Bez kapitalizma nema ni muslimana

Nekad s početka 2015. odlučio sam se na jedno poduže proputovanje Evropom, namjeravajući da posjetim bar četiri-pet zemalja. Na kraju se putovanje zaokružilo posjetom njih šest, i bilo je to prvi put da posjetim neku bivšu komunističku zemlju, a da nije balkanska – Češku Repupbliku. U češkoj prijestolnici ugostila su me dvojica naših Bošnjaka, Mehmed i Emir – uz najljepše gostoprimstvo i uspomene koje nosim. Njih dvojica su u Prag došli “trbuhom za kruhom” nekoliko godina ranije.

U  Pragu sam ostao četiri dana, obišao najpoznatije turističke atrakcije, malo se raspitivao o muslimanima Češke, i to je ono što me naposlijetku duboko iznenadilo. Istražujući i razgovarajući s domaćinima, došao sam do saznanja da se na popisu iz 2010. svega 3.500 stanovnika Češke izjasnilo kao muslimani, iako neke brojke sugeriraju da ih ima između pet i dvadeset hiljada.

Ono što me kasnije razočaralo u cijeloj toj priči o češkim muslimanima je stepen islamofobije s kojim se svakodnevno suočavaju. Skinhedi koji zastrašuju lokalne muslimane ili napadi na pokrivene muslimanke, nisu ništa neobično. Spomenuli su mi nekoliko skorijih napada. S obzirom da je tih godina migrantska kriza bila u najvećem jeku, državna televizija je emitovala emisije o muslimanskim migrantima i prijetnji koju predstavljaju, zastrašujući svoje građane i dodatno stigmatizirajući tih 3.500 ili 0.2% jedva vidljivih muslimana u toj zemlji.

Ali zašto je to tako?

Jedini razuman razlog koji mi pada na um je komunističko naslijeđe, jer je isti odnos prema muslimanima i u susjednoj Slovačkoj, u kojoj vlada velika netrpeljivost prema islamu i muslimanima, Poljskoj, Mađarskoj i svuda gdje je vladao “besklasni proletarijat”. Prema raznim statistikama, oko 70% stanovništva Češke izjašnjava se kao ateisti, što je smješta u sami vrh u pogledu nereligioznosti u cijelome svijetu.

A da moja teza o komunističkom ksenofobičnom i islamofobičnom naslijeđu bivših sovjetskih satelita itekako ima utemeljenja, primjer je i bivša Istočna Njemačka.

Naime, istražujući listu najvećih njemačkih kompanija i brendova (slika ispod), nije mi dugo trebalo da uvidim da se većina nalazi u Zapadnoj, čitaj: kapitalističkoj Njemačkoj. Svega nekoliko nalazi se u Berlinu, što opet ne znači da se i mnoge od tih kompanija ne nalaze u Zapadnom Berlinu, te nekoliko u blizini Roštoka i Drezdena. Ekonomski porediti Zapadnu i Istočnu Njemačku je smiješno, jer je sve do Titove smrti 1980. čak i Jugoslavija za Istočnu Njemačku bila raj. Tek kasnijom krizom koja je nastupila, Istočna Njemačka počela je da sustiže Jugoslaviju, da bi se 1987. konačno izjednačile po BDP-u. E sad, zamislite o kakvoj zemlji je riječ kad 1987. sustigne Jugoslaviju, koja tih godina štampa novčanice s desetocifrenim brojkama, vozi automobile par-nepar danima, a u kanistere toči benzin na kapaljku.

No, kakve to u konačnici ima veze s pričom o ksenofobiji i islamofobiji u postkomunističkim društvima?

Itekako ima, a to se može vidjeti na narednoj grafici koja prikazuje lokacije džamija u Njemačkoj. Baš kao i u prethodnoj grafici, lahko je uočljivo da u dijelovima nekadašnje Istočne Njemačke živi drastično manji broj muslimana, ne računajući Berlin kao glavni grad zemlje.

