Bošnjački bunt protiv progona travničkih i sarajevskih Jevreja (1818-1819)
U prvoj polovini 18. stoljeća Jevreje Travnika snašla je velika nevolja o čemu će biti riječi u slijedećem poglavlju.
Koncem druge decenije prošlog stoljeća desili su se neki događaji u Travniku, a zatim u Sarajevu, koji su po naše sefarde mogli da budu fatalni.
O tome su pisali Zeki-efendi Rafajlović, dr Moric Levi, H.Kreševljakovići D.Korkut, Benjamin Pinto, dr Josef Konforti, Isak Samokovlija i savremenik događaja, austrijski konzul Simbchen.
Ti događaji mogu se u slobodnoj interpretaciji, tretirati kao životna drama čija su se dva čina odigrala u Travniku, a dva u Sarajevu.
U prvom činu radi se o pokušaju da se organizuje montirani proces protiv travničkih Jevreja.
Ima perioda u životu jedne države, jedne vlasti, kada ona postane – po svoje podanike – mnogo gora nego što je inače, kada vlastodršci prosto kao da podivljaju. Obično su najnesposobniji upravljači ujedno i najosioniji, najbahatiji, najokrutniji. Nedostatak sposobnosti nadoknađuju okrutnošću. Jedan od takvih bio je bosanski kajmekam (Vršilac dužnosti paše) Sulejman-beg, hrabar i nesebičan ratnik, koji je postao sasvim drugačija ličnost kada je došao na dužnost kajmekama, kada je postao vlast.
Dobrom upravljaču potrebne su decenije da pomogne svome narodu da ostvari blagostanje, lošem upravljaču ne treba više od par godina da uvali narod u bijedu. Ali, štoje najgore, on tada traži krivca posvuda, a ne u sebi, svojoj upravi i svojim pomagačima.
Tako je i kajmekam, kada je napokon shvatio kakvo je neizdrživo stanje i bijedu izazvao svojim nezajažljivim rasipništvom i lošom upravom, počeo da traži “krivce” za to stanje. Savjetovao se kajmekam sa svojim saradnicima koga da proglase krivim, po kome da udare. Najpraktičnije im se učinilo da optuže Jevreje, kao najmanju i najslabiju zajednicu. A tu se može nešto i ućariti konfiskacijom imovine imućnih između njih.
Derviš Ahmed protiv svojih sunarodnjaka
Bio im je na raspolaganju i provokator, jevrejski izrod Moše Havijo, koji je navodno primio islam, uzeo ime Derviš Ahmed, što samo služilo da zagorčava život svojim bivšim istovjernicima.
Kajmekam ga je bio upoznao prije izvjesnog vremena. Jednom prilikom Derviš Ahmed tražio je prijem kod njega. Na taj prijem donio je sa sobom neke zapise o travničkim Jehudima pod naslovom “Marginalije”, koje su vrvjele klevetama, uvredama i pogrdama.
– Ovdje je sve crno na bijelom o tim spletkarošima, ližisahanima, udvoricama, rekao je Derviš kajnekamu pokazujući mu svoje “djelo”; – oni su skloni alkoholu, spletkarenju, podmićivanju, podvalama; sastaju se na sijela i ko zna šta tu među sobom govore i mute; idu na teferiče pored rijeke Lašve, i to uvijek samo u svome krugu; sastaju se u rano jutro u ješivi i tamo proučavaju i hvale judaizam; kolike su udvorice, oni su (sa ostalim građanima Travnika) išli čak do u Dolac na doček bivšeg valije, Sulejman-paše Skopljaka…
Sav spis Derviša Ahmeda kiptio je mržnjom.
Kajmekamu, koji je letimično pregledao te zapise, naročito upadoše u oči česte riječi: ližisahani, slugenjare, šejstanska sofra. Čitajući to, u starom ratniku jednog trenutka pojavo se tračak čestitosti i mržnje na licemjerje.
Htio je da ga zaustavi: Otkud, Dervišu Ahmede, baš tebi pravo da udaraš na udvorice i slugenjare, zar ti nisi najveći udvorica?! Ali suzdržao se, jer u njemu je političar ponovo nadvladao junaka. Rekavši Dervišu Ahmedu da mu to ostavi, pomislivši: “Ko zna za što može zatrebati?!”
