Anegdota o krajiškom hodži i Omer-paši Latasu

Kada je 1850. dobio nalog od sultana da u nemirnoj i ratobornoj Bosni uguši ustanak i Bosnu dovede u red i pokornost, naišao je na jak otpor samovoljnih Krajišnika. Nakon žestoke borbe kod Bihaća i Jajca, Bosna je zaista “umirena”.

Prije zauzeća Bihaća i Jajca, odnosno prije skršenog otpora buntovnih Bosanaca, pozvao je Omer-paša mnoge uglednije ljude, a među njima i hodže, te preko ovih poručio narodu da se ne buni i da mirno dočeka osmansku vojsku. Siromašnije hodže pokorno poslušaše Omer-pašine zapovjedi i raziđoše se po svojim selima. Među ovim hodžama nalazio se i jedan iz Krajine. Kad je došao u svoje selo, otpoče u petak na minberu govoriti kako je Omer-paša dobar čovjek i da ga svi trebaju bez ikakvog otpora dočekati i pokoriti mu se. Dok je hodža govorio i opjevavao Omer-pašu i njegovu dobrotu, jedan Krajišnik koji je sjedio u blizini minbera, poteže kuburu iza pasa i nanišani na hodžu. Spoznavši hodža da ga serhatlija gađa, brzo se pribra, podiže ruku i blago reče: “Obori kuburu zemlji, junačino! Ne govorim ja ovo sankji, da vi slušate Omer-pašu i njegove petijanije, već vas iskušavam jeste li vi, demek, oni stari Krajišnici!” Kad je Krajišnik čuo hodžine riječi, zadjenu kuburu za pojas, a sav sretan što mu osta zdrava i glava zauči: “Innellahe je'muru bil-adli…”