Al-Kindi (c. 796-873), čuveni islamski filozof, prevodilac, aristokrata

1. Abu Yusuf ibn Ishaq al-Kindi prvi je iz te grupe čija su djela barem djelomično sačuvana. Rođen je u Kufi oko 185/796, u aristokratskoj arapskoj porodici iz plemena Kinda u južnoj Arabiji, čemu duguje počasni naziv filozof Arapa. Otac mu je bio upravitelj Basre, te je on tu proveo djetinjstvo i stekao osnovno obrazovanje. Zatim dolazi u Bagdad, gdje je štićenik abasidskih halifa al-Ma'miina i al-Mu'tasima (218/833-227/842), Princ Ahmad, sin ovog posljednjeg, bio mu je prijatelj i mecena, pa mu je al-Kindi posvetio više rasprava, Ali za vrijeme al-Mutawakkilova halifata (232/847-247/861) al-Kindi pada u nemilost, jednako kao i njegovi prijatelji muteziliti. Umro je osamljen u Bagdadu oko 260/873. (godina rođenja al-Aš'arija. godina u kojoj za šiizam počinje manje iščeznuće Dvanaestog imama).

U Bagdadu se naš filozof našao u središtu znanstvenog pokreta koji je bio potaknut prijevodima grčkih tekstova na arapski. Njega samoga ne možemo smatrati prevodiocem antičkih tekstova, ali kao bogati plemić imao je mogućnosti da uposli brojne kršćanske suradnike i prevodioce: često je popravljao prijevode, nalazeći odgovarajuće arapske izraze koji su kršćanskim prevodiocima zadavali glavobolju. Tako je ‘Abdulmasih al-Himsi (to jest iz Emese, usp. naprijed I, 2) za njega preveo slavnu Teologiju zvanu Aristotelova; ova je knjiga imala velikog utjecaja na njegovo mišljenje. Za njega je, između ostalog, Eustatije preveo Ptolemejevu Geografiju i jedan dio Aristotelove Metafizike. U Ibn an-Nadimovom Popisu (Fihrist) pod al-Kindijevim imenom pojavljuje se više od 260 naslova. Većina je, na žalost, izgubljena.

2. Od njegovih djela, na Zapadu su bile poznate uglavnom neke rasprave koje su u srednjem vijeku bile prevedene na latinski: Tractatus de erroribus philosophorum, De Ouingue Essentiis (Materija, Oblik, kretanje, prostor, vrijeme), De somno et visione, De intellectu. Sretnim slučajem, prije nekoliko godina u Istanbulu je pronađeno tridesetak njegovih rasprava; jedan dio njih otada je izdan, kao npr. rasprava O prvoj filozofiji, zatimO klasifikaciji Aristotelovih djela, te arapski original djela O umu, koje je imalo posebno značenje za gnoseologiju njegovih nasljednika.

Sačuvana al-Kindijeva djela svjedoče da je, protivno onome što tvrde neki njegovi islamski biografi (npr. Šahraziri), on bio ne samo matematičari geometar, već i filozof u punom značenju koje je ta riječ tada imala.

Al-Kindi se zanimao za metafiziku jednako kao i za astronomiju, astrologiju, glazbu, aritmetiku, geometriju. Poznata nam je njegova rasprava koja se odnosi na pet platonskih tijela, pod naslovom O tome zašto su Stari povezivali pet likova s elementima. Zanimao se za različite grane prirodnih znanosti, npr. za farmakologiju. Njegova rasprava O poznavanju djelovanja složenih lijekova pokazuje srodnost s Gabirovim idejama o stupnjevima intenziteta Priroda (naprijed IV, 2). Ukratko, on je pravi predstavnik onog tipa filozofa obdarenog univerzalnim dubom, kakvi su bili Farabi, Avicena, Nasir Tusi i toliki drugi.

3. Premda je održavao prisne veze s mutezilitima (naprijed III, 1) koji su, prije al-Mutawakkilove vladavine, bili u milosti abasidskog dvora, al-Kindi ipak nije pripadao njihovoj grupi: njegove namjere bile su sasvim različite od namjera dijalektičara kalama. On se upravljao prema osjećaju dubokog sklada između filozofskog istraživanja i proročke objave. Njegova namjera slaže se s namjerom one proročke filozofije koju smo ovdje opisali (II. poglavlje), a za koju smo rekli da je pravi filozofski izraz jedne proročke religije kakva je islamska. Al-Kindi je uvjeren da učenja poput onih o stvaranju svijeta ex nihilo, o tjelesnom uskrsnuću i o proroštvu ne proizlaze iz racionalne dijalektike, niti ih ona dokazuje. Stoga njegova gnoseologija pravi razliku između ljudske znanosti (‘ilm insan) koja uključuje logiku, quadrivium i filozofiju, i božanske znanosti (‘ilm ilahi) koja je objavljena samo prorocima. Međutim, i ovdje se radi o dva oblika ili stupnja znanja koji nisu u opreci, već u savršenom skladu, Tako naš filozof u raspravi o trajanju Arapskog carstva predviđa ovome carstvu trajanje od 693. godine, pomoću proračuna preuzetih kako iz grčke znanosti, napose astrologije, tako i iz tumačenja teksta Kur'ana.

