Biografija znamenitog naučnika al-Farabija

Al-Farabi, poznat na latinskom Zapadu kao Alpharabius, a od kasnijih islamskih naučnika nazvan Drugim učiteljem, rođen je u horasanskoj pokrajini Farab u selu Vesidž oko 870. godine.

Farabi je sin vojnog starješine, po jednima turskog, a po drugima iranskog porijekla. Biografi bilježe da je stalno nosio tursku narodnu nošnju iz Turkestana. Osnovno obrazovanje stekao je u rodnom mjestu, a zatim se uputio u veće naučne centre, Damask i Bagdad. Legenda kaže da je u Damasku radio kao noćni čuvar voćnjaka, što mu je omogućavalo da noću bdije i iskoristi mirno vrijeme da uz svjetlost lampe izučava arapske prijevode djela grčkih autora.

lz Damaska Farabi se uputio u Bagdad gdje je stekao još veći glas, pa ga je sebi pozvao na dvor poznati mecena toga vremena halepski emir Sejfudevle al-Hamadani (915-967). Farabi odlazi u Halep 941. godine gdje ostaje sve do smrti 950. godine.

U legendarnoj biografiji Farabija zapisana je zgodna anegdota koja se zbila prigodom njegovog dolaska na dvor u Halep. Naime, kada je Farabi ušao u dvorski salon gdje je emir sjedio na tronu, a okolo ispred njega u polukrugu istaknuti naučnici i dvorjani, emir mu je rekao da sjedne na neko mjesto, a Farabi je upitao:

Kako da sjednem da li da sjednem prema svom dostojanstvu i učenosti ili prema tvom?

Prema tvom – odgovorio je emir.

Tada je Farabi prošao mimo svih prisutnih, došao do trona, skinuo emira sa trona i sjeo na njegovo mjesto. Sejfudevle je poznavao jedan rijedak jezik na kojem je tajno razgovarao sa svojim tjelohraniteljima. I upravo tada se emir obratio tjelohraniteljima:

Ovaj šejh je narušio sva pravila lijepog ponašanja. Sada ću provjeriti njegovo znanje, pa ako me zadovolji svojim odgovorima neka ostane gdje sjedi, a ako ne, dat ću vam znak da ga kaznite zbog drskosti.

Na veliko iznenađenje i emira i prisutnih, na istom jeziku Farabi se obratio emiru:

O emire, strpi se malo, o djelima prosuđuj tek nakon što se dogode.

Onda su počeli diskusiju, a emir je, u namjeri da uhvati Farabija nespremna, izabrao kao najmanje ispitanu i proučenu oblast muzike, ali Farabi je dobro znao teoriju muzike i znao je svirati na fruli. Kad je pokazao teorijsko znanje, izvadio je frulu iz ogrtača i nešto odsvirao, od čega su svi prisutni ostali bez riječi.

Sejfudevle je visoko cijenio Farabija i htio mu je na dvoru osigurati najbolje uslove za rad i život, ali Farabi je to odbio i prihvatio je samo neznatnu penziju od četiri dirhema dnevno.

lzlažući historiju filozofije u jednom od svojih djela, Farabi piše da je posljednje žarište drevne grčke nauke bila Aleksandrija. I kada se tamo pojavilo hrišćanstvo, zaustavljen je dalji razvoj nauke i u Aleksandriji. Episkopi su od svih drevnih disciplina priznavali samo logiku koja im je bila potrebna u bogoslovskim raspravama. Egzaktne nauke, kao i metafiziku, oni ne samo što nisu smatrali potrebnim nego su preporučivali da se izbjegavaju jer bi mogle povrijediti čistu vjeru. Zato su poznavaoci filozofije počeli napuštati Aleksandriju i odlaziti u druge zemlje. Jedan od aleksandrijskih filozofa nastanio se u Antiohiji gdje je imao dva učenika; jednog iz Harrana, a drugog iz Merva. Ova dva učenika, poslije smrti svoga učitelja, donijeli su grčku nauku u Bagdad. Berteljs tvrdi da je
ovo dosta uproštena slika prilično složenog procesa prenošenja grčke nauke na Istok, ali u svojoj osnovi je sasvim tačna.

Naučni opus Farabija je neobično velik i raznovrstan. On je izučavao u to vrijeme sve poznate nauke: etiku, politiku, logiku, psihologiju, prirodoslovne nauke, muziku i, na prvom mjestu, filozofiju. On se prije svega proslavio kao komentator Aristotela. Prvog učitelja, zbog čega je i dobio nadimak Drugi učitelj. Napisao je komentare na Aristotelova djela: Kategorije, Hermeneutiku, Prva i druga Analitika, te Sofistika, Retorika i Poetika, zatim Nikomahova etika, Meteorologija i Metafizika. Komentar Metafizike, u kome je Farabi dao rješenja metafizičkih i ontoloških problema, vrlo je važan za lbn Sinu, jer mu je pomogao da shvati Aristotelovu Metafizika.

Ne treba Farabijeve komentare smatrati neoriginalnim djelima, jerprvi arapski prijevodi Aristotela, kojima se je on koristio, bili su nesavršeni. Prevodioci nisu raspolagali naučnom terminologijom, prevodili su doslovno, zadržavajući čak i sintaksičku strukturu grčkog originala, pa su im tekstovi ostajali nerazumljivi za arapske čitaoce. Farabi je ustanovio filozofsku terminologiju i uveo je u svoje komentare, te tako učinio razumljivom drevnu grčku nauku. Naročito tačnu i preciznu terminologiju uveo je u komentar Aristotelove Logike. Ali, Farabi nije samo komentarisao, on je i napisao više originalnih djela.

