al-Maqrizi o kugi u Kairu (1348) – Nije bilo nikoga ko bi se odazvao pozivu mujezina

Ahmad ibn ‘Ali al-Maqrizi rođen je 1364. godine u Kairu u Egiptu. Slijedeći očeve korake, karijeru islamskog naučnika i upravitelja obavljao je do oko 1418. godine, kada se odlučio u potpunosti posvetiti istraživanju i pisanju historije, moguće inspirisan primjerom svog prijatelja Ibn Khalduna. Odlomak koji slijedi odnosi se na društveni i ekonomski utjecaj Crne smrti u Memlučkom carstvu u Egiptu i Siriji, počevši od januara 1349. godine; preuzet je iz jednog od mnogih historijskih djela al-Maqrizija, Kitab al-Suluk li-ma'rifat duval al-muluk (Historija Ejubija i Memluka). Iako je al-Maqrizi pisao više od pola stoljeća nakon prve epidemije kuge 1348. godine, smatra se da njegove historije sadrže ranije izgubljene izvore. Al-Maqrizi je umro u februaru 1442.

U januaru 1349. godine pojavili su se novi simptomi koji su se sastojali od pljuvanja krvi. Bolest je prouzrokovala unutrašnju temperaturu, praćenu nekontroliranim nagonom za povraćanjem; ko god bi bljuvao krv, umro bi. Ukućani neke kuće pogađani su jedni za drugim, a iste ili naredne noći kuća bi ostala pusta. Svaka osoba je živjela s tom mišlju, da će na ovaj način umrijeti. Pripremali bi se za bolju smrt udjeljivanjem (sadake) milostinje; priređivali bi događaje pomirenja i mnoga druga pobožna djela. . .

Do 21. januara Kairo je postao pustara i niste mogli vidjeti nikoga da hoda ulicama. Čovjek je mogao da krene iz luke Zuvejla do Bab al-Nasra (najprometnija ulica u to doba, o.a.), a da ne sretne živu dušu. Mrtvih je bilo veoma mnogo, i niko nije mogao da misli ni na šta drugo. Otpad se gomilao na ulicama. Ljudi bi naokolo hodali zabrinutih lica. Svuda su se čula jadikovanja, i nije bilo kuće iz koje se nisu čuli jauci. Leševi su se gomilali na ulicama, pogrebne povorke bile su tako česte da su se jedva mimoilazile, a mrtvi su nošeni u potpunoj pometnji. . .

Pojavila se velika potražnja za učačima Kur'ana na pogrebnim ceremonijama, a određeni broj ljudi napustio je uobičajena zanimanja kako bi recitovali molitve na čelu pogrebnih povorki. Na isti način neki ljudi su počeli da se bave kopanjem grobova; neki su kao dobrovoljci gasulili mrtve ili ih nosili. Ovi posljednji su zaradili znatne plate. Na primjer, učač Kur'ana uzimao je deset dirhema. Također, jedva da bi završio pogrebno učenje, već bi vrlo brzo kliznuo kako bi prisustvoao na novoj dženazi. Nosači su zahtijevali 6 dirhema za svoju uslugu, i bili su obavezni da ih isprate [na grobu]. Grobar je zahtijevao 50 dirhema po grobu. Velik broj ljudi umro je, a da pritom nije uzeo nikakvu zaradu. . . Također, porodice su držale svoje mrtve na goloj zemlji, zbog nemogućnosti da ih ukopaju. Stanovnici nekog domaćinstva umirali su u desecima i pošto nije bilo dovoljno osoba da ih ukopaju, morali su ih nositi u fazama. Štaviše, neki su beskrupolozno prisvajali nepokretna i pokretna dobra i gotovinu njenih prijašnjih vlasnika nakon smrti. Ali vrlo malo ih je poživjelo dovoljno dugo da bi od toga imali neke koristi. . .

