Arijanizam, ranokršćanska heretička sekta – Isus nije Bog

Velike rasprave vođene su među kršćanima u drugom stoljeću nakon Krista, a kamen spoticanja bila su pitanja Isusove prirode – ko je bio Isus i kakav je njegov status? Kulminacija ovih i sličnih rasprava, desila se početkom četvrtog stoljeća, kada se raspravljalo o (su)odnosu između Isusa i Oca.

„Da li je Isus reč? Ako je Reč, da li je proistekao iz Boga u vremenu ili izvan vremena? Ako je proistekao iz Boga, da li je i on zajedno s njim večan i suštinski, ili je od neke slične suštine? Da li je različit od njega ili nije? Da li je stvoren ili rođen? Može li on da rodi? Ima li očinstvo ili razmnožnu sposobnost bez očinstva? Da li je Sveti Duh stvoren ili rođen, ili je sačinjen, ili je ishodio iz Oca, ili je ishodio iz Sina, ili je ishodio iz obojice? Može li on da rodi, može li da razmnoži? Da li je njegova hipostaza jedinosušna sa hipostazom Oca i Sina? I kako, imajući sasvim istu prirodu, istu suštinu kao i Otac i Sin, može da ne radi iste stvari kao i ta dva lica koja su on sam?

Ja, jamačno tu ništa ne razumem; niko nikada nije ništa razumeo, i to je razlog zbog kojeg su se ljudi klali.“[1] Ovo su bila neka od pitanja koja su zaintrigirala tadašnji um, a kao rezultat ovakvih pitanja i promišljanja bila je pojava mnoštva različitih sljedbi, među kojima je i Arijanizam.

„Arijanizam je kršćanska hereza koja je promovisana početkom četvrtog stoljeća od strane aleksandrijskog prezbitera Arija. Zagovara vjerovanje da Isus nije božanstvo, nego stvorenje. Osnovna Arijeva premisa je – jedino je Bog samoegzistirajući i nepormjenjiv (jednobrazan). Stoga, Sin kao stvoreno i biće koje je raslo i mijenjalo se, ne može biti Bog.“[2]

Tertulijan objašnjava da Bog odvajkada obitava u samoći, ali, on u sebi nosi Logosa (Sina), koji je neodvojiv od njega, ali je zasebna osoba. Iako je Teofil Antiohijski oko 180. Godine bio prvi koji je upotrijebio termin „trias“, u značenju Trojstva, međutim, Tertulijan je bio prvi kršćanski mislilac koji je upotrijebio taj termin – koga nema ni u Starom, niti u Novom zavjetu – na latinskom.

„Origen pak smatra da je Otac izvor svega, jer je jedini nerođen. On je rodio Sina, koji je, pošto ishodi iz Oca, također Bog. Što se tiče Duha, on proishodi iz Oca preko Sina.“[3]

Oko 318. godine, Arije se sukobio sa svojim biskupom, Aleksandrom Aleksandrijskim, jer je u svojim propovijedima, pjesmama i u svom spisu Thaleia (Gozba), zastupao krajnje subordinacijsku kristologiju. „Prigovorao je aleksandrijskim teolozima da su pristaše sabelijanskog modalizma, a sam je Logos posve odijelio od Boga. Logos – govorio je Arije – nije pravi Bog, on se po svojoj biti od njega sasvim razlikuje, i nije ni vječan niti svemoćan, već je stvoren u vremenu, kao nesavršen i sposoban da trpi.“[4] Logos je prvostvoreni među svim stvorenjima i to mu daje kudikamo moćniji položaj kod ljudi, zato ga i možemo nazvati polubogom (demijurgom), ali mu božanstvo ne pripada samo po sebi.

Konstantin je pisao dvojici biskupa, Ariju i Aleksandru Aleksandrijskom, nastojeći da izmiri njihove stavove:“…Razmišljao sam o tome kako je vaš spor buknuo i šta je posrijedi, pa sam stekao uvjerenje da je zapravo riječ o tričariji. Ni na koji način ne zaslužuje da se zbog nje toliko jadikuje.“

Ovakvom izjavom, Konstantin je pokazao da je njegovo poimanje vjere bilo čisto političko, i da „nije nikada razumio da Arijev napadaj na Kristovo božanstvo dovodi u pitanje opstanak svega što je kršćansko, pa čak i samu nauku o spasenju.“[5]

Na Aleksandrijskom sinodu (318-319. ili 323.), oko čijeg datuma održavanja se razilaze, njegov nauk je okarakterisan kao hereza i izopčen je iz Crkve. Na Koncilu koji je održan 325. godine u Nikeji, a na kojem je učestvovalo između 220-300 biskupa (svjedočanstva su različita), Arije je nepokolebljivo zastupao svoje prethodne stavove, a 17 biskupa je stalo na njegovu stranu, među kojima i Euzebije Nikomedijski. Arije i njegove pristalice su protjerani i okarakterisani kao najveći neprijatelji kršćanstva.

Konstantin je zatim naredio određivanje datuma Uskrsa, tako da cijelo carstvo slavi taj dan u isto vrijeme. Napisao je dva pisma, crkvama u Aleksandriji i Nikomediji, te naredio provođenje odredaba donesenih na koncilu, također je napisao pisma ostalim crkvama i obavijestio ih o novoizabranom datumu Uskrsa. Neko vrijeme nakon koncila, Konstantin je naredio spaljivanje djela Arija i svakome kod koga se nađe neko od njegovih djela, zaprijećeno je smrću. „Većina Arijevih spisa uništena je nakon što je osuđen zbog jeresi – to je tada bila uobičajena pojava. Njegova tri pisma, uključujući jedno upućeno episkopu Aleksandru i jedno poslato caru Konstantinu, kao i odlomci iz Gozbe ostali su sačuvani do danas zahvaljujući neprijateljima, pošto su ga oni citirali kako bi ga bolje kritikovali.“[6]

„Subordiniranost Sina u odnosu na Oca, bio je kamen spoticanja, pa su neki učenici Origena, tačnije, Dionizije Aleksandrijski zdušno prihvatili ovu herezu.“[7] „Arijanska hereza je nastavila da živi u Njemačkoj u 7. stoljeću, a slična vjerovanja su se zadržala i u našem dobu, poput, Jehovinih svjedoka i drugih unitarijanskih sljedbenika.“[8]

Na kraju, potrebno je spomenuti još neke heretičke sljedbe koje su ostavile traga u historiji, poput: Esena, Montanista, Apolonijanaca, Enkratita, Nestorijanaca i mnogih drugih, ali, koje zbog ograničenja sa kojima smo suočeni,  ne možemo opširnije spomenuti.

Piše: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[1] Fransoa Volter, Filozofski rečnik, Edicija, Beograd, 2009., str. 31.

[2] Britannica – Encyclopedia of World Religions, Encylopedia Britannica, Chicago, 2006., str. 74.

[3] Frederik Lenoar, Kako je Isus postao bog, Laguna, Beograd, 2011., str. 144.

[4] August Franzen, Pregled povijesti Crke, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., str. 65.

[5] August Franzen, Pregled povijesti Crke, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., str. 59.

[6] Frederik Lenoar, Kako je Isus postao bog, Laguna, Beograd, 2011., str. 219.

[7] Philip Schaff, History of the Christian Church, vol. II, Grand Rapids, (bez godine izdanja), str. 496.

[8] Britannica Consise Encyclopedia, Encyclopedia Britannia, Peru, 2006., str. 101.