Amnesty International: U Francuskoj sloboda govora nije za sve ista

Stravično ubistvo Samuela Patya, francuskog učitelja koji je prikazivao karikature poslanika Muhammeda na času o slobodi izražavanja, šokirao je Francusku. Također, pokrenulo je tešku debatu o slobodi govora i o tome ko ima pravo na to.

Predsjednik Emmanuel Macron i njegova vlada odgovorili su na ubistvo izjavom da podržavaju slobodu izražavanja. Ali, također, uduplali su svoju vječitu kampanju blaćenja francuskih muslimana i sami pokrenuli napad na slobodu izražavanja. Na primjer, prošle sedmice francuska je policija satima intervjuisala četvero 10-godišnje djece pod sumnjom da „opravdavaju terorizam“ jer su propitivali Patyev izbor da pokaže karikature.

Francuska vlada nije baštinik slobode govora iako ona voli da misli da jeste. 2019. godine sud je osudio dvojicu muškaraca zbog „nepoštovanja suda“ nakon što su spalili sliku na kojoj je prikazan predsjednik Macron tokom mirnog protesta. Parlament trenutno raspravlja o novom zakonu kojim se inkriminira upotreba slika službenika snaga sigurnosti na društvenim mrežama. Teško je ovo spojiti s energičnom odbranom francuskih vlasti prava da prikazivanja karikatura poslanika Muhammeda.

Pravo na slobodu izražavanja uključuje mišljenja koja mogu uznemiriti, uvrijediti ili šokirati, a prikazivanje poslanika Muhammeda zaštićena su time. Niko se ne treba bojati nasilja ili uznemiravanja zbog reprodukcije ili objavljivanja takvih slika.

Ali oni koji se ne slažu s objavljivanjem karikatura, također, imaju pravo da izraze svoje negodovanje. Pravo na slobodu izražavanja, također, štiti pravo kritikovanja načina prikazivanja religije, koji se mogu shvatiti kao stereotipni ili uvredljivi. Suprotstavljanje karikaturama ne čini nikoga „separatistom“, fanatikom ili „islamistom“.

Iako se pravo na izražavanje mišljenja ili stavova koji mogu biti doživljeni kao uvreda vjerskih uvjerenja uporno brane, muslimanske slobode izražavanja i vjeroispovijesti obično dobijaju malo pažnje u Francuskoj pod maskom republikanskog univerzalizma. U ime sekularizma ili laicizma, muslimani u Francuskoj ne mogu nositi vjerske simbole niti se tako odijevati u školama ili na poslu u javnom sektoru.

Podaci Francuske o slobodi izražavanja u drugim oblastima jednako su mračni. Hiljade ljudi biva osuđeno svake godine zbog „nepoštovanja javnih funkcionera“, nejasno definisanog krivičnog djela koje su organi reda i pravosuđa u velikom broju primijenili da ućutkaju mirne prosvjednike. U junu ove godine, Evropski sud za ljudska prava utvrdio je da su presude protiv 11 aktivista u Francuskoj zbog kampanje za bojkot izraelskih proizvoda kršenje njihove slobode govora.

Ubistvo Samuela Patya također je podstaklo akcije francuskih vlasti koje podsjećaju na vanredno stanje koje je uslijedilo nakon napada u Parizu 2015. godine. Počev od 2015. godine, vanredne mjere koje je odobrio parlament, dovele su do hiljada nasilnih i diskriminatornih racija i kućnog pritvora usmjerenih na muslimane.

U uznemirujućem tonu ponavljanja historije, francuska vlada je sada u procesu gašenja organizacija i zatvaranja džamija, na osnovu dvosmislenog koncepta „radikalizacije“. Tokom čitavog vanrednog stanja, „radikalizacija“ se često koristila kao eufemizam za „pobožnog muslimana“.

Gerald Darmanin, ministar unutrašnjih poslova, također je najavio svoju namjeru da ugasi Kolektiv protiv islamofobije u Francuskoj (CCIF), organizaciju koja se bori protiv diskriminacije muslimana. Opisao je CCIF kao „neprijatelja Republike“ i „leglo terorizma“. Ministar nije predočio nijedan dokaz koji bi mogao potkrijepiti njegove tvrdnje.

U video snimku objavljenom na društvenim mrežama, jedan od roditelja koji se usprotivio Patyovom izboru da pokaže karikature predložio je da CCIF prijavi slična „diskriminatorna djela“ i stupio u kontakt s organizacijama. Francuske vlasti nisu uspjele da spoje tačku između ove vrste rada u zajednici i optužbe da je CCIF imao bilo kakvu ulogu u promociji nasilja ili „separatizma“.

Nekoliko dana nakon ubistva, Darmanin je izrazio namjeru da protjera 231 stranca za kojeg se sumnja da je „radikalizovao“ i ugrožavao nacionalnu bezbjednost. Vlasti su zatim protjerale 16 osoba u zemlje poput Alžira, Maroka, Rusije i Tunisa, gdje je Amnesty International dokumentovao tragove mučenja, posebno osoba označenih kao prijetnje nacionalnoj bezbjednosti.

Iako se mnogi u SAD-u i inostranstvu nadaju da će se administracija Biden/Harris boriti protiv ukorijenjenog rasizma, francusko Ministarstvo obrazovanja također se uključilo u kulturni rat protiv multikulturalizma i kritičkog odnosa spram rasa. Tvrdi da su pokušaji borbe protiv ukorijenjenog rasizma zasnovani na idejama „uvezenim iz SAD-a“ i da su plodno tlo za „separatizam i ekstremizam“. Ali nije ekstremistički primijetiti da su muslimani i druge manjine žrtve rasizma u Francuskoj. To su činjenice, i to je pravo zaštićeno slobodom izražavanja.

Retorika francuske vlade o slobodi govora nije dovoljna da prikrije sopstveno besramno licemjerje. Sloboda izražavanja ne znači ništa ako se ne odnosi jednako na sve. Vladina kampanja za slobodu govora ne bi trebala da se koristi za prikrivanje mjera kojima su ljudi izloženi riziku kršenja ljudskih prava, uključujući i mučenje.

Piše: Marco Perolini (Newsweek / Dialogos)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Povezani članci

Back to top button