ALIJA IZETBEGOVIĆ: Mnoštvo zakona znak je trulog društva

Islamski poredak – Što znači ova riječ prevedena na jezik kojim misli, govori i osjeća naša generacija? Najkraća definicija islamskog poretka, definira ga kao jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile. Kao sinteza ovih komponenata, islamski poredak čuva dvije temeljne pretpostavke: islamsko društvo i islamsku vlast. Prva je sadržina, a druga forma islamskog poretka.

Islamsko društvo bez islamske vlasti je nedovršeno i nemoćno; islamska vlast bez islamskog društva je ili utopija ili nasilje. Musliman uglavnom ne postoji kao jedinka. Ako hoće da živi i opstane kao musliman, on mora stvarati sredinu, zajednicu, poredak. On mora izmijeniti svijet ili će sam biti izmijenjen. Povijest ne poznaje niti jedan istinski islamski pokret koji nije istovremeno bio i politički pokret. To je stoga što je islam vjera, ali je istovremeno i jedna filozofija, jedan moral, jedan poredak stvari, jedan stil, jedna atmosfera – jednom riječi, jedan integralni način života.

Ne može se islamski vjerovati, a neislamski raditi, privređivati, zabavljati se, vladati. Ovo stanje nesaglasnosti stvorit će ili licemjerje (oni u džamiji slave Boga, napolju ga varaju), ili ljude nesretne i pune konflikta (oni niti mogu raskinuti s Kur'anom, niti nalaze snage boriti se za izmjenu stvarnih prilika u kojima žive), ili jednu vrstu kaluđera i osobenjaka (oni se povlače iz svijeta jer taj svijet nije islamski), ili, konačno, one koji takvoj dilemi raskidaju s islamom i prihvataju život i svijet takav kakav jest, odnosno kakvim su ga drugi napravili.

Islamski poredak je stanje društva bez ovog konflikta i sistem odnosa u kojim se musliman nalazi u potpunom skladu sa svojom sredinom.

Na pitanje: što je muslimansko društvo, mi odgovaramo: to je zajednica sastavljena od muslimana, i smatramo da je time rečeno sve ili gotovo sve. Smisao ove definicije je da ne postoji sistem ustanova, odnosa i zakona, koji bi se mogli odvojiti od ljudi koji su njihov subjekat i za koje bi se moglo reći: to je islamski sistem. Nijedan sistem nije islamski ili neislamski po sebi. On je to samo po ljudima koji ga čine.

Evropljanin vjeruje da se društvo uređuje pomoću zakona još od Platonove „Države”, pa preko poznatih utopija o idealnom uređenju društva, sve do najnovije od ovih utopija, marksizma/evropski duh traga za jednim nacrtom, jednom šemom u kojoj bi se pukom izmjenom odnosa između ljudi ili skupina ljudi, konstruisalo idealno društvo. Zato se u Kur'anu nalazi relativno malo pravih „zakona”, a mnogo više „vjere” i zahtjeva za praktičnim djelovanjem u skladu s ovom vjerom.

Mnoštvo zakona i složenost zakonodavstva obično je pouzdan znak da je u društvu „nešto trulo” i da treba prestati donositi zakone, a početi odgajati ljude. Kada iskvarenost sredine pređe izvjesnu granicu, zakoni postaju nemoćni. Oni ili dolaze u ruke pokvarenih izvršilaca pravde, ili, postaju predmet otvorenog ili prikrivenog izigravanja od strane iskvarene sredine.

Vino, kocka i vračanje – tri vrlo rasprostranjena i ukorijenjena poroka na ćitavom području Srednjeg i Bliskog Istoka, uklonjena su za dugo razdoblje i na ogromnom području samo jednim jedinim ajetom Kur'ana i s jednim jedinim objašnjenje: da je to Bog zabranio. Čim je ova vjera oslabila, opijanje i praznovjerje vratili su se jednakom snagom, a neusporedivo viši kultumi stupanj sredine nije im činio nikakvu zapreku.

Američki Prohibition Law (Zakon o zabrani alkohola), proglašen u ime nauke vijeka i sprovođen silom jedne od najorganiziranijih zajednica na svijetu, morao je u četvrtom deceniju ovoga vijeka biti konačno povučen, nakon 13 godina uzaludnih napora, ispunjenih nasiljem i zločinima. Pokušaj uvođenja prohibicije u skandinavskim zemljama, završio je jednakim neuspjehom.

Ovaj i mnogi slični primjeri jasno govore da se društvo može popravljati samo u ime Boga i odgojem čovjeka i mi trebamo ići tim jedinim putem koji sigumo vodi do cilja.

Potvrdujući načelo duhovnog, unutrašnjeg pristupa u svakoj svojoj manifestaciji, Islam ipak nije ostao na tome. On je učinio pokušaj da iz ruku đavola otme njegova sredstva. Kada Islam na relaciji čovjek – svijet ne bi polazio od čovjeka, on ne bi bio religija; kada bi ostao na tome, on bi bio samo religija i predstavljao bi jednostavno ponavljanje Isusovog učenja o idealu i vječnom djelu čovjekovog biea. Preko Muhameda, a.s., i Kur'ana islam se okrenuo stvarnom čovjeku, vanjskom svijetu, prirodi, da bi postao učenje o potpunom čovjeku i totalnom životu. Vjeri se pridrižio zakon, odgoju sila. Islam je postao poredak.

Odlomak iz djela: Alija Izetbegović, Islamska deklaracija, Bosna, Sarajevo, 1990., str. 19-21.