Usvajajući ideju o stvaranju ex nihilo, al-Kindi smatra stvaranje svijeta (ibda’) božanskim činom prije negoli emanacijom. Tek kada je utvrdio da Prva umnost ovisi o Činu božanske volje, on prihvaća ideju o emanaciji hijerarhijskih Umnosti na način neoplatoničara (ova shema potpuno odgovara shemi ismailitske kozmogonije). On također pravi razliku između svijeta božanskog djelovanja, i svijeta djelovanja Prirode, a to je svijet nastajanja i mijenjanja.

4. U nekim svojim vidovima al-Kindijeva filozofska učenja sežu unatrag do Ivana Filopona, a u nekim drugim do atenske škole neoplatoničara. Al-Kindijevo razlikovanje prvih i drugih supstancija, njegova vjera u osnovanost astrologije, zanimanje za okultne znanosti, razlikovanje racionalne filozofske istine od objavljene istine koju donekle shvaća kao ars hieratica posljednjih neoplatoničara — sve su to zajedničke crte filozofa Arapa i neoplatoničara kao što je Proklo; a ima nekih sličnosti i sa Sabijcima iz Harana.

Na al-Kindija nije utjecala samo Teologija zvana Aristotelova, nego i Aleksandar Afrodizijaški, čiji ga je komentar knjige De anima nadahnuo da u vlastitoj raspravi De intellectu (Fi'l-‘aql) izvede četverostruku podjelu uma koja će imati znatnog utjecaja kako kod islamskih, tako i kod kršćanskih filozofa, koja će postaviti mnoge probleme i navesti različita rješenja. Bio je donekle i pod neopitagorejskim utjecajem, kada je riječ o važnosti koju je pridavao matematici. Fihrist navodi njegovu raspravu o potrebi . proučavanja matematike radi ovladavanja filozofijom. Svi ovi utjecaji sabiru se u općoj perspektivi islama, čije istine al-Kindi smatra lučama koje osvjetljavaju put filozofa. On se s pravom smatra pionirom, prvim peripatetikom u onom posebnom smislu koji ta riječ, već smo rekli, poprima u islamskoj filozofiji. Ako ga je latinski Zapad, po gore navedenim raspravama, poznavao kao. filozofa, bio je također poznat i kao matematičar i vrstan astrolog. U knjizi de Subtilitate (lib. XVI), Girolamo Cardano kaže za njega da predstavlja jednu od dvanaest intelektualnih ličnosti ljudske historije koje su imale najviše utjecaja.

Imao je suradnike (koje smo gore pomenuli), a imao je i učenike. Dva Baktrijca: Abu Maš'ar Balhi, poznati astrolog, i Abu Zayd Balhi, filozof i slobodni mislilac koji je, ne bojeći se skandala, tvrdio da je Kur'an imena božja preuzeo iz sirskog jezika.

Najslavniji među njegovim učenicima filozofima bio je Ahmad ibn Tayyib Sarahši (rodom iz Sarahša u Horasanu, na današnjoj granici ruskog Turkestana i Irana). Rođen je 218/833, a umro 286/899. Bio je zanimljiv lik. Njegova djela, danas izgubljena, poznata su nam iz brojnih navoda (usp. naprijed IV, 1). Već smo spomenuli (IV, 5) da je izumio fonetski alfabet o kojem opširno izvještava Abu Hamza Ispahani. Kako je sjećanje na stoike pomalo nejasno u islamskoj predaji, tim su nam dragocjeniji podaci koje nam daje o nazivima kojima su se na arapskom označavali stoici. Unatoč tome, kako smo više puta naglasili, priličan broj ideja koje potječu od stoika vrlo je rano prihvaćen, i odigrao je značajnu ulogu u svim antiperipatetičkim strujanjima. Stoike označavaju katkad sa ashab ar-riwaq ili riwaqiyyun (riječ riwdaq znači galerija, peristil); katkad sa ashab al-ustuwan (riječ ustuwan znači trijem, stoa); katkad sa ashab al-mazall (množina od mazalla, šator, što u prijevodu srednjovjekovnih latinista postaje philosophi tabernaculorum. Sarahši razlikuje ove tri oznake, oslanjajući se na jednu predaju prema kojoj se ova tri izraza odnose na tri različite škole: prvi su naučavali u Aleksandriji, drugi u Balbeku, a treći u Antiohiji. Bilo bi potrebno napisati cijelu monografiju. Gabirova teorija o Elementima pretpostavlja tumačenje peripatetičkih podataka sklono stoicima. Suhrawardija katkad smatraju riwaqijem. Vidjeli smo, napokon (I, 1), da Ga'far Kašfi poistovećuje stoičko stanovište sa stanovištem duhovnih egzegeta Kur'ana.

Odlomak iz knjige: Henry Corbin, Historija islamske filozofije I-II, str. 140-143.

Priredio: Resul Mehmedović (Dialogos)