Muslimani u Istočnoj Njemačkoj, kao i u ostalim bivišim komunističkim državama poput Češke, Slovačke, Poljske i Mađarske bili su nepoznanica, baš kao i ostali “stranci”. U Poljskoj je preživjelo svega nekoliko stotina Tatara, koji su od islama uglavnom zadržali samo još imena, dok u ostalim spomenutim zemljama, nije ih uopće ni bilo, osim možda nekoliko preobraćenika, a i to kažem, možda.

Komunistička društva, koja su po svojoj prirodi neslobodna, sumjničava, ne samo prema strancima već i prema vlastitim građanima, ne samo da nisu privlačila muslimane (u kontekstu Njemačke, uglavnom Turke, Bošnjake, Albance i ponešto Arapa), nego nisu ni dopuštala bilo kakvu vrstu imigracija. Socijalizam, tj. državna planska ekonomija bila je na snazi, a nemogućnost slobodnog poduzetništva i privatne inicijative, sasvim logično, nije nikoga privlačila, a naročito ne, ljude željne uspjeha i ostvarenja životnih snova.

Migracije koje su se odvijale tokom cijele ljudske povijesti, a naročito u novijem dobu, sa sobom su uvijek donosile društvene promjene, mnoštvo novina i pojave koje su kasnije oblikovale ta društva, a neka od njih i cijeli svijet. No, totalitarna (komunistička) društva ne vole promjene niti novine, jer mogu narušiti dobro uštimani neslobodni svijet u kojem “sve perfektno funkcioniše”, nema veze što se na uvoz auta čeka deset godina (što je bio slučaj u SSSR-u).

Sušta suprotnost su demokratske zapadnoevropske zemlje, poput, Zapadne Njemačke, koja je svoja vrata turskim radnicima otvorila još prije pedeset i više godina. Na drugoj strani, komunistička društva uvijek su se borila s odlijevom radne snage, poput Jugoslavije, koja je 1972. zbog nemogućnosti prehranjivanja vlastitog stanovništva, otvorila svoje granice i dopustila da zemlju napusti 5% radno sposobnog stanovništva. U to doba, statistički najveći egzodus iz jedne evropske zemlje. Bio je to početak čuvenih gasterbajtera, a ljekarske preglede širom Jugoslavije obavljali su njemački doktori, zaduženi da samo najsposobniji Jugosloveni prođu selekciju.

I muslimani iz bivše Jugoslavije krenuli su s iseljavanjem u zemlje Zapadne Evrope, ali u daleko manjoj mjeri u poređenju s katolicima i pravoslavcima. Već krajem ‘70-ih, Bošnjaci počinju s osnivanjem prvih džemata u dijaspori, iako su mnogi muslimanski gasterbajteri bili sezonski radnici, koji su se vraćali kući nakon određenog vremena, bez da se zastalno s porodicama naseljavaju. Tek izbijanjem agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, počinju masovna naseljavanja bosanskih muslimana u zemlje Zapadne Evrope, naročito Austriju, Švicarsku i Njemačku.

Prema informacijama DW-a, u Njemačkoj je trenutno registrovano oko 2.500 džamija, od kojih je 900 prepoznatljivo po svojoj arhitekturi. U studiji koju je objavila fondacija Bertelsmann Stiftung (2019) pod nazivom Weltanschaulich Vielfalt und Demokratie, 30% Nijemaca iz nekadašnje Istočne Njemačke, kazalo je da ne želi muslimane za svoje susjede, za razliku od 16% Nijemaca iz nekadašnje Zapadne Njemačke.

Njemačka danas ima oko 5 miliona muslimana, od čega su najmanje 3 miliona Turci. Prema zvaničnim podacima ministarstva unutrašnjih poslova Njemačke, između 500 i 600 hiljada muslimana u Njemačkoj porijeklom su iz jugoistočne Evrope: Bosne, Albanije i Bugarske. Prema istom izvoru, 98% muslimana živi na prostoru nekadašnje Zapadne Njemačke, uključujući i Istočni Berlin. Također, svega 20% muslimana članovi su neke islamske zajednice ili organizacije.

