne predijele Konga, otkrio je da je zemlja bogata slonovačom, gumom, raznim rudama, pa čak i pojedinim začinima.

Međutim, Stanley nije znao da Komitet više ne postoji i da sve što obavlja, obavlja za interese jednog čovjeka. Leopold II u novembru 1878. godine pisao je dioničarima da je većina pozajmljenog novca potrošena i da će preostalog uskoro nestati. Žali zbog toga, ali da je spreman vratiti sumu pozajmljenog novca. Zauzvrat samo traži da Komitet (Comite d’Etudes du Haut-Congo) bude ukinut. Što je zapravo i ključni dio njegove igre. Dioničari su pristali, a Komitet je zamijenjen AIC-om (Association Internationale du Congo), koji je u cjelosti finansirao Leopold II. Time je Kongo sada definitivno bil u Leopoldovom vlasništvu.

1882. godine Leopold II je bio nezadovoljan Stanleyevim upravljanjem Kongom, pa je sa Stanleyem razgovarao u Briselu, govorili su o njegovom mogućem nasljedniku. Leopold je bio zainteresovan za generala Gordona, Britanca kojega je imao priliku upoznati ranije i smatrao ga je idealnim za upravljanje AIC-om. Naredne godine, Leopold II mu je ponudio poziciju feldmaršala, na što je Gordon i pristao, ali, nedugo zatim se predomislio, jer ga je britanska vlada angažovala da nadgleda situaciju u Sudanu, naročito u izolovanom garnizonu u Kartumu. Godinu dana kasnije, 1884., poginuo je u zasjedi. U Britaniji je smrću postao heroj, a svega nekoliko mjeseci dijelilo ga je od posla, zbog kojega bi u svojoj zemlji vjerovatno zauvijek bio tamna mrlja.

Sada je Leopoldova finansijska pozicija bila znatno jača, pa je stoga počeo da traži međunarodno priznanje, kako bi učvrstio svoju vlast u tom dijelu Afrike. Krenuo je sa Amerikom, zemljom koja u to doba nije mogla shvatiti piramidalnu vlast niti državu koju je pravio, kao ni samu Afriku. Pokazalo se relativno jednostavnim da zbuni Amerikance. Predsjedniku Kongresa pisao je u decembru 1883. godine, ali je umjesto AIC (Association Internationale du Congo), pisao Association Internationale Africaine i Comite d’Etudes du Haut-Congo, koji je uzeo kao ogranak AIA. U februaru 1884. godine Kongres i Senat su prihvatili zastavu AIC, kao zastavu Nezavisnih Država Konga (još uvijek nije jedna država).

1884. i 1885. godine u Berlinu su održane konferencije evropskih sila na kojima se govorilo o sukobima i potraživanjima zemljišta u Africi. Učešće na konferenciji uzelo je četrnaest nacija[4], ali, nije pozvan niti jedan Afrikanac.[5] Uvodna riječ pripala je Otto von Bismarcku (1815-1898), njemačkom kancelaru, koji je govorio da od Afrike svi mogu profitirati, i da trgovina mora voditi ka civilizaciji, te da se moraju otvoriti ka unutrašnjosti kontinenta, suzbijati ropstvo, prenositi znanje i podučavati domaće stanovništvo izgradnji naprednog društva. Nakon Otta von Bismarcka, riječ je uzeo britanski predstavnik, koji je rekao da se konferencija održava bez ijednog afričkog predstavnika i da odluke koje budu razmatrane i usvojene na konferenciji, neće imati nikakvog značaja kod/za njih. Velika Britanija se našla na suprotnoj strani u odnosu na ostale učesnike, zajedno sa Portugalom, koji je tada bio saveznik Britanaca, ali čisto zbog materijalnih interesa, ne zbog nekog zajedničkog ideološkog puta.[6]

Leopold je berlinske konferencije iskoristio kao idealnu priliku za sklapanje bilateralnih sporazuma sa drugim državama, kojima je svakako bilo u interesu trgovati za AIC ili AIO (za njih je to bilo nebitno). Kongo je tada smatran jednom vrstom međunarodne kolonije, koja bi ubrzo trebala da bude gigant slobodne trgovine. Leopoldu je nakon toga trebalo tri mjeseca da razjasni nomenklaturu, kada je kraljevskim dekretom, njegova privatna zemlja postala Etat Independant du Congo – Nezavisna Država Kongo. Sjedinjene Američke Države su već ranije priznale „Leopoldovu državu“, pa je ova izmjena jednog slova u nazivu prošla potpuno neopaženo.

Već više od decenije je prošlo, a Leopold nije imao prijeko potrebnu prugu za eksploataciju zemlje, eksploatacija nije išla u onolikoj mjeri kako je zamišljao, primjera radi, do 1887. godine svega 30 tona gume je izvezeno iz Konga. Stoga, odlučio je pozajmiti 1.000.000 funti, uz obećanje da neće više pozajmljivati bez odobrenja belgijskog parlamenta i da će dug vratiti do 1900. godinu, u protivnom, Belgiji će pripasti Kongo.

Naredni Leopoldov korak bio je podijeliti Kongo na tri zone, od kojih je prva bila „Domaine Privee“ (Privatni Prostor), druga je bila prostor prodat ili raznim koncesijama dodijeljen velikim kompanijama, sa kojima je Leopold sklapao ugovore, poput kompanije „Anversoise“, koja je bila u vlasništvu njegovog bliskog prijatelja, gdje je na kraju uspio da isposluje da 50% kamate dobija Kongo (tj. Leopold II), a bilo je slučajeva gdje je stjecao suvlasništvo, poput Anglo-Belgian Indai Rubber (ABIR) kompanije, gdje je Leopold II ima 50% udjela. Uveo je i koncept poznat kao Terres vacantes, doveo je bijelce, kojima je dodijeljena zemlja na korištenje, ali je njen vlasnik i dalje ostao kralj Leopold II.

Najzanimljiviji dio države bio je tzv. „slobodnotržišna regija“, koja je ponajmanje bila slobodna u bilo kojem smislu. Prostorom je odranije upravljala uhodana mašinerija Leopolda II i nerijetko su se uplitali u poslove nezavisnih trgovaca.

1890. godine započeta je gradnja Stanleyeve pruge iz Matadija (lučkog grada na obalama Atlantskog okeana). Tri godine kasnije, izgrađeno je oko 22 kilometra pruge, pri čemu je život izgubilo 1800 ne-bijelaca i 132 bijelca, ali izvori kazuju da je samo u dvije godine gradnje pruge nastradalo 1800 ljudi, a da je njihova brojka u stvarnosti mnogo veća. Punih pet godina trajala je izgradnja pruge od Matadija do Stanleyevog bazena i trgovina je konačno mogla da počne.

Obzirom da je Leopold imao već više od šezdeset godina, želio je po svaku cijenu da dođe do enormnog bogatstva, ali je gledao i na budućnost svojih poslova, pa je počeo sa gradnjom dječijih radničkih logora pod pokroviteljstvom katoličke crkve, koja je namjeravala da obrazuje domorodačku siročad, ali u stvarnosti, Leopold je od te djece namjeravao napraviti pouzdane vojnike.[7]

Pljačke, ubistva i porobljavanje Kongoanaca počele su odmah po stupanjem Leopoldovih istraživača na tlo tada neistražnog Konga, ali su svoj pravi zamah dobile u periodu nakon 1890. godine. Leopoldovi vojnici bi došli u neko naselje, zatim bi oduzeli stoku i ostale vrijednosti koje su imali, uništili bi sve građevine, a zatim bi žene i djecu odveli u stacionare, u kojima bi bili zarobljeni sve dok ih neko ne bi otkupio za određenu težinu ubrane gume. Muškarci bi radili kao robovi berući gumu, koju bi kasnije donijeli u stacionar, kako bi otkupili svoju suprugu, djecu ili majku. Kada bi otkupili svoju suprugu, nerijetko bi primijetili da je silovana, a nisu bili rijetki ni smrtni slučajevi zarobljnika od gladi ili od neke bolesti. Morali su reodvno ispunjavati određenu kvotu ubrane gume, kao i redovno donošenje određene količine slonovače. Također, domoroci su morali da snadbijevaju hranom vojnike u stacionarima. Za pospješivanje rezultata radne snage bila su zadužene Force Publique (Javne snage), čija je uloga bila teroriziranje i stalno držanje u strahu domaćeg stanovništva.

Ako bi se neko od domorodaca pobunio i odbio da ide na prisilan rad, uništavano je cijelo selo. A monstruoznost Leopolda II i njegovih upravitelja radničkim logorima išla je dotle da su pouzdano znali koliko je kojem vojniku dodijeljeno municije, pa se tako vodila briga da se municija ne troži zalud, nego da se strogo vodi računa, tako da je u konačnici, broj potrošene municije morao barem približno odgovarati broju ubijenih domorodaca. Kao dokaz o ubijenim domorocima, sjekli su desnu ruku, koju su zatim sušili. Kao „trofeji za nagrade“, vrednovani su samo ubijeni muškarci, a lahko se moglo desiti da je odsječena ruka pripadala nekoj ženi, stoga su ponekad zapovjednici, kako bi spriječili „krivotvorenje dokaza“, od vojnika tražili da, kao dokaz o ubijenim domorocima sijeku penise.

„Korpa puna odsječenih ruku, pred nogama evropskih poštanskih (stacionara) komandanata, postala je simbol Nezavisne Države Kongo… Vojnici su bili plaćani shodno broju odsječenih ruku koje su donijeli.“ – napisao je Peter Forbath, opisujući golgote naroda u Kongu.

U teoriji, svaka odsječena ruka značila je da je osoba ubijena, iako je bilo slučajeva kada su vojnici samo odsjekli žrtvama ruku, ostavljajući ih da žive, a prema svjedočanstvima, bilo je i onih koji su se nakon odsijecanja ruku i raznih masakra, pretvarali da su mrtvi, dok vojnici ne bi otišli.

Jedne prilike je zapovjednik Van Kerckhoven, kako bi ohrabrio vojnike u borbi, odlučio da za svakog ubijenog dodijeli nagradu od 1 penija, a imao je i cvijetnjak dekoriran sa dvadeset i jednom domorodačkom glavom. Kada domaći seljaci nisu uspijevali da ispune zadanu kvotu ubiranja gume, odrubio bi glavu stotini od njih, zatim bi rekao: „Moji ciljevi su čisto humane prirode. Ubio sam stotinu ljudi, ali to je dozvolilo da drugih petsto ostane živo“.[8]

1896. godine njemačke novine izvještavale su da je su samo jednom danu odsječeno više od 1300 ruku, kao kazna, od koje nisu bila pošteđena ni djeca. Za ovakve zločine, Leopold je regrutovao oko 90.000 krvoločnih vojnika, koji su bili spremni na sve, pa čak i da iz zabave nemilosrdno ubijaju, poput, situacije koju opisuje američki misionar, a dogodila se u jednom selu, na mjestu gdje se Ubangi ulijeva u Kongo. Članak je objavljen u Timesu, novmebra 18. 1895. godine, i opisuje golgote kroz koje prolaze Kongoanci: Jedne prilike u naselje su došli vojnci kako bi uzeli prikupljene prihode, koje su seljaci morali redovno ubirati i isporučivati. Jedan od vojnika upitao je ženu gdje joj je suprug, a ona je, rukom pokazujući na rijeku, gestikulirala da lovi ribu, zatim ju je upitao gdje je guma? Odgovorila je: „Tu je, čeka na vas“. Na što je uzviknuo: „Lažeš“, uzevši pištolj i ubivši je iz čista mira. Nakon što se čovjek vratio iz lova, rekli su mu da su mu vojnici ubili suprugu, a on je uzeo gumu koju je prethodno ubrao i otišao ravno do kaplara, upitao je zašto su mu ubili suprugu? Zatim je uzeo pištolj i ubio kaplara, nakon čega su se vojnici razbježali, ali, nakon što su konsolidovali redove i vojno pojačali, vratili su se, opljačkali i spalili čitavo naselje, pri tome ubijajući ogroman broj stanovnika.[9]