Derviš Ahmed i dalje je biskao po sidžilima ne bi li šta iznašao protiv Jevreja, zapisivao, nosio vlastima, a kako nije bilo reagiranja ni od vlasti ni od jevrejske zajednice, ta šutnja mu je izazivala gnjev i srdžbu. On je postajao sve bjesniji, sve otrovniji. Sada je Jevreje već okrivljivao i za “grijehe” koje su počinili njihovi šukundjedovi, i za ono što su čak činili njihovi nekadašnji kraljevi u Palestini.
Dakle, provokatorje bio tu, lošvlastodržacje bio tu, neki od uslova su se stekli za jedan dobar montirani proces. Kada su Derviša Ahmeda pozvali na divan da se s njime posavjetuju za što da optuže Jevreje, on je sijao od sreće:
– Ritualno umorstvo – predložio je ne trepnuvši. No da bi taj proces bio savršen nedostajli su neki elementi:
Kajmekam nije imao na raspolaganju novinare koji bi unaprijed utvrdili krivicu optuženih i u detalje opisali ritualno umorstvo. Nije raspolagao televizijom koja bi foto-montažom prikazala raščerečeno dijete uz iscrpno izlaganje “reportera”. N edostajali su svjedoci koji bi napamet naučili šta trebaju na sudu govoriti.
Nedostajao je poslušan kadija, i , na kraju, nedostajalo je javno mnijenje zle volje i kukavičkog ponašanja.
Ipak, kajmekam je podnio tužbu protiv travničkih Jevreja obijedivši ih da su počinili ritualno umorstvo.
Travnički kadija na strani Jevreja
Kadija je pozvao na sud oko trideset domaćina jevrejskih poorodica koliko ih je tada živjelo u Travniku. Nije pozvana nijedna žena jer one nisu bile “ravnopravne” sa muškarcima.
Prilikom ispitivanja okrivljenih, svi oni postavljali su logično pitanje: Gdje je ta oštećena familija, gdje su roditelji, braća i sestre postradalog djeteta, gdje se čulo da je nestalo neko dijete, gdje je leš djeteta?
Utvrdivši nevinost tih ljudi, kadija ih je oslobodio optužbe i pustio kućama.
Kajmekam je bjesnio. Pozvao je kadiju na razgovor. Grdio ga ako već nije uspio da im dokaže ritualno umortvo, trebao im je prišiti neku drugu krivicu – da šuruju protiv carevine, da na svojim sijelima “laju” protiv kajmekama i njegovog divana, da u sinagogi i ješivi hvale jevrejstvo i govore kako je to jedina prava vjera…
Kadija Mustafa-ef. šutke ga je gledao i na kraju mu rekao:
– Nisam ti ja Hazir-efendija da mi na ćagetu napišeš, ako hoćeš nekog da se otarasiš, na koliko godina da ga pošaljem u vidinski zatvor! Kada bi ti bio moj neposredni starješina, Ja bih ovog trena podnio ostavku, ali srećom nisi i ne možeš mi zapovijedati!
Nezadovoljan oslobađajućom presudom, kajmekam je naredio da se spomenuti Jevreji odvedu u zindan travničke tvrđave i da se okuju u lance.
Kada su Jevreji sprovođeni kroz travničku čaršiju, svi trgovci muslimani pozatvarali su dućane i okupili su se u glavnoj džamiji na protestni skup. Na taj skup došao je i čestiti, ugledni starina, travnički muftija šejh Derviš Muhamed Korkut. On ih je podržao i odobrio njihovu akciju govorom koji je u fragmentima otprilike glasio:
“Niko državi i narodu ne može nanijeti veću štetu nego oni što su na vlasti… Lošem vlastodršcu nikada ne pada na pamet da je, možda, njegova svita govore o svome patriotizmu; oduzmimo im privilegije pa ćemo vidjeti koliki je taj patriotizam… Kajmekam govori da se mi miješamo u politiku, hoćemo da budemo uporedna vlast. Ako su osuda Zla i opačine, obijesti i bahatosti, pljačke i zlostavljanja ovoga naroda politika, onda se moramo baviti politikom jer nam je dužnost da se borimo protiv zla… Branite nevine ljude, time branite svoju čestitost i ljudstvo…
Zamjeraju Jevrejima što hvale svoju vjeru, i to u okviru sinagoge i ješive. A zar mi ne hvalimo svoju vjeru? Jadna bi to carevina bila koja bi se toga plašila!…”
Najveći silnici su ujedno i najveće kukavice. Kad vide da im pritisak nije uspio, da se pojavio nesavladiv otpor, oni brže-bolje ustuknu. Tako je bilo i sa kajmekamom.
