Afričko samonametnuto siromaštvo

Da li ste učili da su Sjedinjene Američke Države bogate zbog obilja prirodnih resursa koje imaju? To je potpuna besmislica. Afrika i Južna Amerika su vjerovatno kontinenti najbogatiji u prirodnim resursima, ali na njima žive najsiromašniji ljudi na svijetu. S druge strane, Japan, Hong Kong, Tajvan i Engleska su siromašni u prirodnim resursima, ali ljudi koji tamo žive spadaju među najbogatije u svijetu.

Možda ste od profesora na fakultetu učili kako naslijeđe kolonijalizma objašnjava siromaštvo Trećeg svijeta. To je također potpuna besmislica. Kanada je bila kolonija, kao i Australija, Hong Kong ili Novi Zeland. Zapravo, najbogatija zemlja na svijetu, Sjedinjene Države je nekada bila kolonija. Nasuprot tome, Etiopija, Liberija, Tibet, Sikim, Nepal i Butan nikada nisu bile kolonije, ali su dom najsiromašnijim ljudima na svijetu.

Ne postoji potpuno objašnjenje zašto su neke zemlje bogate a neke siromašne, ali postoje neki tragovi koji nas mogu dovesti do odgovora. Napravite spisak zemalja i zatim ih rangirajte prema tome da li su bliže slobodnoj tržišnoj privredi ili su bliže socijalističkoj i planskoj privredi. Zatim rangirajte te iste zemlje prema dohotku po stanovniku. Naći ćemo uopšten, ne potpuno savršen obrazac, prema kome one zemlje koje imaju veći stepen privrednih sloboda omogućavaju viši životni standard svojim građanima u odnosu na standard građana u socijalističkim zemljama koje su na kraju spiska.

Ono što je još važnije je, da ako rangiramo zemlje onako kako Freedom House ili Amnesty International ocjenjuju stanje ljudskih prava, vidjet ćemo da građani zemalja s tržišnom privredom ne samo da su bogatiji, već uživaju veći stepen zaštite ljudskih prava. Iako nema potpunog objašnjenja za korelaciju između slobodnog tržišta, većeg bogatstva i zaštite ljudskih prava, sasvim je sigurno da ova korelacija nije prosta slučajnost.

Izuzev svega par slučajeva, afričke zemlje nisu slobodne, i većinom su u teškim problemima. Moj kolega, John Blundell, direktor Londonskog instituta za ekonomske studije osvjetljava neke od ovih problema u svom članku ”Afrički problemi se neće završiti stranom pomoći ” u časopisu Scotsman 14. jula.

Nekada izvoznik hrane, Zimbabve se danas nalazi na rubu gladi. Nedavno je predsjednik Robert Mugabe objavio da će izvršiti potpunu nacionalizaciju poljoprivrednog zemljišta. Nije potrebna velika pamet da bi shvatili da će posledica biti pogoršanje situacije u Zimbabveu i još veća glad. Siera Leone, bogat mineralima, naročito dijamantima, s veoma plodnom zemljom i s najbolje lociranim lukama u Zapadnoj Africi je utonuo u još veći očaj. Slična priča je i u skoro cijeloj podsaharskoj Africi. U ovim zemljama ljudima je gore sada nego što im je bilo u vrijeme kolonijalizma, kako po pitanju životnog standarda, tako i po pitanju ljudskih prava.

John Blundell kaže da su institucije koje se na Zapadu uzimaju zdravo za gotovo potpuno odsutne u najvećem dijelu Afrike. Afrikanci nisu nesposobni, oni su isti kao i mi. Bez vladavine prava, nezavisnog sudstva, privatnih vlasničkih prava, ograničene vlade i infrastrukture za osnovni transport, bez vode, struje i sredstava za komunikaciju i mi bismo također bili bolestan, izgladnjeo i slomljen narod.

Šta Zapad može da uradi kako bi pomogao? Najgora stvar je još više strane pomoći. Najvećim dijelom strana pomoć je pomoć jedne vlade drugoj vladi, i kao takva pruža finansijska sredstva korumpiranim afričkim režimima koja im omogućavaju da kupuju vojnu opremu, plaćaju poslušnike i nastave da ugnjetavaju svoj narod.

Ovakva pomoć pruža sredstva liderima za otvaranje ”penzionih” računa u švicarskim bankama. Čak i takozvana humanitarna pomoć je često preusmjerena. John Blundell izvještava da Mugabeovi razbojnici cijepaju oznake koje se nalaze na evropskim i američkim pošiljkama kukuruza i pšenice, i zatim lijepe svoje oznake kako bi ih predstavili kao dobročinstvo diktatora.

Najveći dio onog što je potrebno u Africi, Zapad ne može obezbijediti, a to je vladavina prava, nezavisno sudstvo, ograničena vlada i privatna vlasnička prava. Zaista važan način na koji mi sa Zapada možemo pomoći je smanjenje uvoznih barijera.

Piše: Walter Williams (Katalaksija)

Related Articles

Close