Praksu otimačine i pljačke provodili su, prema riječima profesora Adama Hochschilda, dvadeset godina. Kidnapovali su žene i djecu, a zatim su muškarci morali da ispune mjesečnu kvotu branja gume, kako bi sačuvali živote svojih porodica. Obzirom da su muškarci danima i sedmicama danonoćno radili u šumama, čitave zajednice su izumirale, jer nikoga nije bilo da obavlja poslove u selima, koja su ostajala pusta. Broj stanovnika ubrzano je opadao.

Jedan belgijski zvaničnik iz tog perioda, rekao je da se, na godišnjem nivou u Kongu trgovalo sa 50.000 robova, a jedan od poznatijih trgovaca robovima bio je arapski istraživač, trgovac slonovačom, vlasnik plantaža, Tippu Tip (1832-1905). Navodi se da je 1895. godine posjedovao 10.000 robova. Obzirom da je već dugi niz godina uspješno trgovao tim područjem, upoznao je Davida Livingstonea i Henry Morton Stanleya, čak ih je pomogao u nekim njihovim poduhvatima, a tokom godina izrabljivanja Kongoanaca, učestvovao je i u prljavim igrama sa kongoanskim vlastodršcima, obzirom da je trgovao, kako robovima, tako i slonovačom i drugim vrijednostima. Umro je od malarije 1905. godine.

Još jedno vrijedno svjedočanstvo iz tog perioda, tačnije 1890. godine, dolazi od Josepha Conrada (1857-1924), poljsko-britanskog noveliste, koji je kao mladić posjetio Kongo. U svojim memoarima prilikom boravka u Matidiu 13. juna 1890., kratko je zapisao: „Veoma sam sumnjičav u budućnost“. Napisao je ove riječi, nakon što je vidio tragediju s kojom se suočava Leopoldova radna kolonija.

„Oni nisu bili kolonijalisti, njihova vladavina bila je iznuđivanje i ništa više, pretpostavljam. Bili su osvajači, koji su za svoje ciljeve koristili samo silu… Uzimali su što su mogli uzeti ili ono što je trebalo biti uzeto. Bila je to pljačka uz nasilje, i teška ubistva velikih razmjera“, napisao je Joseph Conrad 1902. godine.

Bez sumnje, Leopoldova vladavina Kongom bila je vladavina terora, koja je uključivala zločine kao što su masovna ubistva i sakaćenja, a sve s ciljem pokoravanja kongoanskih plemena i priskrbljivanja radne snage za njegov monstruozni plan. Prema navodima Britannice, u toku vladavine Leopolda II, populacija Konga opala je sa dvadeset na osam miliona stanovnika.[10]

Posjetiti zemlju bilo je veoma teško, pa čak i kršćanskim misionarima. Leopold II dozvoljavao je posjete samo katoličkim misionarima iz Belgije, jer je znao da njih može lahko ušutkati, a bijelcima koji su došli da rade u Kongu, bilo je zabranjeno napuštanje zemlje.

Britanski diplomata Roger Casement u izvještaju iz 1904. godine napisao je da je, u prvih dvanaest od dvadeset godina vladavine Kongom Leopold II ubio najmanje tri miliona Kongoanaca. Prema istraživanjima Petera Forbatha ubijeno je najmanje pet miliona ljudi, dok historičar i istraživač Adam Hochschild tvrdi da je brutalno ubijeno najmanje deset miliona. Jan Vansina, belgijski historičar i antropolog, tvrdi da je populacija Konga u periodu od 1880. do 1920. godine u najmanju ruku upolovljena. Historičar Leon de Saint-Moulin smatra da je smrtnost u nekim regijama bila čak i do 80%, dok je u nekim ta brojka bila znatno manja.[11] Ne postoji nijedan ozbiljan historičar, bilo belgijski ili neki drugi, koji dovodi u pitanje horor i zločine koji su sprovođeni u radničkim logorima u Kongu.