On je doduše grmio među svojima:
– Trebalo bi njima oduzeti dućane, pa bi bili mehki ko pamuk! I ne bi se bunili protiv mojih odluka.
Osim toga, dok su još Jevreji bili u zatvoru, on je pozvao jevrejskog rabina i potkučio mu “izjavu” pod naslovom: “Gnusne podvale i laži”.Rabin je čitao: “Neki drsko lažu kako se kod nas u Travniku hapse i progone Jevreji. To je bezočna laž. Oni žive sretno i zadovoljno u ovom našem lijepom Travniku, imaju svoju sinagogu, meldar, ješivu, hamam.”… itd.
Kad je pročitao “svoju izjavu”, rabin odloži papir i upitno pogleda kajmekama. Ovaj je ustao da što jače impresionira rabina, koji mu nije bio ni do ramena, rekavši mu:
– Trebaš to potpisati da pošaljemo u Stambol, jer otuda se raspituju o Jevrejima. Neko je proširio laž da ih progonimo!
– Ekselencijo, kajmakam-efendi, ja sam šezdeset godina živio kao čestit čovjek, i upućivao druge na čestitost. Nisam spreman ni po kakvu cijenu da ovih par godina života što mi još ostaje provedem kao nitkov koji će se stidjeti sam sebe! Inkvizitori, kada su progonili Jevreje, to su javno govorili, nisu ni od koga tražili da pokrije te progone.
I Kajmekam je grizao usne od srdžbe, i ne rekavši ništa, otpusti rabina.
Pod pritiskom narodnog revolta, kajmekam je naredio da se Jevreji puste iz zatvora “a na veliku štetu po svoj ugled” (Joseph Simbchen).
Time je završen prvi čin drame.
U drugom činu provokator i dalje kukumavči, tužaka, nasrće. Kao alkoholičar u delirijumu, on svuda vidi – ne ljude – nego slijepe miševe, zmije, škorpije. Iza svakog ugla viri neka utvara, viri neki neprijatelj, neki zavjernik.
Kako je skončao Derviš Ahmed?
U međuvremenu je za bosanskog valiju postavljen Derviš Mustafa-paša Mekrenedži, koji stupi na dužnost aprila mjeseca 1819. godine.
Derviš Ahmed došao je da se predstavi i novom valiji. I njemu je donio svoje spise, svoje optužbe protiv Jevreja. Paša je već u Istanbulu bio nešto načuo o travničkoj aferi i o bivšem Jevrejinu koji huška vlast i narod protiv Jevreja.
– Ovdje je sve crno na bijelom, rekao je Derviš Ahmed, ove moje “Marginalije” sve kazuju.
Pašaje mahinalno počeo listati zapise, ! na svakoj strani, u svakom redu pogrde, same pogrde i optužbe protiv Jevreja: lopovi, pijanci, spletkari, ulizice, slugenjare, ližisahani. Paša je, ne bez ironije, rekao Derviš Ahmedu:
– Zar ti misliš da mi, muslimani, toliko ne valjamo, da nam je potrebno blatiti Jevreje kako bismo dokazali da valjamo! Mehmedaga, otprati Derviša Ahmeda, a ovaj spis neka ostane za sva vremena kao slika jedne opake duše…
Ubrzo je valija pokazao taj spis svome prijatelju isarafu Benjaminu Pinti, koji je došao sa njim u Travnik. Obojica su se zgražali nad tim morbidnim i dijaboličnim tekstom. Otkud tolika mržnja? Nekoliko takvih širitelja mržnje bilo bi dovoljno da se ljudi sataru među sobom.
