Arapski historičar Ibn al-Wardi (u. 1349) o bubonskoj kugi iz 1348.

Abu Hafs ‘Umar ibn al-Wardi rođen je na sjeveru Palestine između 1290. i 1292. godine. Nakon školovanja u muslimanskim školama u Siriji, bio je zamjenik kadije, ili vjerskog sudije, Alepa do 1343. godine, a nakon toga se posvetio pisanju. Njegova prikupljena djela pokrivaju različite teme, uključujući gramatiku, historiju, pravo, misticizam i tumačenje snova. Iako je kuga došla u Palestinu u maju ili junu 1348, al-Wardi je podlegao bolesti 18. marta 1349. godine u Alepu, u blizini svog rodnog mjesta. Njegova Risalah al-naba’ ‘an al-waba’ (Poslanica o izveštaju o zarazi) je, dakle, napisana u jeku epidemije. Pored toga, al-Wardi je bio u idealnom geografskom položaju da komentira prenošenje kuge s istoka na zapad. Učenjaci smatraju da se, poput Gabriele de Mussisa, koristio izvještajima o kugi koje je dobijao od svojih trgovačkih kolega. Koristeći stil tipičan za arapsko skolastičko pisanje, al-Wardi ubacuje poetične stihove u narativ kako bi tekst učinio još upečatljivijim.


Allah je moj zaštitnik u svim nedaćama. Dovoljan mi je samo Allah. Nije li Allah dovoljan zaštitnik svojemu slugi? O Allahu, neka je tvoj mir i blagoslov na Muhammeda, s.a.v.s. Spasi nas zla kuge i pruži nam utočište.

Kuga je zastrašujuća i ubija. Počelo je u zemlji tame. Oh, kakav gost! Traje je već petnaest godina. Kina nije sačuvana od nje niti je najjača tvrđava mogla da je odbije. Kuga je pogodila Indijce u Indiji. Okrenula se na Sind (Sind, provincija u Pakistanu, op. prev.). Zgrabila je svojom rukom i zarobila čak i zemlje Uzbeka. Koliko li je pomora napravila u Transokiani! Kuga se povećavala i proširila dalje. Napadala je Perzijance, pružila korak prema zemlji Kitajskoj i obrela se na Krim. Jurnula je na Rum živom vatrom i iskalila bijes na Kipru i ostrvima. Kuga je uništila čovječanstvo u Kairu. Pogled je bacil na Egipat, i zadržala se, ljudi su budni. Omela je svako kretanje u Aleksandriji. Kuga je svoju zadaću radila poput svilene bube. Tvornici tiraza oduzela je njenu ljepotu i učinila njenim radnicima ono što je sudbina odlučila.

O Aleksandrijo, ova kuga je poput lava koji ti ruke pruža.

Strpljivo podnosi sudbinu kuge, koja od sedamdeset muškaraca ostavlja samo sedam.

Zatim se kuga preselila u Gornji Egipat. Zatim je svoju oluju poslala u Barku (mjesto u Libiji, op. prev.). Kuga je napala Gazu i snažno je uzdrmala Askalon. Napala je Akru. Nesreća je došla u Jerusalim i uzela zekat [dušama ljudima]. Sustigla je one koji su potražili utočište u džamiji al-Aksi, koja stoji pored Kupole na stijeni. Da se ​​vrata milosti nisu otvorila, kraj svijeta zbio bi se u trenu. Tada je ubrzala svoj korak i napala čitavu primorsku ravnicu. Kuga je zarobila Sidon i neočekivano spustila na Bejrut, lukavo. Zatim je svoje strijele sručila na Damask. Tamo je kuga vladala poput kralja na tronu, svom svojom silinom, ubijajući svakodnevno hiljadu ili više i desetkujući stanovništvo. Uništivala je čovječanstvo svojim osipom. Neka Allah svevišnji poštedi Damask da nastavi svoj put i ugasi plamen kuge da se ne približi njenim mirisnim voćnjacima. . . . Kuga se udomaćila u Hami, a obale rijeke Asi postale su hladne zbog groznice kuge.

(…) Kuga je ušla u Ma’arat al-Nu’man i rekla gradu: “Sigurni ste od mene. Hama je dovoljna za vaše mučenje. S tim sam zadovoljna.” (…)

Kuga i njen otrov proširili su se na Sarmin (gradić na sjeveru Sirije, op. prev.). Protjerala je sunite i šiite. Oštrila je svoja koplja na glavama sunita i napredovala poput vojske. Kuga se raširila po zemlji šiita pustošeći sve za sobom. Antiohiji je kuga dala svoj udio. Zatim je brzo otišla, stidljivo poput čovjeka koji potiskuje sjećanje na svoju voljenu. Zatim je rečeno Šejzaru i al-Harimu: “Ne bojte me se. Prije nego dođem i nakon što odem, lahko ćete me zaboraviti zbog vlastite nesreće. I opustošena mjesta vremenom će se oporaviti od kuge.” Nakon toga, kuga je ponizila Azaz i od naroda iz al-Baba uzela njihove učene. . . . Potom je kuga tražila Alepo, ali nije uspjela. Božijom milošću kuga je bila najblaža kazna. . . .

Nevjerovatno je kako je proganjala ljude u svakoj kući! Kad jedan od njih pljune krv, svi u domaćinstvu sigurni su u smrt. Nakon dvije ili tri noći, cijelu porodicu odnose na groblje.

Izvor: John Albert, The Black Death: The Great Mortality of 1348-1350: A Brief History with Documents, str. 112-114.

S engleskog preveo i prilagodio: Resul Mehmedović (Dialogos)

Povezani članci

Back to top button