Porodične svečanosti i vjenčanja nisu više imala mjesta [u životu]. Niko nije pozivao na gozbu tokom čitavog perioda epidemije, i nije se mogao čuti negdje koncert. Vezir je ukinuo trećinu nameta ženama koje su [ubirale] poreze pjevača. Poziva za molitvu nije bilo u mnogim mjestima, isto tako, na mnogim mjesta [gdje je molitva obavljana] najčešće ju je obavljao sam mujezin. . .

Muška [vojna] lica i ratari imali su veliki problem da završe sjetvu [polja]. Kuga se pojavila na kraju sezone, kada su polja počela da zelene. Koliko puta je neko vidio radnika u Gazi, Ramli i ostalim tačkama sirijskog primorja, kako tokom oranja iznenada pada mrtav, i dalje držeći u rukama svoj plug, dok volovi stadoše u mjestu, bez vodiča.

Isto je bilo i u Egiptu: Kada je došlo vrijeme žetve, ostao je samo vrlo mali broj felaha (seljaka). Vojnici i njihove kolege otišli ​​su da obave žetvu, pokušavajući da angažuju radnike, obećavajući im polovinu usjeva, ali nisu mogli naći nekoga ko će im pomoći da je iskoriste. Ukrcavali su žito na svoje konje, želi su sami, ali, nemoćni da obave najveći dio posla, napuštali bi ga.

Zemljišni posjedi su brzo prelazili iz ruke u ruku kao posljedica mnoštva smrti u vojsci. Takva koncesija je prelazila od jednog do drugog do sedmog ili osmog vlasnika, da bi konačno pala [u ruke] zanatlija, kao što su krojači, obućari ili javni kočijaši, koji bi uzjahali konja, stavili [vojne] kape, i obukli vojne tunike.

Zapravo, niko nije prikupio cjelokupni prihod od svoje zadužbine, a određeni broj vlasnika nije sakupio apsolutno ništa. Za vrijeme poplave Nila i tokom klijanja bilja, radnik se mogao suočiti samo s poteškoćama: Na polovini zemljišta je žetva tek dostigla zrelost. Štaviše, nije bilo nikoga ko bi mogao kupiti zelenu djetelinu [kao hranu], niti je neko poslao svoje konje da na ispašu na polja. Bila je to propast sultanovih imanja u predgrađima Kaira, kao što su Matarih, Hums, Siriakus i Bahtit. U regiji [administrativnom okrugu] Nai i Tanan 1.500 fedana (1 feddan iznosi 4.000 dunuma, op. prev.) djeteline stajalo je napušteno: niko nije došao da je kupi, ni da napasa svoje životinje ili da skuplja u štale i koristi kao hranu.

Pokrajina Gornji Egipat bila je napuštena, uprkos ogromnom obilju obradivog zemljišta. Nekada je, nakon što je obrađena površina zemljišta na teritoriji grada Asjut, 6.000 osoba plaćalo porez na imovinu; sada, u godini epidemije [1348–49], ne može se nabrojati više od 106 osoba.

Ipak, tokom ovog perioda cijena pšenice nije prelazila 15 dirhema po ardebu (1 ardeb je oko 130 kg, op. prev.). Većina obrta je nestala, jer se jedan broj zanatlija posvetio ukopu mrtvih, dok su se ostali, ne manje brojni, okrenuli rasprodaji [od mrtvih] pokretne imovine i odjeće, tako da je cijena posteljine i sličnih predmeta pala za petinu njihove stvarne vrijednosti, i još više, sve dok nije bilo moguće naći kupce. . .

Tako su obrti nestali: više se nije moglo naći ni prevoznika čamcima, ni pralja, ni posluge Mjesečna zarada posluge porasla je s 30 na 80 dirhema. Proglasom u Kairu pozvane su zanatlije da se bave starim zanatom, a neki od povratnika su se reformisali. Zbog nedostatka ljudi i deva, kožica za vodu dostigla je cijenu od 8 dirhema, a za mljevenje ardeba pšenice moralo se platiti 15 dirhema.

Izvor: John Albert, The Black Death: The Great Mortality of 1348-1350: A Brief History with Documents, str. 84-87.

S engleskog preveo i prilagodio: Resul Mehmedović (Dialogos)