Valija je pozvao svoje savjetnike da ga pobliže obavijeste o Dervišu Ahmedu i da se konsultuje s njima šta da radi.
Nakon vijećanja donesen je zaključak da zbog nevinih ljudi i stvaranja opasne smutnje u Travniku, taj čovjek bude osuđen na smrt. Osuđen je i pogubljen. Tako je vraćeno spokojstvo jevrejskoj zajednici u Travniku.
Nastavak i pokušaj progona sarajevskih Jevreja
Treći i četvrti čin drame odigrao se u Sarajevu, u drugoj polovini 1819. godine, kada je po odlasku s položaja Derviš Mustafe-paše, došao za bosanskog valiju Mehmed Ruždi-paša.
Taj valija saznao je u Travniku šta se desilo za vrijeme njegova prethodnika. Smrt Derviša Ahmeda poslužila mu je kao dobra izlika da udari ogromne namete na Jevreje. Kako je travnička jevrejska zajednica bila malena, i ne tako bogata kao sarajevska, on je odlučio da ucijeni sarajevske Jevreje i da od njih traži ogromnu svotu novca.
Zato iz Travnika odlazi u Sarajevo, hapsi najuglednije Jevreje i traži od njih kao otkupninu za život pogubljenog Derviša Ahmeda, prvo 50 hiljada groša, a kasnije tu svotu povećava čak na 500 hiljada groša, što Jevreji ni u kom slučaju nisu bili u stanju da isplate.
Ruždi-paša je dao rok od tri dana da mu se donese traženi iznos ili će – u protivnom – svi uhapšeni Jevreji, sa nadrabinom Moše Danonom na čelu, biti smaknuti, i to u zoru od petka na subotu.
“Duboka tuga vladala je među sarajevskim Jevrejima – kazuje dr Moric Levi u svome opisu toga događaja. – Oni su smatrali da su izgubljeni, jer nisu imali od koga da očekuju pomoć”.
Kada se jedan cijenjeni ! poštovani starac Jevrejin, po imenu Rafael Levi, obratio uglednim muslimanima Sarajeva i izložio im nevolje sarajevskih Jevreja, oni su starcu dali časnu riječ da će nevine uhapšenike izbaviti iz zatvora, a i ostale Jevreje Sarajeva osloboditi progona i ucjenjivanja.
Oko tri hiljade sarajevskih muslimana napalo je Ruždi-pašin konak Begluk i u subotnju zoru oslobodilo uhapšene Jevreje, a paša jedva izvukao živu glavu i pobjegao u Travnik.
Pobunu muslimana Sarajlija i čin izbavljenja njihovih sugrađana Jevreja neobično slikovito je opisao književnik Isak Samokovlija u “Sarajevskoj megili” (Jevrejski glas, oktobra 1939).
Samokovlija piše:
“A kada se ukazaše prvi zraci zore, spuštahu se niz mahale gomile oružana svijeta pored kojima poigravahu konjanici i bajraktari, a sve ih predvođaše Ahmetaga Bajraktar Bjelavski.
Sa minareta oglašavahu mujezini sabah, kada cijela vojska stizaše Latinskoj ćupriji i prelazaše preko nje. Ikad pređoše ćupriju oglasiše pašu o svojem pohodu i opališe tri male puške, i čuše straže na kapijama puške i udariše trostruke mandale na njih i jedni uzletješe uz basamake i uđoše u dvorove i vikahu pašu, da bi im rekao šta da rade. I izađe paša na prozore i rekoše mu:
Digoše se Sarajlije i evo dođoše pred konake oružani puškama i noževima ii govore protiv tebe. Dođe upravnik zao i hoće nepravdom da vlada među nama i naše imetke da uzme i nas osiromaši. I rekoše paši dalje da Sarajlije traže, neka bi pustio iz zindana dvanaest Jevreja i njihova rava.
