ANALIZA: Katar – Zaljevsko problematično dijete

Prekidanje diplomatskih odnosa između Katara i pet regionalnih država – Bahrejna, UAE, Saudijske Arabije, Egipta i međunarodno priznate vlade Jemena u egzilu je vrhunac višegodišnjeg tinjajućeg spora u zaljevskoj regiji.

Bahrejn, Saudijska Arabija i UAE su već 2014. godine povlačili svoje diplomate iz Katara, što je potrajalo devet mjeseci. No, ovaj, najnoviji obračun znatno je ozbiljniji, jer uključuje i ekonomske sankcije, obzirom da je Saudijska Arabija jedini kopneni susjed Katara, a prekid kopnenog zračnog ili vodenog saobraćaja može dovesti do brze ekonomske dislokacije i dovesti do socijalnih i političkih nemira.

Iako je nejasno šta je krajnja namjera Saudijske Arabije i UAE, korijeni napetosti između Katara i okolnih zemalja sežu u 2011. i tzv. Arapsko proljeće i kasnije prelazak na sve ozbiljniju podršku islamista u Sjevernoj Africi i Siriji. U stvari, gotovo svaka “kriza” unutar šestočlanog Zaljevskog vijeća za saradnju u proteklih četvrt stoljeća uključivala je Katar. Očito da je strpljenje zaljevskih lidera sa Dohinom povremenom disidentskom politikom izlapilo.

“Katar i Saudijska Arabija podržavaju različite strane u kratkom jemenskom građanskom ratu 1994. godine.”

Katar se proteže prema Perzijskom zaljevu sjeverno od Saudijske Arabije. Sredinom devetnaestog stoljeća, familija al-Thani nametnula se kao najmoćnija među lokalnim trgovcima. Godine 1868. su postigli dogovor s Britanijom, tada najvećom snage u Zaljevu, da priznaju njihovu vladavinu poluotokom. Prije njihovog nastanka, dijelove katarskog poluotoka je naseljavala familija al-Khalifa, današnji vladari Bahrejna. Iako je familija al-Khalifa vladala Bahrejnom od 1783. postojao je spor sa Katarom nad Havarskim otocima, za koje su obje države tvrdile da na njih polažu prava, sve dok se to pitanje nije riješilo na Međunarodnom sudu pravde 2001. Bahrejn i Katar su došli na rub sukoba oko otoka 1986., a dvije zemlje su uspostavile pune diplomatske odnose tek 1997. godine, punih 26 godina nakon što su postale suverene države.

Septembra 1992. u okršaju na saudijsko-katarskoj granici poginulo je troje ljudi, kao rezultat spora i nemogućnosti preciznog utvrđivanja jedine kopnene granice Katara. Iako su dvije zemlje potpisale sporazum o granici 1965., to nikada nije propisno ratificirano, a nakon graničnog sukoba Katar je otkazao sporazum.

Katar i Saudijska Arabija podržavaju različite strane u kratkom jemenskom građanskom ratu 1994. godine. Katar se također glasno usprotivio predloženom imenovanju Saudijca kao glavnog sekretara Zaljevskog vijeća za saradnju 1995. Kao odgovor, katarska delegacija je napustila završnu sjednicu godišnjeg samita ZVS u decembru 1995. godine i objavila svoju namjeru da bojkotuje sve buduće sastanke s glavnim sekretarom;  te da zemlja čak razmatra napuštanje članstva u ZVS.

Velik dio bijesa u odnosima između Katara i njegovih susjeda proizašao je od 2011. pa naovamo, kao rezultat politike šeika Hamada Bin Khalife al-Thanija, koji je preuzeo vlast od svog oca u nenasilnom državnim udarom u junu 1995. zajedno sa svojim ministrom vanjskih poslova, šeik Hamadom bin Jassimom al-Thanijem. Emir Hamad igrao je značajnu ulogu u usponu Katara na globalnom planu u periodu od 1990-ih i 2000-ih kao što je ubrzan razvoj i eksploatacija prirodnog plina, izgradnja infrastrukture, sklapanja dugoročnih energetskih ugovora, industrijalizacija i ekonomsko širenje diljem svijeta.

“Saudijska Arabija je upletena u pokušaj protu-državnog udara u februaru 1996. godine, koji je osmišljen kako bi ponovno vratili svrgnutog šeika Khalifu.”

Dolazak na vlast emira Hamada susjedne zemlje nisu sa oduševljenjem dočekale. Saudijska Arabija je upletena u pokušaj protu-državnog udara u februaru 1996. godine, koji je osmišljen kako bi ponovno vratili svrgnutog šeika Khalifu. Nakon drugog pokušaja protu-udara u 2005. godini, također, Katarani smatraju da je potican od strane Saudijaca, katarska vlada je oduzela državljanstvo od 5.000 pripadnika plemena Bani Murra (čiji plemenski teritorij se historijski nalazio na saudijsko-katarskoj granici) u znak odmazde za sudjelovanje nekih članova u oba puča.

