Bošnjacima je ‘95. navučena luđačka košulja, Schmidt je sam malo doteže

“Rat je počeo u septembru 1995. i čim je počeo odmah su ga zaustavili, a do tada je to bilo klanje jednog naroda u direktnom televizijskom prenosu” , antologijska je opservacija Abdulaha Sidrana.

Brutalna. Jer istina u Bosni i o Bosni, mora biti brutalna, drugačije je niko ne razumije.

Kad je Armija Republike Bosne i Hercegovine došla pred Banju Luku, narodu koji je tri godine sistematski istrebljivan, zaprijećeno je NATO bombardovanjem. Isti taj NATO prespavao je Zvornik, Prijedor, Foču, Višegrad, Srebrenicu, Markale, Kapiju, Korićanske stijene i tako u nedogled.

Trebalo je agresiji koja se već oduljila dati neki epilog, pa je te 1995. Bošnjacima potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma navučena luđačka košulja, a Schmidt ovih dana samo doteže tu luđačku košulju.

Ako se pitate dokle ovako i kako se Njemačka riješila nacizma, a fašizam u Bosni isti kao i ‘92, ne da ne jenjava već mu se podilazi? Odgovor je vrlo jednostavan: nacizam je u Njemačkoj vojno poražen i time je stavljena tačka na Treći Rajh, a fašizam u Bosni ne samo da nije vojno poražen, jer Zapad nije dopustio, već je kršten i legaliziran Dejtonskim mirovnim sporazumom. I u toj sablasnoj političkoj igri je srž svih sadašnjih i budućih problema i sukoba.

Ipak najstrašnije u svemu ovome nisu ni Dejton ni Schmidt, koliko činjenica da bošnjačka politika ni 27 godina nakon agresije nema nikakvu ni viziju ni strategiju. Mi smo lađa koja luta mrklim morem i Boga moli da ne naiđe oluja ili santa leda. A kamo plovimo? Ne pitaj, bitno je da plovimo.

Piše: Resul Mehmedović (Dialogos)