Slušaše paša što mu sluge govorahu i obuzimaše ga gnjev i udaraše mu krv u glavu, jer pred konakom njegovim zveketahu sabljama i na kapiju udarahu buzdovanima teškim. I odluči paša da posiječe dvanaest Jevreja i njihova rava pred buntovnim Sarajlijama, da bi im pokazao da se ne boji njihova oružja, niti sile njihove i da im kaže da će i njihova sudbina biti ista kao i ovih…
Pohitaše sluge pašine i zaškripaše ključevi u brava na vratima zindana i otvoriše ih da izvedu rava i dvanaest Jevreja i dok oni to činjahu, diže Ahmetaga Bajraktar Bjelavski, koji jaše na vranome hatu, svoju sablju pa reče glasom visokim: Ušima svojim čusmo riječi njegove ali nećemo da gledamo nedjela njegova. Jer nakane su zle njegove i zle njegove misli. Ustasmo jutros na oružje da se branimo zla, jer nam kazaše da je zlo došlo među nas i viđasmo da je tako. I kunemo se Alahom da ćemo ga iskorijeniti. Neka ne pukne puška nijedna – ako s druge strane ne izazove. Neka se ne zakrvavi nijedan handžar – ako se ne zatraži krv naše. Nego ćemo se oslo- boditi zla i vezati ga da nam ne naudi. A sada naprijed i obite kapije i spremite lance za vezanje.
Kada Ahmetaga izreče riječi ove, nasloniše se stotine ramenima svojim na kapije i škripahu baglame i uvijaše se gvožđe i mandali se prebijahu pod snagama njihovim. I upravo bijahu sluge pašine izveli dvanaest Jevreja i njihova rabina i postavili nasred avlije pokraj šadrvana i zelenih šimšira na bijeloj kaldrmi avlijskoj i bijaše sa prozora paša gnjevni dao znake da se zamahne sabljom i glava odrubi rabinu starome kao prvome, kada se kapije otvoriše i od zveketa prelomljenih brava zadrhtaše đelatu ruke i pade mu sablja iz njih. I ne imaše vremena da se sagne i da je digne jer ga uzeše dvije snažne ruke i trgnuše nazad.
Skloni se paša sa prozora kad ugleda kako ulazi na kapiju vojska naoružanih Sarajlija, a njegove sluge, kako bacaju puške i noževe, i namisli da dohvati sa duvara oružje svoje i da ispali puške u vođu i bajraktare, da bi tako oprao sramotu svoju. Ali ne bijaše u njega srca junačkoga, nego se smisli i zamandali vrata i kad se čuše koraci pred njima povika: Aman, aman! I kad se ukaza na njima bajraktar, drhtaše od straha i zaboravljaše na svoje dostojanstvo…
I dok vezahu pašu na kadifli minderima lancima gvozdenijem, skidahu ravu i Jevrejima sinđire kojima im ruke bijahu vezane i govorahu im: Dođosmo da vas oslobodimo i da odvratimo zlo koje se spremaše da danas dođe vama do glave a sutra nama. Nego idite – jer danas je dan subotnji i hvalite Boga svojega jer nas očuva od propasti i odbrani od zla.
Rekoše im tako i umivahu ih i napajahu vodom iz šadrvana i davahu im haljine druge jer njihove bijahu razderane i mokre. I stiša se vreva u konaku i dadoše naloge da se svijet raziđe kućama i razilažahu se pjevajući i udarahu bubnjevi i klikatahu zurne.
I iđaše rav naprijed, a za njim glavari općine, a konjanici sa svih strana ispraćahu ih do hrama…
Kada su Sarajlije napustile Begluk, pašu su njegove sluge oslobodile okovai onje pobjegao u Travnik. Odmah je počeo da sakuplja vojsku kako bi se osvetio buntovnim Sarajlijama, a poslao je i tužbu protiv njih u Carigrad, optužujući ih da su se zavjerili protiv samoga sultana.