Jedan od prvih koji je u tom periodu otkrio Leopoldove prevare i barbarsku vladavinu Kongom bio je američki vojnik, advokat i borac za ljudska prava, James Washington Williams (1849-1891), koji je pisao Leopoldu II. Obzirom da je bio crnac i borac za ljudska prava, pisao je Leopoldu II o tome kako bi on mogao da selektuje crnce, koji bi išli da rade u Kongo i da tamo postignu ono što u Americi zbog rasizma i segregacije nisu mogli. Imao je časne namjere, jer, zapravo, nije ni znao o čemu se radi u Kongu. Došao je u Evropu, gdje se susreo sa Leopoldom i ostao poprilično zadivljen i već 1890. godine otputovao za Kongo, gdje je proveo šest mjeseci, a ono što je vidio, ostavilo ga je bez teksta. Napisao je pamflet „Otvoreno pismo njegovom spokojnom visočanstvu Leopoldu II“, koje je zatim štampano i dijeljeno širom Evrope. Slično pismo napisao je i američkom predsjedniku Harrisonu, u kojem je Leopolda II okrivio za osam tačaka:

„1. Stanley je na prevaru ubijedio domoroce da ima supermoći i da mu potpišu vlasništvo nad zemljom uz beznačajnu kompenzaciju, 2. Stanley nije nikakav heroj, nego priprosti tiranin, 3. Leopoldovi vojnici su nadobudni – kao rezultat toga su ubistva nemoćnih domorodaca i uništavanje njihovih sela, 4. Leopoldovi vojnici su pretjerano okrutni prema zatvorenicima, 5. Ne postoje niti vlada, niti škole, niti bolnice za domorce, 6. Bijelci mogu ubiti crnca i da prođu bez ikakve kazne, a crnci bivaju okrutno kažnjavani, čak i smrću, za trivijalna, pa čak i izmišljena djela, 7. Otmice domorotkinja koje služe kao konkubine državnim službenicima su uobičajene, i 8. Leopoldova vlada sistematski trguje robovima širom Konga.“[12]

J.W.Williams je u pismu američkom predsjedniku opisujući Leopolda II prvi upotrijebio sintagmu, koja se i dan danas koristi – „zločin protiv čovječnosti“.

Međutim, još dugo će trebati da se nešto konkretno uradi na konačnom razotkrivanju mračnih planova i djelovanja Leopolda II.

No, čovjek koji će Leopoldu „doći glave“ bio je Edmund Dene Morel, službenik u pomorskoj luci u Liverpoolu i honorarni novinar, koji se počeo pitati, zašto brodovi natovareni gumom, koji dolaze iz Konga, po povratku u Kongo bivaju natovareni municijom i naoružanjem.

Nastavit će se…

Piše: Resul Mehmedović (Dialogos)

Bilješke:

[1] John Loadman, Tears of the Tree: The Story of Rubber – A Modern Marvel, Oxford University Press Inc., New York, 2005., str. 113.

[2] Ibid., str. 120-121.

[3] Arthur Conan Doyle, The Crime of the Congo, Hutchinson&Co., London, 1906., str. 6.

[4] Colin Legum, Congo Disaster, Penguin Books, Baltimore, 1961., str. 20.

[5] John Loadman, Tears of the Tree: The Story of Rubber – A Modern Marvel, Oxford University Press Inc., New York, 2005., str 123.

[6] Colin Legum, Congo Disaster, Penguin Books, Baltimore, 1961., str. 20.

[7] John Loadman, Tears of the Tree: The Story of Rubber – A Modern Marvel, Oxford University Press Inc., New York, 2005., str. 126.

[8] Ibid., str. 128.

[9] Arthur Conan Doyle, The Crime of the Congo, Hutchinson&Co., London, 1906., str. 23.

[10] https://www.britannica.com/place/Congo-Free-State

[11] Guy Vanthemsche, Belgium and the Congo 1885-1980, Cambridge University Press, New York, 2012., str. 24.

[12] John Loadman, Tears of the Tree: The Story of Rubber – A Modern Marvel, Oxford University Press Inc., New York, 2005., str. 129.