Glavna preokupacija katarskom vodstvu nakon 1995. bila je potraga za smišljanjem autonomnih regionalnih politika kako bi Katar otrgnuli iz saudijske sjene. Katar pruža podršku regionalnim islamistima, posebice, ali ne samo Muslimanskoj braći i pružanju podrške Al Jazeeri kao platformi grupe za kritiziranje regionalnih država. Saudijska Arabija je povukla svog ambasadora iz Dohe 2002. godine kao odgovor na Al Jazeerina praćenje dešavanja unutar kraljevstva. Trebalo je pet godina da izglade problem. Napetost se ponovo pojačala zahvaljujući katarskoj podršci islamističkih pokreta prije, za vrijeme i nakon Arapskog proljeća, jer Katar i UAE gaje dijametralno suprotnu politiku prema Muslimanskoj braći. Egipat i Libija su postali poligon za sukobe i regionalni utjecaj Dohe i Abu Dhabija, koji podržavaju različite strane.

U vrijeme primopredaje vlasti od emira Hamada njegovom 33-godišnjem sinu, emir Tamimu, u junu 2013. godine, nade i očekivanja Rijada i Abu Dhabija da mladi novi emir neće praviti probleme katarskim pristupom regionalnim poslovima. Međutim, u novembru 2013., pet mjeseci od Tamimovog dolaska na vlast, saudijske i emiratske vođe reagovale su neprimijetno na izvještaje američkih medija da se pripadnici Muslimanske braće ponovo grupišu u Dohi nakon rušenja egipatskog predsjednika Muhameda Mursija i uvođenja vojne vladavine. Emir Tamim je pozvan u Rijad kod kralja Abdullaha gdje mu je dat ultimatum da se „promijeni put Katara i dovede zemlju u skladu s ostatkom ZVS u skladu sa regionalnim pitanjima”. Od emira Tamima je također zatraženo da potpiše dodatni sigurnosni sporazum koji potvrđuje „nemiješanje” u „unutarnje stvari bilo koje druge zemlje Zaljevskog vijeća za saradnju ”.

“Za UAE, čije vodstvo se okomilo na Muslimansko bratstvo, poseban šok bilo je otkriće da je 2012. godine nekoliko članova al-Islaha, podružnice bratstva u UAE, utočište pronašlo u Dohi.”

Kriza će doživjeti svoj vrhunac u martu 2014., kada su Saudijska Arabija i UAE procjenili da se Katar ne ponaša u skladu sa sporazumom koji je Tamim potpisao. Zajedno s Bahrejnom, oni su povukli svoje ambasadore iz Dohe. Za UAE, čije vodstvo se okomilo na Muslimansko bratstvo, poseban šok bilo je otkriće da je 2012. godine nekoliko članova al-Islaha, podružnice bratstva u UAE, utočište pronašlo u Dohi nakon bijega iz UAE. Uslijedili su mjeseci gorčine, s povremenim pokušajima pregovaranja posredstvom Kuvajta, čiji emir šeik Sabah, navodno ima blizak odnos sa katarskim emirom. No, spor je završio u novembru 2014. nakon niza katarskih ustupaka. To uključuje premiještanje članova Muslimanskog bratstva iz Dohe u Tursku, naloživši Emiraćanskim disidentima da napuste Katar, zatvaranjem egipatskog ogranka Al Jazeera, i provođenje Pakta Zemalja vijeća za saradnju o unutarnjoj sigurnosti i blisku suradnju sa partnerima ZVS o pitanjima obavještajnih informacija i policije.

Sadašnja kriza, dakle, tinja godinama. Ovoga puta, to može biti potaknuto od strane složenih razmjena zatvorenika, koje je Katar obavljao u aprilu, kako bi oslobodio 26 pripadnika, uključujući i mnoge članove katarske vladajuće familije, koji su bili taoci u Iraku u decembru 2015. Grupu je zarobila Kitaeb Hezbollah, šiitska milicija povezana sa Iranom. Katar je navodno pregovarao sa Iranomom, Hezbolahom i sirijskim pobunjenicima grupe Jabhat al-Nusra kako bi osigurao njihovo oslobađanje.

Navodi da je Katar možda platio do 500 miliona dolara za razmjenu zarobljenika izazvao je bijes u regionalnim glavnim gradovima, uključujući Bagdad, gdje je irački premijer Haider al-Abadi je tvrdio da je posao učinjeno bez učešća iračke vlade ili bilo kakvog odobrenja. Dok tačni detalji ugovora ostaju nejasni, činjenica da se tako velike sume novca daju nasilnim nedržavnim akterima u Iraku, uz prešutno odobrenje Irana, dodatno pojačava opažanje u drugim zaljevskim metropolama da katarska bliskost sa takvim skupinama postaje prijetnja regionalnoj stabilnosti i sigurnosti.

Piše: Kristian Coates Ulrichsen

Izvor: TheAtlatnic.com

Sa engleskog preveo: Resul S. Mehmedović