Anegdota o Imamu Ahmedu b. Hanbelu i pekaru

Putujući u potrazi za hadisima, Ahmed b. Hanbel se jednom zadesio u nekom malom mjestu i to za vrijeme jacije. Otišao je u tamošnju džamiju i nakon što je klanjao jaciju namaz, umoran od puta htjede da u toj džamiji prespava tu noć.

I samo što se onako umoran namjestio u jednom uglu džamije, trže ga grubi glas čuvara džamije: “Ustaj i izlazi iz džamije! Ovdje nema spavanja, nije ovo prenoćište!”

Čovjek, naravno,nije prepoznao tog velikana, iako su svi znali za njega.

Vidjevši upornost čuvara džamije, Ahmed b. Hanbel se nevoljko pokupio i sjeo na ulazu u džamiju. Ali, čuvar džamije nije bio zadovoljan ni s tim, pa je insistirao da se Imam potpuno udalji od džamije. A tada je on bio prilično star čovjek, pa i nije mogao tako brzo udovoljiti naredbama ovog revnosnog čuvara, koji je ujedno brinuo i za održavanje reda u džamiji. Osim toga, Imam nije znao u tom mjestu nikoga i nije imao kod koga otići na konak.

Sve ovo jednostavno nije zanimalo čuvara džamije, pa je onako slabašnog Imama nasilu odvukao dovoljno daleko od džamije.

To je posmatrao pekar čija je radnja bila preko puta džamije. Sažalivši se nad ovim čovjekom, pekar ga pozva u svoju kući. Nije ni slutio o kome se radi.

Obzirom da je sada imao gosta, a trebalo je i pripremiti tijesto za hljeb, kako bi do jutra ispekao dovoljan broj hljebova, pekar se dao na pripremanje tijesta. Pekar je mijesio tijesto i nešto šaputao. To je bilo čudno imamu Ahmedu, pa ga je interesiralo šta to ovaj pekar izgovara. A pekar je bio dobar vjernik koji je stalno spominjao Uzvišenog Allaha, tako da je to i sada radio: spominjao je Allaha i istigfar učio (istigfar je traženje oprosta od Allaha).

Imam Ahmed ga je upitao: “Šta to izgovaraš, ako se smije znati?”

“Izgovaram istigfar (molim Allaha za oprost)”, odgovori pekar.

“A jesi li od istigfara imao kakve koristi?”, upita ga Imam.

“Jesam”, reče pekar, i nastavi: “Uzvišeni Allah mi je uslišao sve dove koje sam mu do sada uputio, osim jedne.”

“A koja je to dova?”, začuđeno priupita Ahmed b. Hanbel.

“Da upoznam imama Ahmeda b. Hanbela”, reče pekar.

Nakon što malo zastade, imam Ahmed reče: “Ja sam Ahmed b. Hanbel i evo upoznao si me i Allah ti je uslišao i tu dovu.”