Uprkos velikoj naklonosti i lojalnosti prema aristotelovskom načinu dokazivanja, kojeg je smatrao ključem svake naučne rasprave, i premda je u svojim raspravama iz psihologije slijedio Prvog učitelja, Farabi se ni u kom slučaju nemože smatrati čistim Aristotelovcem. Produžavajući radove neoplatoničara, on je uporno nastojao da sjedini, pomiri Platonovu i Aristotelovu filozofiju jer je, kao i večina drugih muslimanskih naučnika, smatrao da učenja ova dva filozofa u krajnjoj instanci potječu od Božanske revelacije i zbog toga je nemoguće da su međusobno potpuno kontradiktorna. U tom cilju napisao je više djela od kojih je najpoznatije Knjiga spoja između ideja dva mudraca. Božanskog Platona i Aristotela.

U ovom djelu Farabi je nastojao da uskladi poglede i učenja dva antička mislioca, što su prije njega pokušavali neoplatoničari.

Farabi se smatra i osnivačem političke filozofije u islamu. U tom je on slijedio učenja Platona koga je nazvao linamom filozofa, a njegovu političku filozofiju upoznao preko prijevoda Platonovih knjiga Republika i Zakoni, za koje je prijevod i komentarna arapskom napisao nepoznati autor. Farabi je želio da Platonovog kralja – profeta poistovjeti sa profetom i zakonodavcem u monoteističkim religijama. Svoje poglede o idealnoj državi u kojoj bi vladao objavljeni zakon izložio je u više djela,kao što su: Traktat o pogledima stanovnika idealne države, Postignuće sreće, Knjiga o vladanju gradovima.

U ovim knjigama izloženi su najvažniji islamski pogledi i učenja opolitičkoj filozofiji koji će kasnije uticati na učenja Ibn Rušda (Averoesa).

Traktat o idealnoj državi stoji pod uticajemantičkihraspravao državi. U ovom djelu Farabi je pokušao dati odgovore na niz važnih pitanja, posebno o porijeklu države i odgovor na pitanje o uzrocima socijalne neravnopravnosti.

Za razliku od Aristotela, Farabi je pokazivao izuzetan interes za muziku. Napisao je teoriju muzike, a bio je i izvrstan izvođač muzike. Svoje teorije o muzici izložio je u djelu Velika knjiga o muzici. Bio je poznat kao kompozitori, prema predanju, on je otkrio novi muzički instrument kojeg je nazvao organon. Farabijevo djelo o muzici smatra se najvažnijim muzičkim djelom medijevalne muzike, a njegove kompozicije brzo su se proširile po Istoku, a naročito među nekim tesavvufskim redovima. Još i danas neki tesavvufski redovi koji njeguju i provode običaje starih spiritualnih koncerata ili Sima’ izvode Farabijeve kompozicije.

Naklonost sufija prema Farabiju nije slučajna. Farabi, premda je bio učitelj logike i političke filozofije, živio je skoro sufijskim načinom življenja. Prezirao je raskošni život, a posebno je volio djevičansku prirodu i jednostavnost življenja u takvoj prirodi. Čak je i svoja predavanja i diskusije održavao po poljanama i po obalama rijeka, daleko od gradskih naselja. Najčešće se oblačio u narodnu nošnju Centralne Azije, sa velikom šubarom na glavi. Bio mu je odvratan dvorski ceremonijal i dvorski način oblačenja. Ali, nekada bi se dogodilo da se pojavi obučen bolje od sviju, samo da bi zbunio i zastidio svoje kritičare.

Bio je dobar matematičar, a poznavao je i svu tadašnju teoriju iz medicine, ali nije želio da radi kao ljekar.

Suštinu svojih učenja izložio je u manjoj knjizi Okviri mudrosti, koje ne treba miješati sa djelom pod istim naslovom od lbn Arebija. U ovom djelu on pokazuje interesovanje za sufizam. Na prvi pogled izgleda da se u ovom djelu izlažu principi peripatetičke filozofije, ali svojim simbolizmom ona obuhvata kompletan ciklus gnoze. Brojni komentari i prijevodi ovog djela u islamskom svijetu svjedoče o njegovom značenju za islamsku gnozu (spoznaju). Farabiju pripisuju i pjesničke pokušaje. Reza Kuli Han mu pripisuje sljedeće
stihove:

Tajne sirovog i nedopečenog bitka ostaše,
i onaj mnogo vrijedni dragulj osta neprobušen.

Svako po pameti nešto reče,
a ona stvar koja je suština osta nedorečena.

Drugi stih koji je zabilježen pod njegovim imenom pisan je na arapskom, a mi raspolažemo samo prijevodom na ruski koji glasi:

Sa dvije staklene posude provodim ja život svoj,
i sa njima sam stvorio sva djela svoja.

Jedna posuda napunjena je mastilom,
druga posuda napunjena vinom.

Pomoću jedne sam sastavio kodeks nauke svoje,
a pomoću druge sam razgonio tugu sa srca svog.

Dakle, kao što smo vidjeli, Drugi učitelj bio je poznat po originalnom komentarisanju i širenju Aristotelovih djela, po formulisanju kompletne logike na novom jeziku medijevalne nauke, arapskom jeziku. Također je bio politički filozof, pristalica učenja Platona i naučnik s posebnim talentom i afinitetom za muziku i matematiku, kao i autor djela koja su kasnije priznata kao rezime gnostičkih doktrina u islamskom svijetu.

Odlomak iz djela: Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti : od nastanka do kraja 15. vijeka,  Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Sarajevo, 1997., str. 112-114.

Priredio: Resul S. Mehmedović