Bez ikakvih prirodnih resursa Hong Kong je postao ekonomsko čudo. Kako?

Kako je ovaj mali grad-država od 7.3 miliona stanovnika došao od prihoda po glavi stanovnika od samo nekoliko stotina dolara godišnje do prihoda po glavi stanovnika koji je jednak prihodu Sjedinjenih Država, i sve to u samo 50 godina? Jednostavan odgovor glasio bi: imali su britanski Common Law pravni sistem, snažna prava privatne svojine, kompetencija, poštene sudije, nekorumpirana državna služba, vrlo niske stope poreza, slobodna trgovina i minimalan broj ekonomskih regulacija. Nije postojala vlada Velikog Brata koja je brinula o građanima, koji su morali naporno da rade, već su mogli da uživaju plodove svog truda.

Hong Kong je postao britanska kolonija 1842. godine, a susjedne „Nove teritorije“ zakupljene su na 99 godina 1898. godine. Hong Kong su 1997. godine Britanci vratili Kini, uz dogovor da će biti posebna administrativna regija – „jedna zemlja, dva sistema“. Hong Kong je zadržao britanski pravni sistem, većinu individualnih sloboda i stepen lokalne autonomije, osim spoljne politike i odbrane. Opseg demokratije je ograničen – Britanci su poslužili kao idealan dobronamjerni diktator, dok su Kinezi u proteklih 17 godina pokazali kao nešto manje dobronamjeran diktator.

Hong Kong je gotovo pa idealan kapitalistički model slobodnog tržišta koji teško da možete naći na planeti – a koji je nastao uglavnom slučajno. Japanci su zauzeli Hong Kong u Drugom svjetskom ratu, ali kada su Britanci ponovo stekli kontrolu nakon rata, nisu bili u stanju da pruže mnogo na putu ekonomske pomoći. Britanci su u osnovi prepustili Hong Kong da se brine za sebe pod britanskim guvernerom i malenim vojnim kontingentom. Hong Kong nema gotovo nikakvih prirodnih resursa osim izuzetno lijepe luke.

Kako je Kina postala komunistička, mnoge siromašne izbjeglice su pobjegle u Hong Kong, tražeći slobodu. Nije bilo strane pomoći ni socijalne države – ali postojala je nadležna vlada koja je održavala mir, vodila pošten sudski sistem s vladavinom prava, pružala osnovnu infrastrukturu i još ponešto. Također, Hong Kong je imao ekonomsku slobodu – posljednjih nekoliko decenija Hong Kong je rangiran kao najslobodnija ekonomija na svijetu (prema Indeksu ekonomskih sloboda svijeta). Ekonomska sloboda omogućila je ljudima da stvaraju beskonačan broj produktivnih preduzeća, i zato što su imali slobodnu trgovinu, mogli su uvoziti potrebnu robu i usluge za razvoj ovih preduzeća. U početku je Hong Kong imao komparativnu prednost jeftine radne snage za proizvodnju i tekstil, ali kako je postajao bogatiji, počeo je proizvoditi sve više sofisticirane robe i usluga. Sada je to glavni finansijski centar s vrlo robusnom ekonomijom visokotehnoloških usluga.

Moje prvo putovanje u Hong Kong bilo je prije više od 30 godina. Iako je do tada Hong Kong ostvario značajan napredak, ostalo je mnogo onih s niskim primanjima. Realni prihod po glavi stanovnika bio je otprilike polovina prihoda u Sjedinjenim Državama i još uvijek je znatno ispod Francuske. Danas je prosječni realni prihod stekao paritet sa Sjedinjenim Državama, a vjerovatno će biti dvostruko veći od Francuske za nekoliko godina. Pored Japana i Singapura, Hong Kong uživa najduži životni vijek u svijetu i nalazi se na vrh ili blizu vrha po većini pokazatelja ljudskog razvoja.

Priloženi grafikon prikazuje rast prihoda po glavi stanovnika u Hong Kongu, Francuskoj i Sjedinjenim Državama. Svaka zemlja je vodila vrlo različite ekonomske modele. Francuska je uvelike proširila vladu (56% BDP-a), zajedno s veoma visokim porezima i opsežnim regulativama, dok su SAD-e donekle povećale veličinu vlade i vladinih regulativa.

Hong Kong dokazuje da vam ne treba demokratija za prosperitet i ekonomske (i većinu individualnih) slobode. U stvari, demokratija je često prepreka ekonomskom prosperitetu, jer ljudi imaju tendenciju da sami glasaju za beneficije (koje mora da plati neko drugi), a ne da rade za beneficije kao što to većina u Hong Kongu čini. Problem sa hongkonškim modelom upravljanja je taj što dobronamjerni diktator vremenom postaje manje dobronamjeran, a kako narod postaje bogatiji, žele da se njihove individualne slobode povećaju, a ne uruše. Zahtjevi za više slobode i demokratije u Hong Kongu su sve veći, a Kinezi se opiru. Međutim, oni u kineskoj vladi, postigli su brzi ekonomski rast kopiranjem većeg dijela modela iz Hong Konga, također, shvataju da će njihov vlastiti narod, nakon što postanu bogatiji, zahtijevati više slobode i više demokratije. Svi s nestrpljenjem gledamo kako će se stvari odvijati.

Piše: Richard W. Rahn (The Washington Times / Dialogos)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović