Bilal Hasanović: Smisao i potreba stručnog usavršavanja imama

Pojam stručnog usavršavanja veoma je širok i kompleksan i obuhvata mnoga područja ljudskog rada i djelatnosti. Stručno usavršavanje, bilo koje djelatnosti je, zapravo, nužna pretpostavka napretka i progresa svake zajednice.

U našoj, Islamskoj zajednici, stručno usavršavanje ima posebno mjesto i značaj, jer se islamska znanost ne zatvara u uske, metafizičke okvire, nego obuhvata veoma širok i raznolik dijapazon nauke i djelatnosti. Da bi se islamski pravilno shvaćalo i razumijevalo, neophodno je široko opšte i stručno znanje, iako se, u islamu ne može govoriti o opštem i stručnom znanju, jer su to vještačke, izmišljene kategorije.

Kur'an, naime, govori o svim oblastima i pojmovima. On se ne zadržava samo na usko vjerskim pitanjima, koja najčešče pripadaju oblasti gajba – fizički nevidljivog, nego se veoma smjelo upušta u sve rasprave koje su predmet ljudskog rezonovanja. Otuda su u Kur'anu znatno zastupljene mnoge znanosti; hemija, fizika, biologija, medicina, sociologija, pedagogija, geologija, fiziologija, astronomija i druge, iako Kur'an nema zadatak da otkriva naučne tajne i formule, nego samo da usmjeri i potakne čovjeka na njihovo otkrivanje i proučavanje. Zato je stručno usavršavanje imama, zapravo poniranje u mnoge naučne i stručne oblasti, koje mu stoje na raspolaganju.

Od imama se, danas, traži veoma mnogo. On mora biti u toku skoro svih kretanja i zbivanja, kako u nauci, tako i u društvu. To, podrazumijeva njegov stalni kontakt s knjigom, koja mu je danas pristupačnije nego ikad prije. U kontaktu sa vjernicima, polaznicima vjerske obuke, pa i sa nosiocima ateističkih ubjeđenja, on mora biti vrlo precizan, stručan i odmjeren. Mora se uvijek služiti čvrstim i jasnim argumentima. Djela moraju biti odraz njegovih riječi i misli, jer u protivnom najjači argumenti postaju fraze i demagogija.

Kad je riječ o stručnom usavršavanju vjerskih službenika – imama, onda mislimo na nekoliko vrsta stručnog usavršavanja. Prije svega moramo uzeti u obzir nivo stručnosti onog dijela imama, koji imaju nepotpunu srednju stručnu spremu i, kao takvi, zauzimaju odgovarajuća imamska mjesta, pa čak i ona koja im po stručnosti ne pripadaju. Ovakvu situaciju je uvjetovalo niz faktora, a prije svega veliki broj upražnjenih imamskih mjesta i nedostatak kvalifikovanog imamskog kadra. Imamski ispiti su, svojevremeno, donekle popunili ovu prazninu, ali su ostali neki drugi problemi, prije svega uska i nepotpuna stručnost i nezainteresovanost da še dalje školuje i stručno usavršava.

Ovaj problem je posebno izražen kod onih, koji su vjersku službu, shvatili kao uhljebljenje i krajnji cilj. Oni ne samo da nisu stručno napredovali, nego su i stagnirali, gubeći tako i onaj minimum, koji su stekli imamskim ispitom, ili pak Medresom. Islamska zajednica je posebno zainteresovana da ovu kategoriju imama, koji nose tretman nepotpune srednje stručne spreme, odnosno bez maturskog ispita, pokrene na doškolovavanje i stručno uzdizanje. Jedan broj je odmah u početku shvatio svoju dužnost, prihvatio knjigu i postepeno, razred – po razred, završio Medresu, ili se nalazi pred završetkom. Oni se nisu pravdali izgovorom da nemaju vremena, da su zauzeti, da nisu u mogućnosti samostalno raditi i sl, jer su takva pravdanja u osnovi neprihvatljiva i neumjesna. Naprotiv, takva shvaćanja govore o indolenciji, neozbiljnosti i neodgovornosti pred pozivom koji nosi tako veliko i odgovorno značenje. To je najbolje pokazala nedavna anketa Starješinstva, čiji je cilj bio prijava kandidata sa nepotpunom srednjom stručnom spremom za 15-dnevni seminar u Gazi Husrevbegovoj medresi, avgusta-septembra, 1980. god. koji je bio predviđen za stručnu obradu složenijeg nastavnog gradiva, a neposredno zatim polaganje određenih predmeta i razreda. lako je Starješinstvo tako mnogima pružilo veoma povoljnu priliku da upotpune svoje  stručno znanje i postepeno steknu srednju stručnu spremu, javio se manji broj kandidata, tako da je praktično došlo u pitanje formiranje pojedinih razrednih odjeljenja na seminaru.