S obzirom da kapitalizam preferira prije svega ekonomsku slobodu, slobodu poduzetništva i privatne inicijative i osigurava solidan život običnim građanima, a to opet prethodi ostalim društvenim slobodama — on nadilazi naše vjerske, rasne ili nacionalne identitete.

Dok ispijate jutarnju kafu, nesvjesno svjedočite kooperaciji desetina naroda, različitih vjerskih, političkih i raznih drugih uvjerenja, ali jedinstvenih u zajedničkom poduhvatu — da Vam na stolu posluže kafu. U tom poduhvatu učestvuje deseci kompanija iz raznih država, svjetski poznatih, ali i anonimnih za koje nikad nećete čuti, deseci trgovaca, prodavača, preprodavača, prevoznika brodovima, kamionima, kompanija koje pakuju i distribuiraju kafu, marketa u kojem je naposlijetku kupite, i brojnih drugih posrednika, pa sve do lokalnog vodovoda, koji vas je opskrbio vodom da uživate u tom čarobnom napitku, koji naizgled djeluje tako jednostavno — šolja ključale vode i kašičica mljevene kafe — iako je u tom procesu učestvovalo na hiljade ljudi. Smisao kapitalizma veoma lijepo razložio je njemački historičar Rainer Zitelmann, koji u knjizi Deset mitova o kapitalizmu piše: “Kapitalizam ljudima ne obećava raj na Zemlji, već poredak koji osigurava pouzdanu opskrbu robom. (…) Jedna stvar koju kapitalizam ne može ponuditi ljudima je individualni smisao života i obećanje sreće. Čovjek treba biti slobodan da teži sreći, a hoće li ona biti postignuta nije odgovornost ekonomskog sistema.”

Na drugoj stranim socijalistička društva, osim što su svoje građane decenijama držala u bijedi i oskudici osnovnih životnih namirnica, a to smo mi u Jugoslaviji itekako na svojoj koži osjetili — ona su ih držala i u stalnom strahu od izvanjskog nepoznatog svijeta. Stalna vojna prijetnja, stalna politička prijetnja, stalna ideološka prijetnja. . .

Društva koja (na stranu što su bila zatvorena za vanjski svijet) nisu uspijevala da prehrane vlastito stanovništvo i pruže mu život dostojan čovjeka, realno, nisu ni mogla privući imigrante. Kako doseliti u zemlju na čijim granicama vas dočekuju naoružani vojnici, koji danonoćno bdiju nad granicom kako njeni građani ne bi pobjegli u neku susjednu neprijateljsku zemlju? Kako i zašto doseliti u zemlju koja ni svojim građanima, osim birokratskoj eliti, ne uspijeva priuštiti život dostojan čovjeka? Ko je to sanjao da jednog dana iz jugoslovenskog, nastavi da živi istočnonjemački, kubanski, sovjetski ili bilo koji drugi socijalizam? Niko i nikad! Stoga je sasvim prirodno bilo da milioni ljudi, a među njima i muslimani, svoju priliku za boljim životom potraže u Zapadnoj Evropi i slobodnotržišnim ekonomijama.

S obzirom da je islam živa vjera i da od svojih sljedbenika traži svakodnevno življenje islama, za muslimane je jedino prirodno i prihvatljivo bilo da emigriraju (tada, a i danas) u slobodna — kapitalistička društva.  Zbog sasvim prirodnih ekonomskih potreba za radnom snagom na jednoj i liberalnog uređenja Zapadne Evrope na drugoj, danas širom Zapadne Evrope imamo na hiljade džamija, desetke islamskih škola i nekoliko islamskih univerziteta, a u samoj prijestolnici Evropske Unije — Briselu, barem pedeset džamija (mesdžida). Jer samo slobodno društvo može kreirati ugodno mjesto za život, a nema slobode bez ekonomske slobode (čitaj, kapitalizma), a bez kapitalizma nema ni muslimana.

Piše: Resul Mehmedović