Bošnjački prvaci pišu sultanu braneći čast Jevreja
Međutim, ni Sarajlije nisu mirovale. Najugledniji muslimani Sarajeva sastavili su predstavku (mahzar) sultanu i optužili Ruždi-pašu za korupciju i krvološtvo. I Jevreji su uputili pismo Jevrejinu Čelebi Behor Karmoni, koji je bio sultanov lični draguljar i uživao njegovo veliko povjerenje, ovaj je uspio da privoli sultana da prihvati traženje Sarajlija i ukloni Ruždi-pašu sa vezirskog položaja. Predstavku sarajevskih muslimana potpisalo je 15 kadija, jedan muftija, S muderisa (učitelja), 2 dersijana, 3 vaiza (propovjednika), 28 hatiba (imam u džamijama), 13 mutesarifa (vjerskih učenjaka) 17 derviša, 52 trgovca, kao i veliki broj vojnih časnika. Predstavku je potpisalo ukupno 249 osoba.
“Ovaj je mahzar važan istorijski dokument” – veli dr Levi – “koji jasno izražava osjećaj pravičnosti muslimana grada Sarajeva. Oni nisu prezali ni od čega da potpišu ovu jaku optužbu protiv samog valije, i to baš u korist Jevreja. Istorijska je činjenica, što je danas još u živoj tradiciji kod Jevreja grada Sarajevai kako to ističe hahambaša Moše Danon u rukopisu koji ovdje iznosimo, da su muslimanski prvaci na silu oslobodili jevrejske uhapšenike, i da Ruždi-paša jedva izno živu glavu i pobjegao u Travnik, u mjesto svoga sjedišta. Nadalje, ovaj je rukopis vrlo važan i zanimljiv i po svome političkom značaju, jer nam dovoljno ilustrira politički stav muslimana u Bosni prema namjesniku sultana, valiji, i prema samoj visokoj Porti.
Uočimo najprije ko sve potpisuje ovaj mahzar protiv Vrhovnog zapovjednika Bosanskog vilajeta. Prvi potpis je samog Fadil paše, sarajevskog odličnika i prvaka, a za njim slijedi sva ulema (sveštenstvo) po svom činu i redu dostojanstva, onda mutesellim, to jest namjesnik samog valije u Sarajevu, pa redom mutesarifi i zaimi, sve sami visoki činovnici, a kao zadnji potpisuju redom svi časnici i starješine vojske ihtijara i janičara.
U kojoj bi se državi na svijetu moglo danas takvo što upravo nečuveno da desi, da protiv vrhovnog poglavara i zapovjednika jedne velike pokrajine potpišu jednu predstavku vladaru svi njegovi najbliži njemu potčinjeni organi, pa i sama vojska? Tome ne treba dodati nikakvog komentara i nijedne riječi više. Sama ta činjenica kazuje nam sve”.
Hahambaša Moše Danon, koji je prvi bio izveden na stratište, ostavio je potomstvu zapis o tim događajima:
“Godine 5580, na dan 4. mjeseca marhešavana, u subotu ujutro, učini nam Bog čudo te smo se spasili od ruke Ruždi-paše, bez otkupa i bez novca, silom i bez njegove privole – neka je blagoslovljen Svemogući koji je spasilo i izbavio naše duše od smrti. Iza toga poče on (Ruždi- paša) da skuplja vojsku da bi navalio na naš grad jakom silom, te je htio da sve iskorijeni i da sruši sve do temelja, da upropasti, da uništi, da poubija i da opljačka sve. Ali Bog, blagoslovljeno neka je ime njegovo- spasio nas je iz njegovih ruku, jer odjednom probudi Bog srce Kraljevo – neka se uzvisi slava njegova – i svrgne ga sa njegove moći, te njegove nakane propadoše, a nama Jevrejima nastade svjetlo i veselje. To bi dne 17. mjeseca teveta, godine kako je gore navedeno, jer nam je stigla vijest da je potpuno propao. Napisao sam za uspomenu poniznim. Mojsije Danon”.
Ruždi-paša je svrgnut s položaja i prognan u Malu Aziju, a hahambaša Danon vršio je svoju dužnost u Sarajevu još deset godina.
Odlomak iz knjige: Ešref Čampara, Muslimani i Jevreji na primjerima iz Španije i Bosne, str. 208-216.
Priredio: Resul Mehmedović (Dialogos)