Neki su, izgleda, previdili, neki zanemarili, a neki potpuno ignorisali odredbu, da će Starješinstvo ukoliko za pet godina, od dana donošenja Pravilnika o kategorizaciji džemata, i sistematizaciji radnih mjesta, (1975. god.) ne steknu nepotpunu srednju stručnu spremu, ili ako su na takvim radnim mjestima, koja zahtijevaju srednju stručnu spremu, ne završe punu Medresu, preduzeti vrlo energične mjere razrješavanja od dužnosti, odnosno premještaja u niže kategorije džemata.

Kad se sve ovo ima u vidu, onda je zaista teško govoriti o visokoj islamskoj svijesti kod pojedinaca, koji ne samo da ne shvaćaju Kur'ansko načelo lkre bismi rabbikellezi haleka, nego ga i djelom ignorišu, a to je, nesumnjivo težak grijeh. Za takve je zaista krajnje vrijeme da promisle o svojim postupcima i da usklade riječi sa djelima.

Drugu kategoriju vjerskih službenika predstavljaju oni koji su završili Medresu i koji manje više uspješno obavljaju povjerenu im dužnost. Zanjih je, takođe, aktuelno dalje stručno usavršavanje. Oni, istina, imaju povoljniju bazu od prethodne kategorije, jer su neposredo u mogućnosti da svoje stručno usavršavanje nastave na fakultetu ili višoj školi. Prema podacima Starješinstva iz 1979. god. na fakultetima i višim školama vanredno studira 120 vjerskih službenika, a kada se tome doda i 30 studenata na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu, onda se sigurno može govoriti o opštoj zainteresovanosti ove kategorije imama da svoje obrazovanje prošire, ponekad i na neadekvatnim fakultetima i višim školama, koje im daju uopšteno i nedovoljno stručno znanje. No, oni zbog toga nisu sami krivi niti odgovorni. Odgovornosti ima i na drugoj strani. Želja za daljim obrazovanjem i usavršavanjem mnoge je odvela na razne fakultete, jer je tada Islamsko-teološki fakultet bio samo u perspektivi, što se, razumljivo, nije moglo čekati. Neki su već završili započete fakultete i više škole i na taj način ubjedljivo dokazali da se “uz rad može i uspješno studirati.

Islamski teološki fakultet u Sarajevu uspješno je ušao u treću godinu svoga rada. Nastava se odvija prema zacrtanom planu i programu, međutim, još uvijek je mali broj vanredno upisanih vjerskih službenika – imama, koji ovdje mogu najpotpunije da prošire svoje stručne horizonte, jer je Islamski teološki fakultet niihov fakultet;oni su ga, zajedno s drugima, gradili i pomagali. Putem Islamskog fakulteta mogu se steći mnoga saznanja, koja ne može dati ni jedna druga obrazovna institucija, otuda je i potreba za njegovim otvaranjem bila više nego urgentna.

Istina, prijemni ispit, koji je uveden odmah po otvaranju Islamskog teološkog fakulteta, mnoge je obeshrabrio. Neki su prihvatili polaganje, dok su drugi potražili fakultet bez prijemnog ispita.

Mišljenja smo, međutim, što su istakli i mnogi imami, potencijalni kandidati za islamski studij, da bi posebno za vanredne studente-službenike IZ-e trebalo ukinuti prijemni ispit, jer se njime ne postiže poseban efekat, izuzev, što mnogi upisuju druge, neadekvatne fakultete i tako, umjesto svestranog islamskog studija, rasipaju dragocjeno vrijeme na oblasti koje ne samo što ih ne povezuju sa islamskim stremljenjima, nego ih često udaljuju od islamskih vrijednosti, shvatanja i pogleda.

Mjerodavni u Islamskoj zajednici će ovo pitanje morati potpunije proučavati, jer je očito da ovakav kurs ne ide u prilog ni Islamskoj zajednici ni njenim službenicima.

Konačno i za treću kategoriju vjerskih službenika sa visokom stručnom spremom, takođe se postavlja pitanje daljeg opšteg i stručnog usavršavanja, u cilju održavanja stalnog kontinuiteta u razvoju i prenošenju islamskih znanosti.

Prema tome, smisao obrazovanja i stručnog usavršavanja nije zasnovan na dobrovoljnosti, nego na potrebi i kur'anskom imperativu, čiji značaj postaje sve veći i akutniji.

Piše: Bilal Hasanović (tekst objavljen u časopisu Islamska misao, 1980. godine)

Priredio: Resul S. Mehmedović