Al-Farabijeva ekonomsko-politička misao
"Nijedno ljudsko biće pa ni najsavršeniji čovjek ne može dostići savršenstvo i sreću bez međusobne suradnje u sklopu ustrojene zajednice."
Abu Nasr al-Farabi bio je arapski filozof turskog podrijetla, utemeljitelj filozofskog sustava, ugledni matematičar i liječnik, jedan od prvih filozofa koji je približio Aristotelovu logiku u islamski svijet. Nazvan je „Drugim učiteljem“ (poslije Aristotela koji je zvan „Prvi učitelj“). Bio je prvi koji je shvatio da metafizika nije istovjetna teologiji, da je teologija samo dio metafizike koja je opća znanost i osnova svih pojedinačnih znanosti. Napisao je oko 70 djela od kojih je najznačajnije njegovo posljednje metafizičko i političko djelo Uzorita država. To djelo je u osnovi nadahnuto Platonovom Državom, a obrazlaže ustroj idealnog ljudskog udruživanja u idealnu ili uzoritu državu u cilju postizanja vrhunske srece. Al-Farabi dokazuje da je svrha uzorite države u tome da bude ustrojena tako da svojim građanima jamči postizanje znanja koje je temelj sreće na ovom i blaženstva na drugom svijetu.
Prema al-Farabiju čovjek je društveno biće koje radi opstanka i postizanja svoje najbolje upotpunjenosti mora živjeti u društvu. Zato su se ljudi namnožili i nastanili širom Zemlje. Nastala su ljudska društva, od kojih su neka savršena, a neka nesavršena. Potpunih društava ima tri vrste: veliko (udruga svih udruga u nastanjenom svijetu), srednje (udruga neke narodne ili vjerske zajednice u dijelu nastanjenog svijeta) i malo (udruga građana države na dijelu boravišta neke šire narodne ili vjerske zajednice). Nepotpuna društva su udruge stanovnika sela, četvrti, ulice i udruga u kući koja je najmanja. Najodličnije dobro i najveća savršenost najprije se ostvaruje u državi, a ne u društvu koje je manje od nje.
Nijedno ljudsko biće pa ni najsavršeniji čovjek ne može dostići savršenstvo i sreću bez međusobne suradnje u sklopu ustrojene zajednice. Al-Farabi prvo raspravlja o najboljoj državi. Najbolja država zasnovana je na pravednosti i razmjernoj jednakosti, pri čemu svatko ispunjava zadaću koju je kadar ispunjavati zahvaljujući svojoj naravnoj obdarenosti i zauzimajući rang koji zaslužuje prema svojoj učinkovitosti.
Uzorita država ustrojena je na idejama pravde i hijerarhijskog poretka različitih slojeva. Državom upravlja samo jedan vladar za razliku od vladavine filozofa u Platonovoj idealnoj državi. Vladar savršene države mora biti obdaren s dvanaest fizičkih, intelektualnih i moralnih urođenih svojstava i djelovati kao kralj-filozof. Pojava takvih ljudi rijedak je slučaj pa ako ga u nekom trenutku nema poglavar koji nasljeđuje prethodnog treba imati šest preduvjeta. Ako nema jednog čovjeka u kojem su objedinjeni svi preduvjeti za poglavara, mogu dva ili više ljudi koji se međusobno slažu biti poglavari. Međutim, ako mudrost nema udjela u vladanju, uzorita država ostat će bez kralja i propadat će. Ako nema mudraca koji će se pridružiti poglavaru, država će zasigurno propasti.
Nasuprot Platonu koji razmatra tri staleža u idealnoj državi (mislioci-filozofi; branitelji-ratnici; poljodjelci, obrtnici, trgovci) al-Farabi razlikuje i opisuje pet staleža, odnosno slojeva u savršenoj državi: (1) filozofi, vladari; (2) govornici, pjesnici, znalci religije i zakona, suci i upravni službenici; (3) matematičari, geometri, liječnici, astronomi; (4) ratnici; (5) zemljoradnici, stočari i trgovci.
Oprečne uzoritoj državi četiri su tipa manjkavih država: neznabožačka država, izopačena država, prevratnička država i zabludjela država. Neznabožačka država je ona država u kojoj građani ne poznaju blaženstva, ne shvaćaju blaženstvo i ne vjeruju u njega. U izopačenoj državi postoji djelatni um i sve ono što je znano građanima uzorite države i u što oni vjeruju, ali djela njezinih građana jednaka su djelima građana neznabožačkih država. Prevratnička država je ona država u kojoj vladaju individualna saznanja, nazori o svijetu i djela građana uzorite države, ali su preokrenuta i uvedeni su drukčiji nazori i djela. U zabludjeloj državi u djelatni um se vjeruje na pogrešan i nekoristan način jer vladar zavodi na krivi put i vara ljude uvjeravajući ih da se sreca ne ostvaruje na ovom svijetu već u zagrobnom. Al-Farabi ne misli da se manjkave države mogu reformirati političkim prevratima. Ne podupire nijedan politički pokret, odbacuje svaki oblik nasilja i vjeruje u obrazovanje kroz filozofiju.
Prema svemu navedenom, al-Farabi je dao koncept hijerarhijskog idealnog društva u kojem je odgovornost apsolutnog vladara educirati ljude uvjeravanjem ili prisilom da steknu znanja i djeluju na način koji im osigurava dostizanje sreće na ovom i blaženstva na drugom svijetu.
Odlomak iz naučnog rada: Đuro Benić, “Islamska ekonomska misao u srednjem vijeku” (cijeli rad i detaljne fusnote i ostale bilješke, možete pogledati ovdje)
